Može li pojedinac doista učiniti svijet puno boljim mjestom?

No grupa znanstvenika tvrdi kako postoji vrlo jednostavno rješenja za sve, a to je da čovječanstvo preraste u ljubaznije društvo koje je spremno na suradnju, kako piše ABC.

“Možemo promijeniti društvo, i to na bolje”, tvrdi evolucijski biolog David Sloan Wilson iz Binghamtona u SAD-u. Tvrdi kako je to vidljivo iz studija koje je provodio u srednjim školama gdje je poticanje ljubaznosti i pomoći među učenicima pomoglo tome da u razredima djeca bolje svladavaju gradivo i manje učenika pada razred. Profesor Wilson uvjeren je da bi na taj način mogla promijeniti društva globalno.

Mnoge životinje međusobno si pomažu

Iako to ne podrazumijeva komoditet i znači odricanje za pojedinca, mnoge životinjske vrste međusobno si pomažu. Mravi radnici žrtvuju svoju sposobnost da se pare, pčele neumorno skupljaju hranu za košnicu, a vampirski šišmiši dijele hranu kako bi druge u svojoj zajednici održali na životu.

Takvo je ponašanje zbunjivalo Charlesa Darwina koji se brinuo da bi takvo nesebično ponašanje kod nekih vrsta moglo biti fatalno za njihovo preživljavanje. Smatrao je da je priroda pojedincima podarila prednosti poput boje krzna ili agresije, kako bi na taj način pomogla preživljenju jedinki. Prema dominantnoj teoriji prirodne selekcije, genetika te fizičke značajke ili način ponašanja mogu biti prednost samo za pojedince.

Altruizam, ljubaznost i suradnja su plemeniti, ali u brutalnom svijetu to su paradoksalna ponašanja od kojih pojedinac nema izravne koristi. Dapače, takve prednosti ne odnose se na druge pripadnike iste vrste, nego samo na one koji su izabrani da prežive.

Pojedinac, timski igrač i prednost grupe

Većina znanstvenika smatra da su “prosocijalna” ponašanja poput ljubaznosti također nastala prirodnom selekcijom među pojedincima. No prof. Wilson i mala grupa njegovih istomišljenika s tim se ne slažu. Tvrde da suradnja i ljubaznost imaju veliku ulogu kad je riječ o grupi. Pojednostavljeno, evolucija čitavu grupu gleda kao pojedinca. Riječ je o kontroverznoj evolucijskoj teoriji poznatijoj pod nazivom grupna selekcija.

“Postoji evolucijska prednost u prosocijalnom ponašanju, no nalazi se između interakcija različitih grupa”, kaže Wilson.

A što je s pojedincima koji se ponašaju sebično u grupi koja je otvorena za suradnju? Kako se oni uklapaju u taj scenarij? Wilson i kolege razvili su ideju grupne selekcije u “višeslojnu selekcijsku teoriju”.

To omogućuje da grupa istovremeno razvija različite prednosti pojedinaca na individualnoj razini. Svoju teoriju prikazuje kroz životnu situaciju. Primjerice, kad je riječ o nogometnom timu u kojem je jedan od igrača velika zvijezda, trener uvijek bira zadržati zvijezdu u timu. Tim uvijek pobjeđuje zato što većina igrača održava suradnju.

Većina znanstvenika, uključujući poznatog biologe Richarda Dawkinsa i psihologa Stevena Pinkera, uvjereni su da tu ideju ne podržavaju brojni dokazi. Među kritičarima je i australska evolucijska biologinja Margo Adler.

“Može se činiti da grupna selekcija vodi do altruizma, no uvijek će prevagnuti individualne prednosti”, istaknula je Adler.

Povjesničar znanosti prof. Oren Harmen iz Izraela kaže da bi višeslojna teorija selekcije udahnula novi život u grupnu selekciju koja se donedavno smatrala beznačajnom, čak i na razini pseudoznanosti.

“Ismijavalo se svakoga tko bi spomenuo ideju grupne selekcije. Danas, iako raste broj onih koji se bave grupnom selekcijom, ostaje snažna opozicija koja se protivi takvom načinu razmišljanja”, rekao je.

