8 žena ispričalo nam je svoja iskustva s neplodnošću

Neplodnost je dijagnoza s kojom se danas suočava čak 10-15 % parova. Uzrok leži podjednako i u ženama i u muškarcima, a u nekim slučajevima ostaje nepoznat.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, neplodnost je definirana kao nemogućnost ostvarivanja trudnoće nakon najmanje godinu dana redovitih nezaštićenih spolnih odnosa. Neki stručnjaci u širu definiciju uključuju i nemogućnost začeća nakon šest mjeseci kod žena starijih od 35 godina, ali i mogućnost začeća, no nemogućnost iznošenja trudnoće zbog spontanih pobačaja. Povrh svega, dijagnoza neplodnosti ponekad može biti neočekivana i šokantna vijest, kako za par, tako i za pojedinca. Međutim, prije svega je važno znati kako danas većina parova s tom dijagnozom ima djecu, zahvaljujući unaprijeđenim metodama rane dijagnostike i terapije. Sâm terapijski proces ponekad može biti vrlo stresan, psihički i emotivno zahtjevan period za ženu i muškarca pa je neizmjerno važno imati emotivnu podršku, dobru komunikaciju i suradnju s partnerom. Bez obzira na to tko od partnera ima problem, borba s neplodnošću zajednička je za oba partnera. Svakako je važno imati strpljenja jer proces liječenja ponekad traje godinama. S obzirom na to da metode potpomognute oplodnje rijetko kad uspiju iz prvog puta te je često potreban duži vremenski period za uspjeh, važno je ne gubiti nadu nakon neuspjelog pokušaja. Popričali smo s osam žena koje su svoje borbe s neplodnosti hrabro odlučile podijeliti s nama, kako bi pružile ruku podrške svima onima koje kroz to trenutačno prolaze.

“Za svoju dijagnozu saznala sam 2013. nakon godinu dana pokušaja prirodnim putem, međutim kako nije dolazilo do trudnoće, otišla sam svome ginekologu, koji mi je u početku dao terapiju klomifenom. Kako se ništa nije događalo potražila sam dodatno mišljenje i iskreno bila kod ukupno sedam ginekologa, i svaki od njih imao je svoju teoriju. Zadnji ginekolog mi je iskreno rekao da sam ušla u prijevremenu menopauzu da imam jako malo jajnih stanica i da potpomognuta oplodnja kod mene nema svrhe jer neće uspjeti. U početku mi je bio šok i jako teško. Isplakala sam se i onda rekla OK, tako je, kako je. Suprug mi je velika podrška. Rekla sam tada a to mislim i danas ne dao Bog većeg zla… Bog najbolje zna zašto je to tako… Ne osjećam se manje žena zbog toga. Na pitanja ljudi što čekam s djetetom samo odgovorim: “Čekam tramvaj za Donji grad i da suprug radi, a ja tražim posao.” Nakon toga svi zašute. U životu ima situacija na koje ne možeš utjecati i jednostavno prihvatiš situaciju. Meni je najvažnije da mene moj muž voli.”

Jelena, 42 godine

“Išla sam vaditi hormone i progesteron mi je bio jako loš, a jajnik lijevi začepljen. Moja borba traje evo točno godinu dana. Suprugov nalaz je odličan, a nakon što mi je doktor rekao dijagnozu dobila sam hladni tuš. Prihvatila sam to tada pred njim stoički i hrabro, a kada sam ušla u auto počela sam plakati. Tješilo me kad je rekao: “Riješit će se, ne brini se imamo oružja.” Promijenilo me za 180 stupnjeva. Kad sam došla doma, vrištala sam u sebi. Plakala sam po cijele dane i zatvorila sam se. Nisam se osjećala kao žena nego kao ne znam kako opisati to – kao da smetam na svijetu. Bila sam spremna otići i od supruga. Trenutačno sam na trećem koraku potpomognute oplodnje i dajem si vremena, pokušavam ostati pozitivna uz podršku partnera koja je velika. Bole me i pitanja ljudi “kad će beba” jer se osjećam jadno. Privatna je stvar, ljudi prolaze kroz svoje borbe i osjećam se manje vrijedno nakon takvog pitanja.”

