SEKS I JAD: Čuvala me mama za velike stvari

Često puta predbacim svojim roditeljima što su u mom odgoju naglašavali važnost fakultetskog obrazovanja i pokušavam im objasniti kako bi sve bilo puno jednostavnije da sam postala pjevačica. Na to me moja majka, svaki put, pogleda svojim tužnjikavim očima punima ljubavi i tihim glasom kaže: “Al’ Ella, dijete drago, pa ti nemaš sluha… Ti ne znaš pjevati!”

“I dalje mi nije jasno kakve to veze ima s bilo čime!”, najčešće bude moj odgovor, i dalje uvjerena kako sam mogla ostvariti zavidnu pjevačku karijeru! Možda je moja mama samo ljubomorna, ne vidim niti jedno drugo objašnjenje! Je l’ volim pjevat? Volim! Je l’ često pjevam? Pjevam! Jesam li u stanju istu pjesmu odslušati milijun i petsto šezdeset tisuća puta? Jesam! Vole li me ljudi slušati dok pjevam? V… Mislim… Dobro, nećemo sad odgovarati na ta nebitna pitanja! Poanta je ta, da sam postala pjevačica, ne bih sad morala učiti za stručni ispit. To je poanta!

A da sam postala glumica, ni onda sad ne bih morala učiti za stručni ispit. Da, još jedan propali san nadarene Elle. Biti glumica. Znate kaj mi je mama rekla kad sam joj k’o curetak rekla da hoću biti glumica? Rekla mi je, još se dan-danas kristalno jasno sjećam tog trenutka, da ću se vjerojatno morati ljubiti s puno starijim stričekima ako ću biti glumica. Kad imaš šest godina i kad ti najednom glavna asocijacija na glumu postane ljubljenje sa starijim stričekima, odlučiš vrlo lako da više ne želiš biti glumica. Kaj da vam kažem, nije mi se to činilo baš privlačnim, ne čini mi se to ni danas baš privlačnim, al’ rekli bi mi ljudi da nisam ni ja više tak’ mlada, pa da ne smijem govoriti takve stvari. Kaj god! Btw., karmo draga, nemoj da se sad na kraju zaljubim u nekoga tko mi može biti tata! Uglavnom, tako ode još jedan san, još jedan veliki talent u propuh. Nema ga, nestade.

A znate kaj mi je ubiteljica mojih snova zaboravila napomenuti? Zaboravila mi je reći da se mlade tete ljube s punoooo starijim stričekima i kad nisu glumice, dakle, i kad im to nije u opisu posla. Obično su ti stariji stričeki direktori ili neke velike face, pa valjda zato te mlade tete padnu na njih. Zaljube se u karizmu, ne? Ne pada mi na pamet kaj bi drugo moglo biti, osim karizme?!? Jedino kaj me čudi je to kaj stariji stričeki koji nisu na bitnim pozicijama i koji nemaju puno para, bokci, najčešće očito nemaju niti tu karizmu. Tak’ se barem meni čini, jer mlade tete nikad nisu s njima. A ne može biti da nisu s njima zato kaj nemaju para, ili moć, ili veze, nego zato kaj, ja sam sigurna, nemaju karizmu!

Znate što mi je još zaboravila reći? Zaboravila mi je napomenuti kako je puno važnije znati se dobro praviti da radiš nego uistinu raditi. Čuje li itko ikad od vas na poslu išta o ljudima koji zapravo rade? Koji obave svoj posao, naprave sve na vrijeme, poštuju rokove i pritom se ne žale? Nitko, nitko nije za njih čuo, nitko ih ne cijeni! Čuje se samo za one koji cvile i plaču koliko imaju posla, a pritom posljednji dolaze na posao, prvi odlaze, vječno su na hodnicima s hrpom papira u rukama i onim napaćenim izrazom lica koji govori: “Ne mogu više, na rubu sam!” Za njih znaju svi, za njih znaju šefovi, za njih znaju kolege, za njih znaju tete čistačice, za njih znaju ljudi na ulici… Za njih znaš i ti! Da, ti! Jer nema kome oni nisu ispričali svoju priču. Da, da, oni su toliko zauzeti poslom da jednostavno stignu svakome ispričati svoju tešku životnu situaciju, svoju prenatrpanost poslom, svakome, i onome koga to zanima, i onome koga boli k… Al’ to valjda tako ide, kad si svestran i sposoban, onda stigneš sve, i prvi otići s posla, i imati prekovremene, i raditi najviše, i najviše pričati i cviliti, i imati najvišu plaću, i nikad nemati dovoljno novaca, i imati 15 pauza dnevno, i umirati od iscrpljenosti. Da, onda jednostavno stigneš sve. K’o šljivi nesposobne ljubomorne budale koje samo rade tijekom cijeloga radnog vremena i ne stignu se ni žaliti, ni tražiti povišicu, niti ispričati svoju cjelokupnu povijest bolesti svima, od tajnice do direktora, k’o im kriv?!?! I trebaju raditi kad su nesposobni za ostale važnije i pametnije stvari!

Da, draga mama, zaboravila si mi napomenuti da je predstavljanje puno važnije od onoga što imaš u glavi, da je cviljenje puno važnije od produktivnosti, da je laprdanje o poslu puno značajnije od stvarnoga rada, da mlade tete ljube punooo starije stričeke čak i kad nisu glumice! Pod ovo glumice mislim na akademski obrazovane glumice.
A znate li što mi nije zaboravila napomenuti? Nije mi zaboravila napomenuti da učim, da upišem faks, da dobijem stipendiju, da se zaposlim, da radim svoj posao, da će mi nekad biti lakše, a nekad teže, ali takav je život, ne treba cviliti zbog svake sitnice, da pomognem kome mogu, da se fokusiram na vlastiti život a ne na tuđe, da se rad isplati, da se ne prodajem ni pod koju cijenu…

Hrpa divnih savjeta koje bi svaki pravi roditelj trebao dati svome djetetu. Hvala ti, mama, na tim divnim savjetima, hvala ti! Hvala ti, ponajviše zbog toga što zahvaljujući tvojim savjetima imam ekstra buran seksualni život! J… me tko god stigne, i nadređeni, i podređeni, i urođeni, i prirođeni… A ja, pak, nikako da napomenem kako j….. u zdrav mozak NIJE jedan od mojih seksualnih fetiša.

Al’ na kraju krajeva, kad se sve zbroji i oduzme, nekako mi je draže ovako. Radim, učim, pjevam kad mi se pjeva, ne glumim, ni profesionalno, ni u privatnom životu – kažu mi da mi se sve vidi na faci i da ništa ne mogu sakriti, ljubim zgodnoga mladog dečka… Spavam k’o beba, a i jako volim osobu koju vidim kad se pogledam u ogledalo. A to je najvažnije, zar ne?!?

Pusa svima koliko vas ima!