Mapiranje ljubaznosti

Unatoč kontroverznom pristupu, prof. Wilson odlučio je provjeriti na koji bi način njegove ideje zaživjele u stvarnom svijetu.

“Ako sam htio istraživati ljudski altruizam, morao sam ga proučavati u stvarnim okolnostima”, rekao je.

Zato je pokrenuo niz društvenim eksperimenata u zajednici i lokalnoj školi u Binghamtonu. Za početak je mapirao područje u kojem prosocijalni i ljubazni stanovnici žive. To su bili pojedinci spremni učiniti nešto za druge. Tijekom istraživanja koristio je jednostavne metode. Primjerice, ispustio je na pod adresirano pismo, a zatim je promatrao tko će ga podignuti i poslati poštom. Otkrio je da se prosocijalni ljudi vole družiti sa drugim sličnih stavova.

Smatra kako je to rezultat socijalnog okoliša te se ljudi dobrih namjera nisu željeli okružiti onima koji bi ih mogli iskorištavati Željeli su stvoriti vlastiti društveni okoliš koji nagrađuje ljubaznost i dobrotu te ih ohrabruje u takvom ponašanju bez potrebe da se to mora jasno isticati.

Ljubaznija djeca

Istraživanje je potom proširio na javnu školu te se usredotočio na djecu u riziku.

“Riječ je bila o učenicima koji bi se sigurno ispisali i prekinuli školovanje. Oni su pali razred već tri ili više puta”, pojasnio je.

Od 11 djece u riziku u dobi od 9 i 10 godina, izabrao je njih 56 za sudjelovanje u studiji. Osmislio je program u kojem je djeci omogućio okolinu punu podrške i suradnje te ih je ohrabrivao u odlučivanju kako žele učiti. Rezultati su bili brzi i iznenađujući. Učenici koji su sudjelovali u studiji pokazali su prosocijalno ponašanje, a ocjene su im postale bolje.

Za njega je to bio dokaz da odabirom i nagrađivanjem ponašanja povezanog sa suradnjom nastaje situacija nalik onoj kod parenja životinja. Naime, prednosti jedinki prenose se iz generacije u generaciju, a isto se zbiva kad nagrađivanjem ispravnog ponašanja kod ljudi nastaje evolucijska ljubaznost. Ono što je prof. Wilsona posebno oduševilo je uvjerenje da se rezultati studije mogu primijeniti na susjedstvo, državu, poslovanje, pa čak i na nacije.

No je li to evolucija?

Nisu svi stručnjaci uvjereni da je Wilson dosegnuo evolucijski moment u svojem istraživanju. Dr. Adler tvrdi da je nagla promjena unutar jedne generacije rezultat prilagodbe, a ne evolucije.

“Pokazati da su ljudi iznimno prilagodljivi, te da ukoliko im promijenite okoliš, oni će promijeniti i svoje ponašanje, nije dokaz evolucije. Postoje brojni razlozi zbog kojih je teško interpretirati što čine ljudi, za razliku od vinskih mušica”, rekla je, dodajući da je teško odrediti uzrok i njegov učinak kad je riječ o evoluciji čovjeka.

“Moguće je da on omogućuje ljudima da budu najbolji što mogu biti, no ne razumijem zašto to povezuje s teorijom evolucije”, zaključila je.

Unatoč činjenici da se mnogi s njim ne slažu, ima i onih koji su počeli primjenjivati teoriju prof. Wilsona. Robert Styles je biheviorist iz australskog Nacionalnog Sveučilišta i bavi se savjetovanjem institucija o tome kako surađivati u harmoniji na učinkovitiji način. Slaže se s teorijom prof. Wilsona i smatra da je suradnja ključ i rješenje problema od klimatskih promjena do nasilja nad ženama.

“Odgovori koje dobivamo na izazove s kojima se moramo suočiti u ovom stoljeću još nisu adekvatni. Moramo ih promatrati kroz evolucijske leće”, zaključio je Styles.

IZVOR: 24SATA.HR