SEKS I JAD: Ah, ta vjenčanja

Volite li vi vjenčanja? Meni, iskreno, nikad nisu bila baš pretjerano draga. Hrpa strke, dreke, halabuke, truda oko nečega što traje jednu večer. Sav taj pritisak kako sve mora biti savršeno, sve mora biti po rasporedu, slikanje ovakvo, onakvo, govorancije, hrpa jela, cuge, sve žene u onim prekrasnim šljokičastim svatovskim haljinama i frizurama. Sve puno nekih protokola, pa moraš ovo, pa moraš ono. Pa kako neće biti toga? Pa to onda nije pravo vjenčanje!!!

Jako dugo imala sam neku averziju prema odlasku na vjenčanja. Možda je malo morbidno za reći, ali bila su mi u istom košu sa sprovodima. Nešto što moraš odraditi, a stvarno ne želiš biti tamo. I nemoj slučajno odbiti kad te netko zamoli za ples. Auuuuuuuuuuuu, brate, to je stvarno nedopustivo. Svaki put bih ispočetka morala slušati kako sam nekulturna i kako to što me netko zamoli za ples ne znači odmah da me želi ženiti, mogla sam otplesati jedan ples, u čemu je problem??? Da, da, uvijek bi se našla neka dobra duša koja bi mi imala potrebu objasniti kako moje ponašanje nije u redu. Vjerojatno se ta cjelokupna moja averzija prema svadbama stvorila jer dobar dio života na svadbu te zovu osobe koje nikad u životu nisi vidio, ili sestrična od rođakove bake unuke stric, što su jednom zajedno ovce pasli. Mislim, drago je meni da se ljudi vole, ali čemu pobogu u svatove zvati nekoga koga ni ne znaš, iliti nekoga koga si posljenji put vidio dok ste se igrali u pješčaniku?!? A onda još kad dođeš na tu svadbu, pa tamo 100, 200, 300 ljudi, cijelo selo… Pa onaj izraz mučenja na licu mladenke, jer cijelu večer mora potrošiti na to da ispozdravlja sve tetke, stričeve, rođake, susjede, bakine žive i nežive prijateljice, brine se je li svima dobro, svima osim njoj, a ona i mladoženja kao da su najmanje važni u cijeloj priči… E pa onda dođu na genijalnu ideju da se cijela svadba snima, pa te poslije zovu na četiri sata mučenja da gledaš njihov najljepši dan u životu. Pa zaustavljaju nakon svakih par minuta kako bi se prokomentirao svaki detalj!!! Jao, vidi frizure od ove, a njezinu haljinu, a što ovaj može pojesti, vidi ovaj je pijan k’o daska… I to nikad ne ispadne četiri sata! To uvijek bude cjelokupno proživljavanje već viđene agonije. Mislim, bude ti jasno zašto mlada želi to gledati tako precizno, budimo realni, od silnog pozdravljanja nije uspjela ni pohvatati ništa ostalo za vrijeme vlastite svadbe, a kamoli uživati! „Ali zašto mene tjeraš na to? Zašto, pobogu, zašto???? Evo, platit ću ti, samo me ne tjeraj da to opet proživljavam!“, najčešće je moja misao!

Da vam budem iskrena, nikad nisam bila jedna od onih djevojčica, djevojaka, žena, koje maštaju o svom danu vjenčanja, imaju u glavi sliku vjenčanice, cvijeća, frizure, svih detalja… Dobro, malo sad lažem, znalo se dogoditi da razmišljam o danu svoje udaje, ali slika je uvijek bila vrlo jednostavna. Zvuk i miris mora, pijesak pod nogama, sunce, cvijeće i vjetar u kosi, osoba koju obožavam i nekoliko dragih ljudi. Eto, to bi bio odgovor na pitanje: „Ella, kako bi tvoje vjenčanje izgledalo?“ No, kako su mi sve moje prijateljice najavile da ću im ja biti kuma na vjenčanju, vjerojatno ću završiti nešto kao u naslovu onog filma, Always a Bridesmaid, Never a Bride.

I onda se dogodila svadba dvoje meni jako dragih ljudi. Prva od onih na listi na kojima bih trebala biti kuma. Udavala se moja draga prijateljica, dugogodišnja cimerica i sestra koju nikad nisam imala. I vjerujte mi, to nije imalo nikakve veze sa svadbama na kojima sam do tada bila. Zašto? Zato što sam prvi put prisustvovala vjenčanju dvoje ljudi koje istinski volim i koji su dio mog svakodnevnog života. Bilo je uistinu predivno, toliko predivno da sam tulila k’o krava dok je klapa pjevala prije ulaska u crkvu. Tak sam lijepo ridala, da je mladoženjin tata kasnije pitao: „Kakvi su to bili čudni zvukovi, tko to nije mogao doć’ k sebi?“ A čak nije ni stajao blizu mene, niti sam mu bila u vidokrugu… Eto, pa me vi ostale zovite da vam budem kuma! Jamčim isti doživljaj!

