500 nijansi sj……..

Dođe li vam nekad da se zapitate koliko ste zapravo sje….? Vi, vaši prijatelji, vaši partneri? Koliko su oni utjecali na vašu sje…ost, a koliko vi na njihovu?

Nedavno pošaljem svom dečku poruku i nema odgovora, sat, dva… Cijeli dan je prošao, odgovor nisam dobila. Nije to ništa strašno, radi dva posla, zauzet je, ne visi stalno na mobitelu… Javio se na večer. I uistinu ne bi to bilo ništa strašno da mi se prije nekoliko godina moj tadašnji dečko nije prestao javljati usred dopisivanja. Da, usred dopisivanja… Znate ono, kak si, kaj ima, kak si provela dan, kad se vidimo…? I odjednom, nema njegovog odgovora… Šalje Ella poruke, ništa! Zove Ella, odgovora nema… Šalje Ella još poruka, zabrinuta, moli ga da joj samo kaže da je u redu… Ništa! I nije ga bio zgazio vlak, nije mu mobitel bio upao u WC, nisu ga oteli izvanzemaljci u trenutku dopisivanja sa mnom, nije otišao u svećenike i zavjetovao se na život bez tehnologije i žena, nije otišao u mirovnu misiju u Somaliju… Ništa od toga nije bio razlog njegovog nejavljanja. Čovjek se jednostavno uplašio. Uplašio se svojih emocija, uplašio se da mu je previše stalo, uplašio se da to neće funkcionirati budući da živimo u različitim državama… Pa je odlučio da je prestanak javljanja usred dopisivanja najbolja stvar koju može napraviti. Ne znam je li se uistinu uplašio il’ je razlog bilo nešto sasvim drugo, ali to je bilo njegovo objašnjenje nakon par mjeseci… Da si ne lažemo, čekala sam ja tih par mjeseci da se javi, čekala k’o glupača… Čekala kao što je Penelopa čekala Odiseja… Izmišljala razloge u svojoj glavi zbog kojih se ne javlja… I do čega me dovelo to moje čekanje? Dovelo me do toga da sam sje…, dobro, nije da i prije nisam bila, ali ovo je uvelo još jednu novu dozu sje…osti u moj život. Da, svaki put kad pošaljem svom dečku poruku, ako odmah ne odgovori, proživljavam lagani košmar u svojoj glavi… I znam da to nije normalno i znam da se moram riješiti tog osjećaja i znam da nisu svi ljudi isti, ali ne mogu si pomoći, jednostavno je ostavilo traga na meni… I moram vam priznati, kako vrijeme prolazi, napredujem, rješavam se tog osjećaja, ali i dan-danas, ako mi je loš dan, a vidim onaj vražji “seen“ na Viberu nakon poslane poruke, a odgovora nema… I dan-danas se pitam hoću li opet doživjeti isto? Hoće li mi se opet moj dečko prestati javljati usred dopisivanja? Hoće li odlučiti nestati?

Sjedim nedavno s prijateljem na večeri, naručili hamburgere. Ja svoj fino uzimam u ruke, otvaram usta kao da mi je to posljednji zalogaj koji ću ikada okusiti, pokušavam odgristi što veći komad, jer bolje ga je pojesti prije nego kasnije. Umak curi na sve strane, meso ispada na jednu stranu, sir i špek na drugu, sva sam se zasvinjila dok si rekao keks. Moj prijatelj, fin gospodin, uzima vilicu i nož u ruke i na pristojan način počinje jesti hamburger. Možda je to nama čudno, al’ prijatelj je Irac, a kaže mi on da su Irci fini ljudi, skoro kao Englezi… No, nebitno, uzima on taj beštek u ruke i čudno me pogleda. Pitam ga ja: “Što je bilo?” (na irskom jeziku, naravno). Kaže on meni: “Hoće li ti smetati ako ću jesti hamburger vilicom i nožem?“ Jedi brate mili i nogama ako želiš, mislim si ja, meni je svejedno! “Zašto bi mi to pobogu smetalo?“, upitam ga. “Dok sam živio u Americi, imao sam djevojku koja me svaki put gnjavila kad bih jeo hamburger vilicom i nožem. Uvijek je dramatizirala, ne možeš mi to radit, sramotiš me, nitko živ tako ne jede hamburger!!!“ I možda vam se čini glupo, ali da vam istinu kažem, dragi moji, on je stvarno mislio da ću ja početi histerizirati zato što on nije jeo hamburger kao mala svinjica Ella. A onda, kad su mi ruke već bile skroz u umaku, kad sam u krilu imala mesa i luka dovoljno za doručak idućeg jutra, uzela sam beštek u ruke i jela hamburger kao prava gospođa. Osmijeh mu se razvukao od uha do uha, a onaj demon sje…osti u njemu kao da je utihnuo. Iako, uvijek spreman da se oglasi…

