Petak poslijepodne. Sjetih se Mije, dugo je već nisam vidjela. Uvijek kad se trebamo naći nešto joj iskrsne u zadnji tren. Uzimam mobitel i zovem je.
“Hej Mia, kako si?”
“Dobro smo”, odgovara ona.
“Kaj radiš?”
“Odmaramo, ti?” (Jeste li primijetili da mi odgovara u množini?)
“Evo ništa posebno, hoćemo li na cugu?”
“Joj, umorni smo, stvarno ne možemo večeras.” (Odgovor je i dalje u množini).
“Mia, draga, je li meni nešto promaknulo? Imaš li mi nešto za reći???”
“Ne, zašto?”
“Dobro SMO, odmaramO, umorni SMO… (Pokušavam joj naglasiti kako su svi odgovori koje mi je dala u množini). Jesi li trudna?”
“Ha, ha, ha, ha, ma ne, bleso, pričam za Vedrana i sebe.”
“Ahaaaa”… (Bila sam uvjerena da su pitanja bila upućena samo njoj, ali nema veze). “Jesi li sutra za kavu?”
“Jesmo, baš se veselimo što ćemo se vidjeti!!!” (Očito na kavu dolazi i Vedran).
“OK, vidimo se sutra u 11 na starome mjestu!”
Bilo je to jedno od onih divnih subotnjih prijepodneva kada ne postoji ništa drugo osim ispijanja kave u omiljenom bircu i upijanja prvih proljetnih zraka sunca.
“Hej draga, oprosti što kasnim, Vedran nikako nije mogao doći, znaš, jako puno radimo u zadnje vrijeme.”
Opet čujem množinu, al’ tko zna, možda imam problema sa sluhom. Starim, događa se… Nebitno, bitno je da je Mia tu, želim popiti kavu s frendicom koju nisam vidjela mjesec dana, čuti napokon što se događa u njezinom životu…
I krene Mia u priču (uvijek je mogla pričati više od mene)…
“Znaš, bili smo bolesni skoro dva tjedna, neka gadna prehlada nas je ulovila, al’ sad smo bolje, uređujemo stan, puno radimo, nemamo vremena ni za spavanje, iscrpljeni smo u zadnje vrijeme, al’ smo sretni, baš smo sretni, Ella.”
I dalje čujem tu množinu… Mislim si: “A gle, Ella, možda su se pravila hrvatskog jezika promijenila u zadnjih mjesec dana, nije baš da imaš gramatiku i pravopis u malom prstu. Ma nije to ni bitno, na kraju krajeva, bitno je da je tvoja frendica sretna!”
U jednom trenutku kaže ona meni: “Znaš Ella, ja ne bih mogla živjeti bez njega!!!”
Oooo, vidi čuda, moja prijateljica je upotrijebila osobnu zamjenicu JA. Znači još uvijek se koristi u hrvatskom jeziku! I dalje imamo: Ja, ti, on, ona, ono, mi, vi, oni, one, ona… OK, sad mi je malo lakše.
Samo sam je pogledala i osmjehnula joj se, shvativši to kao jednu od onih fraza koju koriste zaljubljeni ljudi. Na to me pogledala i ponovila: “Ozbiljno ti kažem, ja ne bih mogla živjeti bez njega!” “Ne bi mogla, ili ne bi htjela?”, upitala sam je, i dalje s osmijehom na licu. “Ne bih mogla!!!”, ponovila mi je Mia treći put, i ovaj put vrlo odrješito. “Mi smo si suđeni, on je moja polovica koja mi je nedostajala cijelog života. Samo kad sam s njim, osjećam se cjelokupnom, napokon sve ima smisla.”
Mia je tada bila djevojka od 28 godina (ako trenutačno sebe mogu zvati djevojkom, mogu i nju s njezinih 28 godina), uspješna u svom poslu, lijepa, zgodna, simpatična (tako su govorili, a i danas govore svi moji muški prijatelji, a i ja odgovorno tvrdim da jest… A gle, kad jedna žena kaže za drugu da je lijepa, onda je valjda lijepa, ne?!?). Bila je u sretnoj vezi s Vedranom oko godinu, dana od čega su nekih mjesec dana živjeli zajedno. Imala je iza sebe dvije duge veze. U biti, otkad je znam, uvijek je bila u vezi, i kad malo bolje razmislim, često joj je taj “MI” bio draži od “JA”.
“Kako misliš, tvoja polovica?”, upitala sam je zbunjeno. “Tko si TI onda, pola osobe?”
“Ella, MI smo jedno!”, odgovorila mi je.
Opet me zbunila uporaba ovih osobnih zamjenica… Tko o čemu na subotnjoj kavi, ja o gramatici…
A mislim si, ak’ već ne znam gramatiku, znam barem matematiku (gle, i rime bacam, nemojte se iznenadit’, drage moje, ak’ vam uskoro i neku pjesmu ubacim u kolumnu). Pomislih, pa uvijek sam iz matematike imala pet, ‘ajde da iskoristim to znanje.
“Dakle, Mia, ti i Vedran ste jedno?!”
“Da”, kaže ona meni ponosno i s osmijehom na licu!
“Znači u toj vašoj vezi je pola tebe i pola njega? (0,5+0,5=1, za one koji ne znaju)…”
“Ne Ella, mi smo oboje u toj vezi u potpunosti!!!”
