5 žena otkrilo nam je kako zadržavaju optimizam i u najtežim životnim trenucima

Podjela ljudi na pesimistične i optimistične sa sobom često donosi i stav da su pesimizam i optimizam urođene osobine kojih se ne možemo riješiti.

No optimizam, kao pogled na svijet, zapravo predstavlja vještinu koju mogu imati baš svi ljudi. Optimisti ne postajemo po rođenju, optimizam je izbor. Često su optimisti one osobe koje su u nekom periodu svog života osjetile ono negativno oko sebe, ali i u sebi te su se u jednom trenutku odlučile promijeniti i odmaknuti od takvog načina razmišljanja. Biti optimist znači osjetiti ono bolno, mračno i negativno, no odabrati ići drugim smjerom. O tome smo razgovarali s pet predivnih žena, koje su nam otkrile tajne svog optimizma i načine na koji se nose sa svijetom i sobom u teškim trenucima.

Zdenka Kovačiček, pjevačica

2020. godina bila je najgora godina koju pamtim. Napala nas je korona, živim u izolaciji, trese nas potres od kojeg me hvata strah. Sreća je što smo moja obitelj i ja ostali zdravi, a moja kuća neoštećena. Ipak, mislim da bi puno teže podnosila sve te nedaće da nema glazbe. Iako su stopirani svi javni koncerti i nastupi, mi radimo i dalje. Online, u studiju, preko drugih medija. Tako sam upravo zahvaljujući tim medijima završila novi album, nekoliko spotova te spremam promociju. Koncerte ćemo odgoditi za neka bolja vremena. To je prvi autorski album poslije 15 godina. Zar ima što ljepše, nego po mom guštu realiziran projekt u najtežem razdoblju života? To mi daje snagu i nadu da će opet sve biti dobro jednog dana. Glazba neće utihnuti NIKADA.

Nastasja Chiara Petrić,  chef

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Nastasja Chiara Petrić (@chiarin.tanjuric)

Ja sam vječni i nepopravljivi optimist. Onaj sam tip osobe koja će u najtežem trenutku pokušati što prije pronaći barem nešto malo pozitivno kako bi si olakšala tu situaciju. Ono što optimiste jedino zna baciti iz takta je nepravda, ljudska zloba i sebičnost. S godinama sam naučila vješto takve ljude izbaciti iz života i popraviti balans svojeg svemira. Moram priznati da me prošla godina poprilično uzdrmala. Čak bih rekla da sam se dobro i držala do samog kraja godine, jer sam znala da će barem simbolično stati, i onda se dogodio potres. Sve su mi lađe tad potonule. Kroz svojevrstan ushit sam iščekivala kraj godine, a ona nam je odlučila dati još jednu lekciju za kraj.

No iako sam tad vrlo teško bila pozitivna i nasmijana, jer sam u sebi osjećala prazninu kao urušene kuće koje sam gledala u medijima, i dalje sam u skladu sa svojom prirodom pokušala dati sve od sebe da drugima bude lakše, volontiranjem i slično. Zato smatram da je veliko bogatstvo kad čovjek može sam za sebe procijeniti što ga podiže iz dna, pa barem to bilo i da se odmakneš od svih ili da pomogneš kome stigneš. Napravi točno ono što osjećaš da je u tom trenutku ispravno, ako to naravno nije nešto sebično i s krivim namjerama.

Prije više od 6 godina izgubila sam bebu te sam iz toga izvukla velike lekcije, koje rado dijelim s drugim majkama koje su prošle kroz isto ili slično te s ljudima koji su osjetili patnju. Ako se želiš maknuti od svijeta, makni se, čak i kad drugi mislili da nije u redu, to je tvoje pravo. Ako ne želiš ni s kime pričati, jer ti nije do toga, liječi svoje rane točno onako kako osjećaš da treba. Ako te drugi osuđuju jer tvoja tuga traje “predugo” ili nije iz nekog razloga opravdana, izbaci iz života sve one koji nemaju poštovanja prema tvojem gubitku. Sretan je onaj koji iz ljubavi prema drugima daje svoj maksimum da bi radio na sebi.

Petra Cicvarić,  glumica

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Petra (@petra.cicvaric)

Po prirodi sam optimistična i vedra osoba ali to ne znači da ne osjećam tugu ili težinu svijeta. Dopuštam si suze jer me one olakšaju, ne forsiram pozitivno mišljenje. Kada osjetim da je oko mene previše negativnih vijesti, informacija, žaljenja, moj organizam traži reset.

