IZLOŽBA “STAKLO” koju ne smijete propustiti otvara se u Galeriji Mala

Otvorenje izložbe “Staklo” Jeronima Tišljara održati će se u subotu 11. 11. 2017. u 12 sati u Galeriji Mala, Trg Bana Josipa Jelačića 6. Izložbu će otvoriti kustos izložbe gospodin Tonko Maroević. Izložba “Staklo” otvorena je do 19. 11. 2017. godine, a može se razgledati svakodnevno od 10 do 20 sati. Ulaz je slobodan.

Raditi u staklu svakako pruža mogućnosti kreativnog procesa, a tek onda slijedi prilika za ostvarenje individualnog viđenja, za sačinjavanje predmeta sa svojstvima znaka, za pojavu oblika slojevita značenja i višesmjernog zračenja.

Jeronim Tišljar javlja nam se oboružan iskustvom dugoga i raznolikoga bavljenja problematikom uporabe stakla i prilikama njegove primjene. Ogledao se u suradnji s arhitektima na zahtjevnim zadacima istančane artikulacije prostora, okušao se u dizajnu predmeta za serijsku proizvodnju, provjerio svoju imaginaciju u konstituiranju jednokratnih artefakata simboličnih protega. Ovom zgodom pokazuje nam autonomne, samostojeće tvorevine dobro odvaganih nutarnjih silnica, te tako dokazuje svoj neosporni skulpturalni senzibilitet, aktiviran na specifičnom području prozračne tvari.

U hrvatsku umjetnost oblikovanja u staklu Tišljar unosi ne samo tekovine svojega praškog školovanja nego i naglašen racionalni i konstruktivistički pristup. Za razliku od naših doajena i protagonista na tom području, Motike i Goldonija, koji su formativno stasali u okvirima mletačke (staklopuhačke) produkcije i težili organičkom i biomorfnom poimanju oblika, Jeronim Tišljar provodi pravu sintezu geometrijskih i materičkih premisa, svojevrsnu simbiozu manufakturnih i industrijskih postupaka, svakako s težnjom da iz površine i mase izbije što više luminističkog učinka.

Jednostavnost i čistoća pojedinih objekata bliska je minimalizmu i purizmu (gotovo da kažemo: esencijalizmu) modelacije, ali to ne priječi složenu igru raznoliko usmjerenih svjetlosnih prodora. Piramidalni i kristalični oblici svakako uvećavaju napetost zrakastih prepleta i preljeva, a faktor kromatskih intervencija (ma koliko odmjernih i suzdržanih) daje dodatnu, nemimoilaznu dimenziju afektivne participacije. Sintagmom “slomljena svjetlost” sam je autor primjereno ukazao na temeljnu specifičnost svoje kreativne poetike: na oštrorubnost nutarnje i britkost parcelacije, na kompleksnost i dinamizam odlučnih jukstapozicija.

Ipak, možda najizrazitije rezultate Jeronim Tišljar postiže u radovima u kojima konfrontira naizgled disparatne sastojke. Primjerice, kada na kockasti postament posadi elipsoidnu, sfernu jezgru, kada stožasti tuljac zavrne u pužoliki koncentrični “čvor” ili kad trokutastu prizmu izmakne iz ortogonalne osovine. Sve su to primjeri kompozicionog “otežavanja” forme, nadmašivanja inače zadanih radnih pretpostavki primarnih struktura. Vrijednost stvaralaštva sastoji se i u odazivanju neortodoksnim izazovima, a ova izložba nudi nam dovoljno široke raspone bljeskovitih pobuda. — Tonko Maroević