TUNELI

Jedne novogodišnje noći netko je — pripovjedač ili sudbina — bacio svoju mrežu nad grad. Iznenadna smrt neznanca u kafiću, u novom romanu Amira Alagića, umnaža se u igri ogledala, u kojoj se otkriva da su naizgled slučajno okupljeni gosti povezani nevidljivim tunelima. I ako krenemo tim tunelima, nađemo se na riskantnom putovanju, u kojem se riskira sve da bi se dobilo malo ili ništa. Na kraju tunela možda i nema svjetla, dovoljno  je  da  svijetli  pripovijest  sama.

“Trenutak prije nego što se konobar okrenuo, Poldo je primijetio sliku na njegovoj majici. Bijeli crtež na crnoj podlozi prikazivao je razgranato stablo bez lišća, lijepo i staro, s čije se lijeve strane, na ljuljačci privezanoj za granu, njihala djevojčica, dok je zdesna visio obješen muškarac.
Uplašilo ga je to što je vidio. Skrenuo je pogled, no slika mu je i dalje treperila pred očima. Ustao je, kao da bi nekamo krenuo, pa opet sjeo, na tren zatvorio oči, ali to je samo pojačalo snagu viđenog, potom pogledao na sat, zlatan, star i besprijekorno točan, koji je potvrđivao da do susreta ima još mnogo vremena, vremena kojeg možda neće uspjeti progutati i dočekati jer ga nešto stišće i podbada pod tjemenom, kao da mu je jedna od onih svjetlosnih iskri ostala u glavi pa sad otuda bezuspješno pokušava uteći odbijajući se o lubanju poput kuglice u fliperu, znoj mu se slijeva niz kičmu, potkošulja je već natopljena, trnu mu jezik i usne, bride desni, samo što mu zubi ne poispadaju, tutnji mu u prsima i gotovo da se više i ne može sjetiti zbog koga je stigao na ovo mjesto, u kafić gdje se okuplja neki mlad, živ i veseo svijet, i u grad u kojem ga nije bilo gotovo pedeset godina. Kao da se negdje u sebi spotaknuo, poskliznuo se neki nevidljivi Poldo u Poldu, i sad pada u bezdan, a što dublje pada, to mu biva hladnije.”