DOBRO JE DA SE DJECA SVAĐAJU ma koliko god vas to izluđivalo

Svađe među braćom i sestrama mogu ubrzati mentalni razvoj djece i ranije dosezanje zrelosti, kako tvrde znanstvenici iz Centra za obiteljska istraživanja Sveučilišta Cambridge.

Utjeha za roditelje koji gube živce u svakodnevnim prepirkama svojih potomaka proizlazi iz petogodišnjeg istraživanja. Znanstvenici su ustanovili da česta neslaganja među braćom i sestrama doprinose i razvoju emocionalnih i socijalnih vještina.

Također naglašavaju da je to moguće samo u slučaju kad nijedno dijete nije submisivno, nego se ravnopravno verbalno bori s bratom ili sestrom te zajednički nastoje doći do rješenja konflikta. Drugim riječima, što se djeca više svađaju, to će bolje naučiti kako kontrolirati svoje emocije.

Međutim, u praksi se roditelji prečesto upliću u dječje svađe želeći ih što prije riješiti. Magistra psihologije Maja Bonačić smatra kako bi roditelji trebali u životu djece imati više ulogu vodiča, a manje onoga koji se brine umjesto njih.

“Kad god postoji prilika da dijete samo premosti prepreku i preuzme odgovornost, treba ga pustiti da to napravi te ga usmjeravati i voditi na tom putu. U tom kontekstu, odnos između dva djeteta je odnos koji je, na neki način, neovisan o njihovu odnosu s roditeljima. I treba ga razvijati i usmjeravati u tom smjeru, jer upravo će takav odnos trajati i kad odrastu”, pojašnjava Bonačić.

Međutim, nastavlja, djeca, a pogotovo ona mlađa, nemaju još razvijenu samoregulaciju i sustav moralnih vrijednosti (jer je to nešto što se uči kroz život), pa tu mogu uskočiti roditelji kao medijatori, ali ne i suci. Roditelj može nadgledati situaciju, ali se ne treba miješati dokle god se ne prekrše pravila odgoja.

Važno je ne spašavati djecu unaprijed, vjerovati u njih i pružiti im mogućnost da sami probaju riješiti svoj problem. Kroz sukobe, kaže Bonačić, djeca mogu puno naučiti, pa tako i kontrolirati emocije.

“Važno je uzeti u obzir razvojna obilježja djeteta. Samoregulacija se počinje razvijati u dobi od tri godine, a prave kapacitete za to dijete ima tek nakon pete godine. Do tada treba pomoć odrasle osobe kroz postavljanje granica.

Odgovarajuće postavljanje granica je ujedno glavni vanjski mehanizam poticanja razvoja samoregulacije kod djece. U tom kontekstu mlađa djeca će sigurno trebati pomoć odraslih (kroz podršku, ne rješavanje problema) da u emocionalno napetom okruženju uspiju uspostaviti emocionalnu samoregulaciju”, kaže Bonačić.

Ipak, u nekim slučajevima potrebno je i izravno uplitanje roditelja u konflikt.

“Kad jedno dijete ima puno veće razvojne kapacitete od drugog, ne možemo govoriti o samostalnim kapacitetima za rješavanje konflikta. U tom slučaju dijete s manje kapaciteta treba roditeljsku podršku, no to ne znači da roditelj treba automatski stati na stranu “slabijeg”, što često vidimo u praksi.

I, naravno, situacije gdje se krše opća roditeljska pravila, bilo fizički obračun, kršenja moralnih načela i slično, pri čemu je dobro postaviti granicu na nepoželjno ponašanje, a ne presuditi konflikt”, pojašnjava psihologinja Maja Bonačić.

Važno je djeci postaviti čvrste granice

Ako je, primjerice, dijete A u pravu (dijete B mu je nešto otelo), ali fizički nasrne na dijete B, odrasli staju na stranu djeteta B. Dijete A doživljava nepravdu, nema priliku izregulirati da drugi put drukčije reagira, a dijete B uči nova nepoželjna ponašanja.

Zdravije je za djecu da sukob riješe sami

Konstruktivno riješen sukob daje osjećaj zadovoljstva i samopouzdanja, uči ih pregovarati i poštovati razlike, kako se zauzeti za sebe, iznijeti stav, argumentirati i prihvaćati tuđe argumente te kako vratiti odnos u ravnotežu.

IZVOR: 24SATA.HR