Stručnjaci savjetuju: Kako smiriti tjeskobu koju osjećamo zbog kaosa oko nas?
Koliko god staloženi bili, svi dobro znamo onaj osjećaj straha i nemira koji nam može uzrokovati iznenadni poziv usred noći, šokantna vijest u medi...
Smrt je teško emocionalno iskustvo, osobito za one koje su bili bliski preminulom. Gubitak roditelja ili gubitak djeteta pritom su nemjerljive sobne tragedije i to što ih proživljavaju i svi drugi ne znači da zato manje boli, kako piše YourTango.com.
Takva tragedija u potpunosti mijenja svijet pojedinca, a treba naučiti kako se nositi s gubitkom i nastaviti život čak i kad se čini da nakon toga života više nema.
“Teško je dati baš jednu uputu koja vrijedi za sve. Vrlo je važno je li smrt bližnjeg bila iznenadna u nekoj nesreći, ili je došla nakon duge bolesti pa se čovjek imao koliko toliko vremena pripremiti za nju. Ovisi i je li riječ o preminulom starije dobi, ili o djetetu”, pojašnjava dr. Mirjana Nazor, psihologinja i sveučilišna profesorica u mirovini.
“Nakon prvotnog šoka zbog gubitka voljenog bližnjeg, odraslim ljudima je teško fokusirati se i biti produktivan u osobnom i profesionalnom životu. Stručna pomoć može im pomoći da se prilagode promjeni te im pružiti potporu u zajedničkom nastojanju da vrate ravnotežu u život. To će im pomoći i da svoje osjećaje vrate u normalu”, ističe direktorica američke Calvary bolnice Maria Georgopoulos.
Dodaje kako bi svatko nakon smrti bližnjeg na umu trebao imati sljedeće stvari koje će mu olakšati tugovanje.
1. Prepoznajte faze tugovanja
“Svi ljudi nakon gubitka moraju proći faze žalovanja, samo što ne traju kod svih jednako niti su istog intenziteta. Nevjerica, tuga, ljutnja, depresija i u konačnici prihvaćanje, faze su žalovanja koje donose pomirenje sa sudbinom i omogućuju nastavak života”, pojasnila je dr. Nazor.
2. Dopustite si tugu
Ljudi često prelaze preko vlastite žalosti, ističe psihologinja Nazor, i ne omogućuju sami sebi da prožive tugu.
“Ponekad imamo potrebu pokazati se kao da smo silno jaki, pa mislimo da se ta snaga očituje u tome da negiramo kako se osjećamo. To nema nikakvog smisla. Treba prihvatiti situaciju kakva je i dopustiti si da plačemo”, izjavila je dr. Nazor ističući kako tuga nema rok trajanja i svatko će tugovati onoliko koliko treba.
3. Podijelite osjećaje
Tuga je snažan osjećaj i s njim se teško nositi. Najgore je držati tugu u sebi, pa je stoga važno izgovoriti ono što nas tišti.
“Netko će to uspjeti više manje samostalno, i možda uz prijatelja ili nekog bliskog, a nekome će zatrebati i stručna pomoć. Toga se ne bi smjeli libiti niti bi nam to trebala biti poteškoća, sramota ili problem. Najgore je mučiti sam sebe i svoju okolinu, a možemo zatražiti pomoć nekoga tko će nam olakšati situaciju”, nastavila je dr. Nazor.
Sociologinja BJ Ghallager savjetuje da razgovarate o tuzi sa prijateljima i članovima obitelji.
“Ljudi su društvena bića i dizajnirani smo tako da pod stresom tražimo pomoć. Stvoreni smo za dijeljenje dobrog i lošeg u životu. Možete si olakšati teret ako ga podijelite s drugima”, rekla je.
4. Pazite kome se otvarate
Pažljivo birajte ljude s kojima ćete govoriti o svojoj tuzi. Nemojte razgovarati s onima koji samo gledaju kako dati savjete ili vam preporučiti najbolji način tugovanja. Izbjegavajte i one koji misle da im je posao spasiti vas od tugovanja jer ćete tako samo produljiti proces i završiti puni ogorčenja.
“Birajte ljude koji dobro slušaju, koji imaju mjesta za prihvat tuđih osjećaja i mogu s ljubavlju svjedočiti vašoj boli dajući vam do znanja da ne morate kroz to prolaziti sami”, savjetuje Ghallager.
5. Tugujte sa svojom djecom
Nemojte se ustručavati pred djecom pokazati da tugujete za roditeljem ili drugim bliskim članom obitelji. Uostalom, i djeca su izgubila člana obitelji. Ako se ponašate kao da nemate razloga za tugu, djeca će suspregnuti svoje emocije, a to nije zdrav primjer ni za koga.
“Kad vas vide da tugujete, to će normalizirati i njihove osjećaje te im dati do znanja kako i oni imaju pravo na tugu te moraju nastaviti s aktivnostima čak i ako se ne osjećaju dobro”, rekla je Georgopoulos.
“Posebno treba obratiti pažnju na to treba li tugujućem pomoći. Naime, u slučajevima gubitka djeteta majke će se nositi s neprihvaćanjem. To znači da će na stol staviti tanjur za dijete koje treba doći, neće dirati sobu ni igračke očekujući povratak mališana svakog trenutka. Ako to negiranje traje kratko, ono je normalno, no ako se produlji i traje mjesec i pol ili više, svakako treba potražiti pomoć. Nadalje, kod malene djece koja su se suočila sa smrću roditelja ili drugog bliskog člana obitelji, može se javiti ljutnja. Djeca se pitaju kako im je preminuli mogao učiniti to ga sad više nema, da nestane. Ono ne razumije da je to bolest, nesreća, neki drugi uzrok. U tom slučaju ne treba kažnjavati ljutnju djeteta i treba biti jako oprezan. To što je prema našoj procjeni njegovo ponašanje neprimjereno, ne znači da smo u pravu. Dijete ima svoje mentalno stanje, pa ako postane agresivno, tuče druge, razbija, treba mu pomoći da shvati što se dogodilo i prihvati smrt”, savjetuje dr. Nazor.
6. Pazite na trenutke koji potiču tugu
Postoje izvjesni trenuci koji potiču emocije, poput obiteljskih druženja ili putovanja. Važno je obitelji i prijateljima reći da takvi momenti u vama pobuđuju sjećanja koja potiču tugu zbog gubitka bližnjeg.
Psihologinja Kim Wheeler Poitevien tvrdi da postoje dva načina kako se nositi s obiteljskim tradicijama koje pobuđuju tugu. Kaže kako možete poštovati uspomenu na preminulog radeći ono što je volio. To znači da možete slaviti blagdane, pojesti ručak u njegovom omiljenom restoranu ili skuhati hranu koju je volio. S druge strane, možete stvoriti nove tradicije.
“Umjesto da se borite s obiteljskom tradicijom koja vam nanosi bol, stvorite autentični vlastiti trenutak. Možda blagdane možete provesti negdje drugdje, poslužiti drukčije jelo ili otputovati. Sami istražite što vam odgovara”, savjetuje ona.