I tako je zaživio moj plačljivi gen na vjenčanjima. I to ne samo plačljivi, čini se da su mi vjenčanja postala skroz draga i zanimljiva. I tako je i bilo na svim ostalima na kojima su doživotnu kaznu potpisivali moji prijatelji i prijateljice. Valjda je to poanta, da su u pitanju ljudi koje voliš, inače sve skupa uopće nema smisla. Barem meni….

A prošli vikend je pojam vjenčanja za mene dobio jednu sasvim novu dimenziju. Ženio se moj brat.

No, hajdemo prvo malo o meni. Nekoliko tjedana prije vjenčanja svi su me počeli ispitivati:

„Što ćeš odjenuti?“

„Ne znam, neku haljinu, nije bitno!“

„Kako nije bitno što ćeš nositi? Ženi ti se brat!“

„Ne znam, izvući ću nešto iz ormara!“

„Kako to misliš izvući ćeš nešto iz ormara? Ženi ti se brat, Ella!!!“

„Što ćeš nositi? Što ćeš nositi??? ŠTOOOOOOOOOOO ĆEŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠ NOSITIIIIIIIIIIIIIIIIIIII????????“ – Pitanje koje je počelo odjekivati u mojoj glavi čak i dok sam spavala! Hvala vam, ljudi, kaj ste mi nabili debilni pritisak da je jako bitno što ću ja nositi na nečijoj svadbi. A hvala i mom munjenom mozgu koji je dozvolio da mi se nabije taj pritisak! Već sam dala dopuštenje prijateljici da me opali tavom po glavi ako ikad više samu sebe dovedem u situaciju da ne mogu spavati, jer ne znam koju haljinu odjenuti! Da, blesava sam, kaj da kažem? Ali kažu da čovjek uči dok je živ i umre glup na kraju! Utješno jako… Da stvar bude bolja, na dan svadbe otišla sam kod frizera, odnosno kod nekog tko bi želio biti frizer jednako kao što ja, sa svojih 30 godina, želim biti pjevačica! Ima žena uistinu sve predispozicije za taj posao, osim što baš ne zna s kosom. Tako da sam lijepo provela kod frizera dva sata, u rukama „frizerke“ koja ne zna upaliti ni peglu za kosu. Je l’ smijem reći pegla za kosu? Mislim, glupo je da kažem glačalo za kosu. Uglavnom, stigla sam kući i počela vaditi ukosnice iz kose, i tek nakon što je kosa stršala na sve strane, pogledala sam se u ogledalo i pitala samu sebe: „Ella, što si pobogu to napravila?“ Vrijeme bačeno u vjetar, novci bačeni u vjetar… Duboki udah i hajdemo ispočetka… Tuš je uvijek dobra opcija.

Za čudo neviđeno, uspjela sam se i počešljati i odjenuti i doći do crkve na vrijeme. A kad tamo, najljepša mlada i najljepši mladoženja ikad, znači ikad!!! I nisam nimalo pristrana! 🙂

Pogledaš ih i sve ostalo u tom trenutku postane totalno nebitno… Dvoje predivnih ljudi koji se vole i žele s tobom podijeliti svoju sreću… Svadba je bila mala, 40-ak ljudi, svi sretni, nasmijani, puni pozitivne energije i dobrog raspoloženja. Na kraju se pretvorila u jedan veliki i nezaboravni tulum. A ono najvažnije, osmijeh s lica mlade i mladoženje nije se skidao. A to je nekako i najbitnije, zar ne?!?

Ako se udajete, ženite, neka to bude VAŠ dan, VAŠ!!! Nemojte raditi stvari za koje mislite da drugi od vas očekuju, ili da to mora biti tako jer će u suprotnome susjedi i rođaci reći kako je svadba bila grozna. Ne nabijajte si nepotreban pritisak. Ako želite vjenčanje s 300 gostiju i svim mogućim ceremonijama, u redu, ako želite malo vjenčanje sa svojim prijateljima, isto u redu, ako želite pobjeći sa svojim dragim i izbjeći sve moguće pripreme oko vjenčanja i to je u redu, samo, neka to bude vaša želja, a ne ispunjavanje tuđih očekivanja. I nikako se nemojte zaboraviti ludo zabaviti, to je ipak najbitnije, nije li???