Nekad mi je razgovor s posebnom prijateljicom ili s mojim partnerom sve što mi treba da mi vrati osmijeh u dušu, ali nekad ne mogu razgovarati ako prije toga nisam sa sobom “razgovarala”. To za mene znači povlačenje u sebe, pa onda meditiram i pišem, jer je to ono što mi uvijek vrati snagu. Pomaže mi da sagledam cjelokupnu sliku i nađem mir. Pišem dnevnik od kad znam za sebe, tako razgovaram sa sobom, svoje misli stavljam na papir i tako shvaćam što me zaista muči i zašto, a meditacija umiruje moj ego. Odlasci u prirodu, netaknutu prirodu, gledanje rijeke, duge šetnje (nekad sama nekad sa svojom obitelji) lijek su za moj ranjeni duh. Osim toga – glazba. Glazba je uvijek prisutna u mom životu. Ponekad mi paše ljuta glazba, ponekad smirujuća, ponekad glazba koja je samo pozadinska kulisa za pisanje ili yogu.

Za mene je bitno da pronađem balans između vanjskog i svog unutarnjeg svijeta. Kada osjetim da me vanjski svijet pritišće, tada uzmem vrijeme da kopam duboko u sebe. Puno toga polažem na svoju intuiciju koja me uvijek vodi prema miru i optimizmu jer duboko vjerujem da je sve s nekim razlogom pa pomoću intuicije tražim taj razlog. Umjetnost, kada veliča život, bilo da je to kroz knjige, glazbu, kazalište ili filmove, uvijek mi pomaže da se osjećam bolje čak i kad mi je najteže.

Ida Prester, pjevačica

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Idaprester (@ida_prester)

Mene su djeca naučila optimizmu i entuzijazmu. Kad te gledaju onim velikim okicama, nemaš luksuz za samosažaljenje. Moraš biti tu za njih, spremna i stabilna. Moj omiljeni moto u tim situacijama kad ne znaš kako dalje – ma tko te pita? Tko te pita je li teško ili nije? Život samo melje, vrijeme ne ide unazad. Nabaci osmijeh i crveni ruž i guraj dalje, snađi se. Samo gledati naprijed, trči, padaj, diži se, nema svrhe kukati za onim sto je bilo ili sto je moglo biti.

Tina Lončar, novinarka

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Tina Loncar (@tina_loncar)

Reći ću iskreno, neki dani su teški. Neke dane ti se čini da osjećaš previše, a neke pak ne osjećaš ništa. I to je sasvim u redu. No, ono što me ova luda godina naučila jest da često ne možemo kontrolirati život, ali možemo kontrolirati svoje misli. Možemo birati što ćemo misliti i kojim ćemo mislima davati svoju pažnju, a baš svaki događaj (baš svaki) ima i svoju dobru stranu. Silver lining. Umjesto da gledam na godinu kao muzej kaosa, prisjećam se bolesti, smrti i katastrofa, radije ću se prisjetiti novih prijateljstava, zezancije na terapijama i filinga kako je to biti zdrav, jutarnjih vožnji čamcem, dugih šetnji kad nije bilo posla, bliskosti i topline koju smo pronašli u najvećim krizama.

I u najgorim stvarima uvijek postoji zrnce dobroga, samo si moramo dopustiti da ta zrnca pronađemo. Naučila sam se nekako da od tih zrnaca napravim spektakl. Ako se možemo izgubiti u problemima, zašto se ne bi izgubili u oduševljenjima? Zato nastojim da one naoko “male” stvari postanu najveće i najvažnije. U svima njima uživam kao da su put na Maldive u siječnju, veselim se sunčanom danu kao da sam dobila zgoditak na lutriji, svaki dan se divim sobi u kojoj živim kao da ju vidim prvi put (i svaki dan mi je sve ljepša), nastojim biti prisutna u sadašnjem trenutku, kada razgovaram ne gledam u telefon, kada šetam tražim nešto što će me iznenaditi… A kada sam tužna, ne predbacujem si to, jednostavno budem tužna. Ne kopam po razlozima, samo pustim.

No ono što me gura naprijed su “male” stvari, zahvalnost i traganje za dobrim i u najvećem kaosu, a to mi nitko ne može oduzeti. I povjerenje da će život pronaći način da sve na koncu završi baš onako kako treba, kao i povjerenje u sebe da ću se sa svim ishodima moći nositi. Često sam se pitala što je samouvjerenost, no ona je upravo to, vjera da ćeš izaći na kraj sa svime što život pred tebe stavi jer znaš da si to učinio već sto puta. Znaš što me još čini optimističnom i mirnom? Onaj maleni podsjetnik da će sve to jednom (ipak) proći. Radoznalost, blagost (i prema sebi i drugima) i humor. Jer sve dok se možemo smijati, dobro je.

Foto: Katarzyna Grabowska/Unsplash