Velike torbe

„Nikada više ne planiram. Ja samo živim ovaj život. Ponekad kako želim, ponekad kako moram. Sitnice mi boje život. Sitnice su sreća. Zato ja volim male stvari. I velike torbe. Svuda ih sa sobom nosim, jer sebi dugujem još po neku šetnju između očekivanog i neplaniranog.“ Tako to kaže Ivo Andrić. I slažem se s njime, sviđa mi se to… sve, osim velikih torbi. Ali nije to uvijek bio slučaj, jako dugo su velikeeeee torbe bile moj najbolji prijatelj.

Da vam ispričam kako smo jedne godine moja frendica, naš prijatelj Grob i ja išli u Barcelonu. Dakle, prijateljicu ćemo nazvati Štefa i Bara, mislim jedna od nas je Štefa, a druga Bara, al’ kako nikad nismo definirale koja je koja, onda je ne mogu zvati samo jednim imenom. To vam je kao u filmu “Glup i gluplji”, nikad zapravo ne saznate koji je koji, tako je otprilike i s nama. Dakle, Štefa i Bara odlučile su zajedno posjetiti Barcelonu. Kupile su povratne avionske karte i rezervirale hostel. Karta je uključivala ručnu prtljagu od nekih 15 kg. Međutim, Štefa i Bara odlučile su kako im nikako nije dovoljno 15 kg prtljage po osobi za nekih 10-12 dana ljetovanja u Barceloni. Iskreno, koliko smo točno dana bile, ne znam ni sama. Kad odete u Barcelonu, ne brojite dane. Zašto? Zato što koliko god proveli dana u Barceloni, bit će vam premalo! Zašto? Zato što je savršena! I sad će netko reći da ništa nije savršeno i da se o ukusima ne raspravlja i da svatko ima pravo na svoje mišljenje. Ali nema! Barcelona je savršena. Dakle, kad ste tamo, ne brojite dane, tamo jednostavno uživate u španjolskoj hrani, božanstvenoj sangriji, predivnoj plaži, bogatoj kulturnoj baštini, odličnom noćnom životu i divnim otvorenim ljudima. Ako netko misli da sam u krivu, neka mi slobodno kupi kartu do Barcelone i plati smještaj nekih mjesec dana da se i ja uvjerim da to nije istina. Pristajem odmah!

Nego, vratimo se mi na velike torbe. Dakle, kako Štefi i Bari nije bilo dovoljno 30 kg prtljage, odlučile su na put povesti i svog dragog prijatelja. Kupile su kartu za Groba. Grob je golemi kofer koji je uistinu tih dimenzija da se u njemu sahrani osoba prosječne veličine. Putovale su one već s njim, pa im je toliko prirastao srcu da su ga odlučile počastiti jednim ljetovanjem u Barceloni. Ime je dobio prilikom jednog našeg zajedničkog putovanja kad su nam džentlmeni priskočili u pomoć i prestravljeni zbog njegove težine upitali nas jesmo li ubile nekog i strpale ga u taj kofer. Grob je, prema pravilima, smio imati oko 20 kg. Ali… kad je krenulo pakiranje, Štefa i Bara odlučile su da im je za ljetovanje u Barceloni štošta potrebno, od nenormalno velikog broja haljina, štikli, tone kozmetike do plahti, jastučića i svega ostalog što je moglo stati u Grob. Odlučile su da Grob mora bit pun jer, budimo realni, kako bi se jadan kofer osjećao ako ga ne napuniš do te mjere da ga na kraju ne možeš ni zakopčati?!? Što je, naravno, i bio slučaj. Ali lako za to, sjedneš na kofer, poguraš malo sa svih strana, ipak su tu dva para ruku u pitanju i nekako ga zakopčaš. Međutim, problem je nastao kad ga nismo mogle ni podići. Ali, nije to omelo Štefu i Baru! Ne, ne, nikako! Pa to je kofer sa kotačićima, Bože moj, ionako se vuče većinu vremena. I tako, pozvale si one taksi, uspjele nekako doći do njega, nemojte misliti da su zaboravile kako svaka ima pravo na onih 15 kg što nosi sa sobom u zrakoplov. Naravno da nisu, napunile su one i te kofere. Došle gospođice na aerodrom, uspjele nekako staviti Groba na traku za vaganje, a kad ono Grob ima oko 33 kg. Pogledale su se, oči su im se mutile jer je mozak u glavi zbrajao ukupnu masu koju nose na LJETOVANJE… “Pa to je sve zajedno preko 60 kg!?!”, kaže Štefa. “Da, da!”, složi se Bara s time. Ljubazni gospodin na aerodromu rekao nam je kako nam neće raditi probleme zbog prekoračenja dozvoljene mase, ali da pripazimo jer bi u povratku mogle imati problema.

