NAJIŠČEKIVANIJI HRVATSKI FILM najesen stiže u kina diljem regije!

Film doajena hrvatskog filma, Rajka Grlića, “Ustav Republike Hrvatske”, najiščekivaniji hrvatski film godine stiže u kina diljem regije u listopadu. “Ustav Republike Hrvatske” u produkciji Interfilma i distribuciji Blitza, ljubavna je priča o mržnji, inspirirana stvarnom zemljom, priča koja razotkriva sve naše netrpeljivosti, predrasude i mržnju prema različitostima. To je priča o hrabrosti da danas budeš ono što jesi i pokušaju da se, unatoč svemu, voli. U glavnoj ulozi pojavljuje se proslavljeni srpski glumac Nebojša Glogovac u najkompleksnijoj filmskoj ulozi u karijeri. Nebojša u filmu glumi umirovljenog profesora, koji je pritom deklarirani homoseksualac i transvestit, dok uz njega još glume  Ksenija Marinković, Dejan Aćimović i Božidar Smiljanić, a scenarij potpisuje Ante Tomić zajedno s Rajkom Grlićem.

Rajko Grlić koji je publiku oduševio uspješnicama kao što su “Samo jednom se ljubi”, “Karaula” i “Neka ostane među nama” ovoga puta donosi vrlo intimnu, ljubavnu priča o četvero ljudi koji žive u istoj stambenoj zgradi u centru Zagreba. Priča je to o ljudima koji su međusobno vrlo različiti, od društvenog statusa do seksualne orijentacije, od političkog svjetonazora do religija kojima pripadaju ili ne pripadaju. Film koji morate pogledati ove jeseni zasigurno će osvojiti srca brojnih gledatelja.

Ovaj se film pita može li se netko uronjen u predrasude i mržnju pretvoriti u normalno ljudsko biće i može li takav netko ići i korak dalje i pokazati da je ispod ledene maske satkan od ljubavi. Svaki čovjek koji voli svoju zemlju morao bi znati Ustav. Ljudi kojima je državnost važnija od svega na svijetu obožavaju institucije i strastveno govore o državnosti s puno erotskog naboja. Očigledno eros čuči u raznim stvarima, pa čak i u tekstu Ustava Republike Hrvatske.

Rajko Grlić o filmu kaže: „U našoj priči, osim prostora, glavne likove spajaju i njihovi, često suprotstavljeni, “demoni prošlosti”. Demoni koji ih tjeraju da žive više u prošlosti, no u sadašnjosti. Svjestan sam da pričati o tome nije ni jednostavno ni lako. Isto tako znam da se u takvoj priči ponekad mora biti izravan, čak i grub. Uza sve to moja nakana je vrlo jednostavna, želim se baviti živim ljudima, ne mrtvim idejama. Zato od ove priče i njezinih junaka ne namjeravam raditi “tragediju”. Dapače, nakana mi je da o svim tim “teškim stvarima” pričam s malim, jedva primjetnim smiješkom na licu, s toplinom s kojom se može voljeti i najnegativniji junak.“