Anamarija, 28 godina

Za svoju dijagnozu sterilitas prim povezanu s endometriozom saznala sam prije dvije godine nakon bezuspješnih pokušaja trudnoće. Osjećala sam se tužno i uplašeno, ali nisam željela gubiti nadu s obzirom na to da je jedna velika bitka već bila iza mene (karcinom štitnjače s 24 godine). I dalje čekam operaciju, pravu sliku svega s obzirom na to da dodatni nalazi koje sam radila nisu loši. Ima dana kad prolazim kroz teške bolove i već pomalo klonem i psihički zbog svega jer si stalno na čekanju, a život oko tebe ide dalje i traži da ga živiš punim plućima. Malo tko ima razumijevanja za ono što prolaziš i kako se osjećaš uključujući i struku. Hrabrim se svaki dan: ‘Možeš ti to’, proći će jednom sve, uključujući i neizvjesnost hoću li se ostvariti kao majka. Duboko vjerujem u to da hoću i ne osjećam se ništa manje “ženom” od onih kojima je to uspjelo bez problema. Zapravo sam ponekad i zahvalna na svakoj borbi jer mi iznova pomogne shvatiti koliko sam jaka. Zahvalna sam partneru, obitelji i prijateljima na podršci, ali s najvećom se boli borim sama jer je teško objasniti nekome kroz što prolaziš, ako sam nije doživio isto. Nije lako,ali nastojim biti što pozitivnija jer valjda je istina da sreća prati hrabre.”

Anamarija, 30

Za dijagnozu sam saznala sa svoje 32. godine, a s 33. godine smo krenuli u IVF postupke. Dijagnoza je nizak AMH tj. smanjen broj jajnih stanica što smanjuje postotak prirodnog začeća. Uz nizak AMH imam i miomatoznu maternicu s nekoliko intermularnih mioma. Osjećala sam se bespomoćno i tužno. Nisam dugo mogla procesuirati da možda nikada neću biti trudna i imati dijete jer to sam željela najviše na svijetu. Nakon neuspješnih IVF-a razvila se anksioznost i svakodnevni napadaji panike. Danas sam majka sedmomjesečnog dječaka koji je došao prirodno na kraju i što reći nego da sam presretna i zahvalna onom gore. Tada sam se znala pitati zašto baš ja, no nikada se nisam osjećala manje vrijednom kao žena jer to nije jedino što me definira kao ženu. Ja sam i supruga i prijateljica i kćer i sestra i umjetnica… i žena koja ima svoje nade i snove. Naposljetku, ostvarila sam se i kao majka, no to nije jedino što čini ženu ženom. Pozitivan duh je održavao suprug, moji roditelji, prijateljice a pogotovo one koje su se isto borile s neplodnošću. Također, samu sebe sam svakodnevno ohrabrivala i “dizala” te bila zahvalna na onome što imam. Najbitnije mi je bilo pokušati ne živjeti neplodnost, nisam željela dopustiti da ona upravlja mojim životom. Bilo je teško, ali sam nakon nekog vremena prihvatila situaciju i pomirila se sa svime. Pitanja kao što su “kad će djeca” nikad ne bi trebala biti pitana. Nitko ne bi trebao zadirati u tuđu intimu (čak bi i zakonom kažnjavala takve ljude) jer možda se ljudi bore, prolaze kroz IVF (a to je stvarno teško) ili jednostavno ne žele djecu. Nažalost živimo u takvom društvu gdje si svatko daje za pravo komentirati sve i svašta i na to sam posebno osjetljiva.

Petra, 36

Ja sam za svoju dijagnozu saznala ujesen 2020 godine, nisam imala rezervi jajnih stanica. Nemam konkretnu dijagnozu, ali to je izvor moje neplodnosti. Kada mi je saopćena vijest, bilo je malo suza, ali više zato što je pristup ginekologa bio hladan. Ubrzo sam našla drugog ginekologa koji mi je rekao isto, ali na vrlo fin način. Rješenje za moj problem je izvantjelesna oplodnja s doniranim jajnim stanicama koju ćemo odraditi u Grčkoj, budući da je puno povoljnije. Na ovaj problem gledam kao na svaki drugi u životu za koji imam super rješenje! Pitanje vezano za djecu me jako nervira kada dolazi od mladih ljudi, smatram to vrlo intimnim pitanjem, netko možda pokušava dobiti djecu, a ne može i ti ga tim pitanjem ubodeš u oko, a neko jednostavno ne želi imati djecu i to je okej. Obično na to pitanje odgovaram da ne želim djecu, jer ne želim da mi neko daje besmislene savjete kako da mi uspije da trudnoća.

