Velike životne mudrosti

Jeste li ponekad, barem dok ste bili klinci, tvrdili nešto što je u vašoj glavi imalo savršenog smisla, a danas kad malo razmislite o tome, nije vam jasno kako vam je to uopće moglo pasti na pamet?

Mene je kao malu izuzetno smetala činjenica da sam najmlađe dijete u obitelji i uvijek bih svog brata uvjeravala da je od mene stariji četiri godine, a ja od njega tri! Činilo se sasvim logično i prije svega pravedno! Skakala bih mu po glavi dok se ne bi složio sa mnom, a onda bih razvukla osmijeh od uha do uha jer je to značilo na nisam najmlađa!!! Ne znam tko je, al’ bitno da ja nisam! Kasnije mi je tata rekao da je njegov brat radio potpuno istu stvar, tako da nam je to valjda u obitelji. Taj isti stric upitao je jednom prilikom svoje roditelje jesu li Mirko Horvat i Mirko Varga braća? Pa budući da se isto zovu, bilo bi logično…

Kao klinka, obožavala sam seriju “Puna kuća” i uvijek me fasciniralo kako mala Michelle priča engleski. Vidi nje, još je u pelenama, a već priča engleski, a ja tu tri godine starija od svog brata koji je od mene stariji četiri godine jedva da znam pričati hrvatski?!?

Isto me tako jako mučilo pitanje: „Kako blizanci, kada se rode, znaju koji je koji?“ Dakle nije Ellu mučilo kako ih roditelji raspoznaju, već kako oni sami sebe međusobno raspoznaju. Kako Marko zna da je Marko, a ne Ivan? I kako Ivan zna da je Ivan, a ne Marko? Pokušavala sam dobiti odgovor od svojih roditelja, al’ nikad im nije bilo jasno o čemu pričam… a bome nije ni meni danas.

Vjerovala sam da ne možeš biti tata ako nemaš brkove, jer moj tata ima brkove otkad znam za sebe. Sva sreća pa sam u to prestala vjerovati dovoljno rano. Zamislite da sam u kasnijim godinama i dalje vjerovala da netko ne može postati otac ako nema brkove. Brijanje umjesto kontracepcije… 😛

Duboko sam vjerovala da je moja mama najljepša na svijetu. Al’ to je nešto što se nije promijenilo. U to i dalje vjerujem, baš kao i gotovo svako dijete, jer svi smo mi i uvijek ćemo biti nečija djeca. Smatrala sam, isto tako, kako sve majke svoju djecu vole bezuvjetno. Odrastala sam u uvjerenju da nikakvo drukčije majčinstvo ni ne postoji. Kad sam odrasla, bolje rečeno malo porasla (ne sviđa mi se činjenica da sam odrasla), shvatila sam da to i nije baš tako. Shvatila sam da ne stavljaju baš sve majke svoju djecu na prvo mjesto. Jednostavno sam imala, i još uvijek imam, veliku sreću i privilegiju biti dijete majke čija je ljubav bezuvjetna. Mama, hvala ti!!!

Kad sam bila malena, moj najstariji brat bio je moj Google. Za mene, on je znao odgovore na sva moja pitanja. Ako se slučajno dogodilo da ne zna odgovor, onda ga vjerojatno nitko nije ni znao ili je pitanje bilo krivo postavljeno. Isto tako, ništa se na ovom svijetu nije moglo toliko pokvariti ili potrgati, a da moj drugi brat to nije mogao popraviti. Ne, ne….

Mislila sam isto tako neko vrijeme da je suhozid u Dalmaciji zapravo Kineski zid. Da, dobro ste pročitali. Pametno dijete, potencijal se mogao uočiti od ranog djetinjstva.

Ali, volimo mi vjerovati u neke nelogične stvari čak i kad porastemo…

Prepričava mi neki dan moja prijateljica Ana, koja usput rečeno nije klinka, već udana gospođa, razgovor koji je vodila sa svojim suprugom. Dakle, voze se oni u automobilu i slušaju neku pjesmu na radiju. Ani se pjesma jako svidjela, ali nije znala tko je izvođač pa je upitala svog supruga Darija zna li on možda tko je to. – To ti je Dean Dvornik, odgovara on poprilično siguran u sebe. Međutim, kao svaka prava žena koja nikad ne vjeruje svom muškarcu, odluči ona provjeriti na Googleu govori li njezin suprug istinu.