Moja draga prijateljica bila je u vezi sa Španjolcem nekoliko godina. Zaljubila se do ušiju… Dala je cijelu sebe u tu vezu, emocionalno, psihički, fizički pa i novčano (let od Zagreba do Barcelone ipak je nešto skuplji od ZET-ove karte). Ništa za nju nije bio problem. Ponekad mi se činilo da pomiče granice mogućega. Divila sam joj se… Dala je uistinu cijelu sebe, a toliko malo tražila zauzvrat, gotovo ništa. A katkad se činilo da upravo to ništa i dobiva. Što se dogodilo na kraju? Dogodila se jedna od onih nijansi sje…osti… Ono kad date 150 posto sebe u neki odnos, a to ne uspije… Što ostane na kraju? Ostanete nekako prazni, ostanete paralizirani, ostanete nemoćni… Tako nekako se ona osjećala kad je nakon određenog vremena upoznala dečka koji joj se sviđa. Nije mu čak bila u stanju ni prva poslati poruku, ni pozvati ga na cugu… Zašto? Jer se potrošila, dala je i previše sebe u prošlom odnosu, a sad nije znala ni kako dati djeličak… Što je najgore od svega, bila je savršeno svjesna cjelokupne situacije i znala je da ne smije liječiti svoju sje…ost na nekim novim ljudima, ali u tom trenutku si jednostavno nije mogla pomoći… Sve je to ostavilo traga na njoj.

Poznajem djevojku kojoj je sestra dugo vremena govorila da ima debele noge. Ne znam koji je bio razlog tome, da li sestrina ljubomora, potreba za liječenjem vlastitih kompleksa ili samo nesmotreno sprdanje. Toliko joj je to utuvila u glavu da je Lena imala iskrivljenu sliku sebe svaki put kad bi se pogledala u ogledalo. Godinama se skrivala iza širokih hlača, suknje i haljine nisu dolazile u obzir…. Trebale su joj godine i godine da počne sebe gledati drugim očima. Dan-danas, kad joj netko bulji u noge (a bulji zato što su neopisivo duge i zgodne, noge koje bi svaka žena poželjela za sebe,a muškarac oko sebe), ona se i dan-danas pita bulji li taj netko zato što su joj noge predebele.

Svi smo mi, dragi moji, sje…. pomalo, na ovaj ili onaj način. Neki manje, neki više… Pomalo su za to krivi ljudi oko nas, pomalo i mi sami jer smo to dopustili. Sje…. sam ja koja ovo pišem, a sje…. si i ti koja ovo čitaš… nije to ništa strašno. Svatko od nas ima, ne 50, nego 500 nijansi sje…osti. I voljela bih da postoji univerzalan lijek koji to može riješiti, ali bojim se da ga nema. Voljela bih da vam mogu reći: “Maknite se od ljudi koji stvaraju te vaše nijanse, ne dozvolite im da vam to rade, nadiđite ih!“, ali svi mi znamo da je to puno lakše reći nego učiniti. Ponekad se te nijanse stvaraju u nama, a da toga nismo ni svjesni, ponekad ti tragovi ostanu toliko duboko u nama da treba puno vremena i još više ljubavi i razumijevanja da oni izblijede… Da, izblijede, jer čini mi se da nikad u potpunosti ne nestanu.

I možda ne znam način na koji ćete se riješiti vlastite sje…osti, ali pokušajte ne uvlačiti druge ljude u taj začarani krug. Pazite što govorite ljudima kojima je stalo do vas, pazite kako se ponašate prema njima, pazite da prilikom borbe sa svojim demonima sje…osti ne stvarate te iste demone, ako ne još i gore, kod drugih ljudi. Jer to je, dragi moji, ono najgore. Najgori je taj začarani krug koji nikako da prekinemo.

Svaki put kad osjetite potrebu da vlastite strahove, vlastite nesigurnosti, komplekse, vlastitu sje…ost projicirate na ljude oko sebe, ljude do kojih vam je stalo, zastanite, ustuknite i recite sami sebi: “Sad je pravo vrijeme da se taj začarani krug prekine!“

Suočite se s vlastitim strahovima! Ne prigovarajte ljudima zbog gluposti koje su vama iz nekog nepojmljivog razloga bitne! Nemojte liječiti svoje komplekse na drugim ljudima! Ako ne možete reći nešto lijepo, radije šutite! Dajte sebe 100 % i u ljubavi i u prijateljstvu i u poslu, ali nemojte se libiti tražiti i tih 100 % natrag, jer vi to zaslužujete.

I znate kako kaže stara latinska izreka: “Budite manje sje…. da biste bili više ***!“
Ljubim vas