Marina, 34

Sjećam se i danas tog odlaska ginekologu, imala sam 20-ak godina, dijagnoza: PCOS i zabačena maternica. Godinu dana pokušavanja, bez uspjeha, uz nikakva objašnjena. Mladi ste, ima vremena. Upravo zato što sam mlada, moja priča službeno nije okarakterizirana kao neplodnost. Ne dok ne prođu dvije godine kako pokušavamo. Godinu dana koje se čine kao vječnost, ali su zapravo pakao. Pitaš se ako je sve u redu, zašto ne možemo uspjeti. Svaki put kad primim dijete u ruke, nađe se netko tko dobaci: “Učite se, trebat će vam!” ili “Mogli ste i vi sebi jedno takvo napraviti.” Najčešće dobacim kroz smijeh nešto tipa: “Valjda će biti.” A u sebi zadržavam suze i bijes. Uvijek sam smatrala da takva pitanja se ne postavljaju jer nikad ne znaš kroz što ti ljudi prolaze. Veliku sreću imam što mi je suprug velika podrška, iako i njemu je sve već jako stresno. Planiranje, kalendari, tempiranje, praćenje terapije, sve je to sastavni dio našeg života. Kroz dva tjedna moram se ponovno naručiti ginekologu, još se nadam, možda smo baš ovaj mjesec uspjeli. Ako nismo, nadam se konačno nekim odgovorima na moja pitanja ili barem savjetima što i kako dalje.

Nikolina, 29

Proljeće 2019. godine, dobila sam dijagnozu nespecifične ženske neplodnosti, time da smo ja i suprug tada više od tri godine radili na bebi. U travnju 2019. godine sam završila na hitnoj radi jakih bolova u donjem dijelu trbuha, zaprimljena na ginekologiju i te mi je dijagnosticirana endometrioza. Nakon toga odlazimo u Petrovu bolnicu na humanu reprodukciju i odlazimo na MPO. Tamo na UZV oni meni vide da imam i policistične jajnike. Moje misli su tada bile užasne. Premda sam u glavi dosta “jaka”, ti neki trenuci su me izbacivali iz takta. Nekada ne možeš misliti pozitivno, i osjećaš kao da se ti svijet ruši. Pa kako baš meni…nama..to mi je bilo često na pameti. Ili zašto baš mi. S vremenom nekako ti dođe u glavu da jednostavno je tako valjda moralo biti i druge nema. Nikada se nisam osjećala manje kao žena zbog toga. Meni je na sreću jako bitno da imam podršku supruga i obitelji. Da me nitko ne osuđuje radi toga, iako sam u obitelji jedina koja ima problem s tim. Moje je mišljenje da je nekako sve u glavi. Kako si posložiš tako ćeš i reagirati na neke životne situacije i nedaće. Trebalo je vremena da se posložim. Netko je to tako htio da se dogodi i gotovo. Tu sam se osvijestila i od sada živim za to da je život samo jedan. Izgubljeno vrijeme se ne može vratiti.

Valentina, 28

Saznala sam s nepunih 17 godina kada sam saznala da bolujem od hipotireoze, ali se tada nisam zamarala jer sam bila mlada. Ukratko, dok se hormoni ne spuste na 4, idealno 2, ne mogu ostati trudna koliko god mi bili plodni dani. Nažalost hormoni se ne spuštaju za sada ispod 13 pa to moram operativno riješiti i onda slijede injekcije ženskih hormona te ostale pretrage do, nadam se, željene trudnoće i majčinstva. Tada kada sam saznala nisam toliko uzimala k srcu jer mi je bio prioritet da sam ok i da se hormoni unormale. Danas sam u sretnom braku već 4 godine, 4 godine bezuspješnog pokušavanja, ali imam od supruga veliku podršku i oslonac pa ne krivim sebe. Osjećam se ponekad kao da sam manje vrijedna jer nemam tu mogućnost majčinstva, a obožavam dječicu, a vidjeti koliko ima majki koje ne planiraju djecu ili ne žele djecu no svejedno su majke, iskreno malo boli. Pozitivan duh imam radi majke, prijatelja i supruga koji su mi podrška i oslonac te razumiju kroz što prolazim. Najbitnije mi je ostati pozitivna i ne odustajati od onoga što želim koliko god to bilo teško.

Francesca, 26

Foto: Nadezhda Evgenova, Ponomariova_Maria; Liliia Kyrylenko / iStock via Getty Images