Dva puta za jug

Prvi dojam koji ostaje nakon čitanja stihova zbirke Dva puta za jug jest “očuđenje”, i to ne jedno, nego mnoštvo “očuđujućih” slika, svježih i nepotrošenih, koje nam otvara poezija Lare Mitraković. Tijekom jedne pjesme izmijeni se nekoliko jakih slika i još preostaje pjesničke snage da se iznenadi poantom. Subjekt ovih pjesama duboko je poetičan i teško je zamislivo, osim u nekim izrazitije narativnim pjesmama, da bi Lara mogla pisati nešto drugo: u ovom trenutku ona je čistokrvna pjesnikinja koja je otvorila bogatu i punu kutiju svojih metafora. Njezina poezija s nevjerojatnom mladenačkom lakoćom pregazi granicu živog i mrtvog, granicu sebe i drugih, pa tako, osim što se obraća mrtvima koje oživljava, ona sebe poistovjećuje s nekom od pojava ili sa živim bićima u prirodi, najčešće stablom. Jaka zasićenost i gustoća ove poezije čine nemogućim čitanje ove knjige u jednom dahu. Ona se mora uzimati polako i odmjereno jer svaka pjesma zahtijeva duži proces recepcije.