I tako stigli Štefa, Bara i Grob u Barcelonu, došli busom do La Ramble (za one koji ne znaju, La Rambla je poznata ulica u Barceloni između Plaza de Catalunye i spomenika Kristoforu Kolumbu, dugačka oko 1,2 kilometra) i zaputili se prema svom hostelu. Dogovor je bio da svaka jednom rukom vuče svoj mali kofer, a Groba će vući zajedno. Sve bi to bilo divno i krasno da se nakon par koraka nije strgala ona šipka pomoću koje smo trebale vući našeg prijatelja. I što sad? Ništa, kao u sceni crtića “A je to”, odlučile smo da ćemo naizmjence vući Groba. Divna stvar u tome kad vučete kofer od 30 i nešto kilograma i to za onu malu ručkicu za koju ga inače uhvatite kad ga trebate nositi jest u tome što vam tih 30 i nešto kilograma neprestano udara u vaše noge sa stražnje strane. Zašto je to divno? Pa zato što nakon gotovo dva kilometra hodanja i neprestanog udaranja imate masnice na nogama na kojima bi vam mnogi pozavidjeli. Jesam li napomenula da smo stigle na ljetovanje i cilj nam je, naravno, bio osunčati i pokazivati naše nožice? Al’ instant boja je već bila tu, barem na stražnjem dijelu.

Došle smo u hostel, ugurale Groba u lift, skoro pa je situacija mogla biti i obrnuta, lift je vrlo lako mogao stati u Grob i smjestile smo se u sobu. Vjerojatno ne moram ni napominjati da barem dvije trećine stvari, a sigurno i više, koje smo ponijele nam apsolutno nisu bile potrebne, a velik dio toga smo i pobacale jer nas je bilo strah da ćemo na povratku morati platiti dodatnu prtljagu. Neću vam u ovoj kolumni pisati kako nam je bilo u Barceloni, dovoljno je reći da je bilo savršeno. Na povratku kući izgledale smo kao zimogrozni klošari koje se vode onom starom latinskom izrekom „Omnia mea mecum porto“ (Sve svoje nosim sa sobom) jer je svaka imala doslovno pet slojeva garderobe na sebi.

Ali, bilo je to putovanje nakon kojeg smo definitivno odlučile raskrstiti s velikim koferima. Odlučile smo da na svako iduće ljetovanje idemo s malim koferom. Sve što ne stane u njega, nije nam ni potrebno, to je bila naša nova misao vodilja. Od tada, svaki put kad se spremam negdje, prvo na stol stavim kartu, putovnicu i novce… A ostalo? Bez sveg ostalog mogu! Znate kad sam to naučila? Kad sam jednom prilikom otišla u Novi Sad bez hlača. Što ne bi bio nikakav problem da mi gotov cijeli kofer nije bio ispunjen majicama i košuljama koje je trebalo spariti s tim hlačama kojih u koferu nije bilo.

Eto Grob nas je nečemu naučio, naučio nas je da za dobro putovanje nisu bitne stvari koje nosite sa sobom. Bitni su ljudi koje upoznate, bitni su trenuci koje doživite, bitni su osjećaji koje na putovanjima proživljavate, bitne su nove stvari koje iskusite, bitne su lekcije koje naučite. Tako je i lekcija o velikim torbama postala jedna od lekcija naučenih na putovanjima. Od tog trenutka je moja torba na putovanjima sve manja i manja, prestala sam čak kupovati stvari koje bi me trebale podsjećati na određeno mjesto, a počela sam se voditi onom Antićevom: “Ja sam sakupljač neobičnih stvari. Neka drugi sakupljaju značke i marke. Ja sakupljam dane, časove i trenutke…”