“Znači dvoje vas je? (1+1=2?!?)”, upitam zbunjeno i već lagano zabrinuta u svoju sposobnost zbrajanja i oduzimanja.
“Al’ mi smo jedno!!! Ne možeš ti to shvatiti, ti nisi…”
Ustuknula je i popila gutljaj vode.
“Nisam u vezi, je l’?”
“Nisam to mislila reći, ma jednostavno ne razumiješ!”
Al’ činjenica jest da tada nisam bila u vezi. A svi dobro znamo, ako u trenutku razgovora o vezi nisi u vezi, onda nemaš pojma o tome i ne možeš o tome raspravljati (stara latinska izreka, nemojte ju tražiti po knjigama, jako je stara i prenosi se samo usmenom predajom). Budući da ja vjerujem starim Rimljanima, a i bilo mi je dovoljno i gramatike i matematike za to sunčano subotnje prijepodne, odlučih promijeniti temu.
“Nego, draga moja Mia, jesi li kupila kakve dobre štikle ovih dana…”
Ovo je ipak tema za koju mi nitko ne može reći: “Gle, Ella, ti to ne razumiješ!!!”
Malo smo razvezale priču o krpicama, a onda je zazvonio Mijin mobitel. Naravno, to je bio Vedran.
“Znaš draga, moram ići”, kaže mi Mia nakon kratkog razgovora sa svojom polovicom. “Danas kupujemo novi krevet!”
Došlo mi je da je pitam je l’ francuski ležaj, ili će im biti dovoljan onaj za jednu osobu, al’ prešutjela sam.
“Baš mi je drago da smo se vidjele, javi se kad ćeš imati vremena!”
“Hoćemo”, kaže Mia i mahne mi!
Na putu kući razmišljala sam o tome što mi je Mia rekla. Zar ja stvarno ne razumijem kako dvoje ljudi u sretnoj vezi postanu jedno? Mislim, nije Mia jedina koja priča o tome, odmalena sam slušala priče o tome kako ljudi traže svoju srodnu dušu, kako im treba netko tko će ih učiniti potpunima, netko tko će dati smisao njihovom životu… A onda sam upitala samu sebe: “Kako netko drugi može dati smisao tvome životu? To je, Ella, isključivo tvoja zadaća, tvoj cilj, nitko to ne može učiniti umjesto tebe!!! Kako ja uopće mogu biti u sretnoj vezi ako mislim da sama nisam potpuna osoba?” Znate kako? Nikako! Morate voljeti sami sebe da bi vas netko drugi volio, morate poštivati sami sebe da bi vas netko drugi poštovao, morate doživljavati sebe kao cjelokupnu osobu da bi vas i vaš partner tako doživljavao, morate njega doživljavati kao potpunu osobu, a ne kao svoju izgubljenu pa nađenu polovicu. A onda, onda možete biti u toj vezi potpuni i vi i on, onda ste dvoje, onda više nema polovica. Budimo realni, zabavnije je biti u vezi u kojoj vas je dvoje, nego samo jedno!
Mislim da je to jako lijepo objasnio Jorge Bucay u svojoj knjizi “Amarse con los ojos abiertos” (“Voljeti se otvorenih očiju”). Ako je neka od vas još nije pročitala, toplo preporučujem. Mene se osobno jako dojmio ovaj ulomak:
“Neophodno je naučiti da ja moram sama odlučivati o svom životu: otkriti što mi se sviđa, kako ću se uzdržavati, kako se želim zabavljati, kakav smisao želim dati svom životu. Sva ta suštinska pitanja vrlo su osobna: nitko ne može odgovoriti na njih umjesto mene. Od partnera mogu očekivati da će mi biti prijatelj na mom putu, u životu, da će biti netko tko me hrani i koga hrani moja prisutnost. Ali, iznad svega, netko tko se neće uplitati u moj životni put. To je dovoljno.
Najgore je u našim predodžbama, koje se prenose s roditelja na djecu, da idemo u potragu za drugom polovicom. Zašto ne bismo pokušali naći drugoga cijelog umjesto da se tješimo polovicom? Ljubav kakvu predlažemo gradi se među cijelim bićima koja se nađu, a ne među polovicama koje trebaju jedna drugu kako bi se osjećale kompletnima. Kad trebam drugoga kako bih opstala, odnos postaje ovisnički. A u ovisnosti se ne može birati. A bez izbora nema slobode. A bez slobode nema prave ljubavi. “
I da, u vezi sam dok ovo pišem. Tako da imam i blagoslov starih Rimljana da pričam o ovoj temi.
Drage moje, jedina osoba bez koje ne možete živjeti ste vi same, sve ostalo je vaš izbor, želite li ili ne želite!!! Prije nego što krenete u potragu za svojom srodnom dušom, pronađite sebe. Postanite JA prije nego što postanete MI. A i kad pronađete tog nekog s kim se osjećate kao jedno, pokraj kojeg se želite buditi svakog jutra, bez kojeg ne želite zamisliti svoj život (bez koga NE ŽELITE, nikako bez kojeg ne možete), nemojte izgubiti sebe. Na kraju krajeva, ako izgubite sebe, što vam je ostalo?!?