-Dario, to je Hari Rončević, kaže Ana.

-Pa da, Dean Dvornik, odgovori Dario.

-Nije Dean Dvornik, nego Hari Rončević!

-Pa Dean Dvornik je Hari Rončević!

-Kako to misliš?

-Pa Dean Dvornik i Hari Rončević su jedna te ista osoba!

I sad Ana traži slike po Googleu, posebno od Harija Rončevića, posebno od Deana Dvornika, kako bi svom suprugu objasnila da su to različite osobe.

Nakon što je vidio slike, kaže on njoj: „Ajde ti upiši u Google jesu li Hari Rončević i Dean Dvornik jedna te ista osoba?“

Krene ona to pisati, na što pukne od smijeha i kaže mu: „Iskreno, ne znam jesi li luđi ti koji to stvarno misliš, ili ja koja ovo stvarno upisujem u Google?!?“ Al’ nije ju to spriječilo…

A ponekad jednostavno volimo vjerovati da smo jako pametni…

Prije nekoliko mjeseci sjedim na ručku sa svojim kolegama i krene rasprava o mesu. Kvaliteta mesa, cijena, priprema… Usred priče, kaže jedna kolegica, inače supruga, majka dvoje djece, 30+ godina, kako ona kupuje junetinu u određenom trgovačkom lancu jer je tamo najkvalitetnija, po cijeni od 90 kn po kg (iskreno, ne sjećam se koje su točno cifre bile u pitanju, ali to ni nije poanta priče).

-Malo ti je to skupo, po toj cijeni možeš kupiti teletinu, zar ne? -kaže njoj drugi kolega.

-Pa junetina je skuplja od teletine! – odvrati kolegica.

-Kako može junetina biti skuplja od teletine Pa teletina je mlađe meso!“

E sad ga već pogleda ona onim divnim pogledom „glup si, nemaš pojma o čem pričaš, sve ti moram objasnit’“ i odvrati mu:

-Pa da, baš zato što je teletina mlađe meso, zato je jeftinije, manje si u njega uložio!

Kolega je tu stao s raspravom jer nije baš bio siguran je li istina ovo što čuje ili ima halucinacije, a kolegica je samodopadno zaključila da je napokon, uz nepobitne argumente, uspjela objasniti svom kolegi kako stoje stvari.

A ja sam nekako došla do zaključka, vođena logikom ovog razgovora, kako je prirodno uginula kravetina onda zapravo najskuplje meso. Ipak je krava živjela duže i od teleta i od juneta… Slažete li se sa mnom?

I tako, svašta vjerujemo kada smo djeca. Prije svega vjerujemo u bajke, vjerujemo u svoje ideale, vjerujemo u ono u što želimo vjerovati i u ono što nam odgovara. Najčešće nas nikakvi argumenti ne mogu razuvjeriti. I nije to nikakav problem, to je jednostavno način na koji učimo određene stvari… A i nikog nije ubilo malo vjerovanja u bajke. Problem nastaje kada odrastemo i postanemo osobe koje ne prihvaćaju tuđe argumente, kada nismo spremni priznati nekome da je u pravu i da smo pogriješili, kada smo zarobljeni u okovima vlastite taštine. Jedno je biti klinac, vjerovati u bajku i ne dopustiti nikome da rasprši šareni balončić sreće u kojem se nalazimo, a drugo je biti odrasla osoba kojoj taština ne dozvoljava da nauči nešto novo, da sagleda stvari iz drukčije perspektive, da oslobodi svoj um predrasuda.

I nije sad ovdje bitno je li teletina skuplja od junetine ili divljači ili blitve ili jagoda, bitna je činjenica da nam je svima često puta puno važnije da dokažemo da smo u pravu nego da naučimo nešto novo. A to ne bi trebalo biti tako, zar ne?