“Sasvim iskreno” je novi podcast dviju terapeutkinja o stvarima koje nas sve ponekad muče
Novi podcast Sasvim iskreno, koji su pokrenule dvije uspješne terapeutkinje s dugogodišnjim iskustvom – Dubravka Fazlić i Teodora Delić, mjesto je ...
Majka je naš prvi doticaj sa svijetom, naše oči, uho, naš glas. Tijekom odrastanja kapetan je našeg broda koji nam marljivo daje zadatke, uči životne lekcije, ponekad i pogriješi, no ona i dalje ostaje naša vjerna majka. Ponekad je i naš protivnik, kojem se trudimo pokazati da možemo i sami. I bez njezinih savjeta. No možemo li zapravo i što nam naše majke nikad nisu rekle, pitali smo naše sugovornice…
Ponekad pomislim kako sam jako slična svojoj majci, i tad se najčešće zapitam kako to. Čini mi se da nas dijele svjetovi, no sve više primjećujem kako smo slične. Kao da na neki način vidim nju u sebi. I to mi se sviđa. To je osoba od koje smo krenuli, naš temelj, ali i osoba koja nas je gradila, ciglu po ciglu, po kiši, suncu i snijegu. I nije joj bilo lako, no ipak je uspjela. Svaki njezin savjet, svaki njezin pogled u čudu kad znaš da u svojoj glavi misli što je sad opet bilo, dio su našeg bića. „Nemoj ići s mokrom kosom van“ samo je jedan od onih savjeta koje smo slušali, htjeli mi to ili ne, gotovo svaki dan. A i slušat ćemo najvjerojatnije do kraja života, kamo god nas taj isti život odveo, pa makar to bio i Sjeverni pol. Mirna, tiha i okretna, takva je moja majka, s vječnim osmijehom na licu. „Pazi što radiš“, govorila je u trenucima strogosti i roditeljstva. Naučila me da ona stara izreka „strpljen-spašen“ stvarno ima nekog smisla. I da se nekako uvijek sve riješi. Majke nam prenose svoje životno iskustvo, u toj zabavnoj igri koja nam nekad postane poput napornog maratona, a onda se nekad učini lakom, poput skakanja na trampolinu. Koliko god se majka, ali i sve druge majke trudile, dogodit će se i niz situacija koje neće moći predvidjeti, prepreka koje nećemo moći preskočiti, za koje nam majke neće reći kako. I tada ćemo ih morati preskočiti sami. I uspjet ćemo, kao što su to uspjele i naše tri sugovornice koje će reći kako su ih njihove majke oblikovale u osobe kakve su danas. Možda je to i bio cilj naših majki, da vide možemo li sami. Da provjere koliko su čvrsti temelji kuće koju su gradile i ulaza u nju – našeg srca.
„Reci Volim te“
Sanela Drupulić, direktorica, Virtualni ženski poduzetnički centar Futurologinja poduzetništva, vlasnica i direktorica tvrtke Expert Product d.o.o. Zaprešić
Kad mi je bilo 18 godina, moji su roditelji otišli u Švedsku, a ja sam ostala u Hrvatskoj. Sada već 26 godina ne živim uz majku jer ne živimo u istoj zemlji, a ta fizička udaljenost naš je odnos učinila dubinski drukčijim. On nije izgrađen na tome da ja od nje trebam, tražim i očekujem potvrdu oko bilo čega što radim jer sam poprilično samostalna, neustrašiva i znam život zgrabiti u svoj širini isključivo vlastitim aktivnostima. Nas dvije nikad nismo imale klasičan odnos majke i kćeri, niti je odnos kojega ja imam sa svojim kćerima i blizu onoga što sam ja iskusila. Ona je intelektualka i izrazito svestrana žena, s bogatim životnim iskustvom. Njezine riječi često potvrde ono što radim i daju mi smjernice ispravnosti. Voljela bih da sam od nje tijekom odrastanja čula riječi „Volim te“. Moja majka pripada onoj generaciji roditelja koja gotovo nikada nije to govorila ili je to činila u jako rijetkim slučajevima. Dok sam bila dijete, meni to nije rekla niti jednom, a tijekom cijelog svog života možda sam tu riječ od nje čula tek dva do tri puta. Bez obzira na to, ja znam da je ona vrlo emotivna i vezana uz mene, da me prati i podržava u svemu što radim. Zato ja svojoj djeci dnevno kažem bar četiri puta da ih volim. No osim riječima, nastojim im to i maksimalno pokazati. Jer djeca to, posebice dok stasaju u odrasle osobe, iznimno trebaju i zaslužuju. Moj odgoj je drukčiji od odgoja moje majke, ali i vrijeme u koje je mene moja majka odgajala bilo je sasvim drukčije nego što je danas. Godine mog odrastanja bile su prožete igrom s vršnjacima, komadom kruha i paštete u rukama, poderanim koljenima, čitanjem obilja knjiga preko ljeta, podjelom jedne čokolade na nas 16 prijatelja jer više nismo imali. Takav život je tražio drukčiji način odgoja koji danas „ne pali“. Danas se djeca ne druže, imaju sve, ne manjka im ničega u životu osim ljubavi i topline. Roditelji su prezauzeti poslovima i egzistencijom da bi se njima istinski bavili, a umjesto igre na dječjem igralištu, počela nas je povezivati tehnologija. Budi poštena, budi radišna, uvijek susretljiva prema ljudima, nikada ne poželi nešto tuđe, uvijek budi sretna u svakom novom danu koji doživiš, savjeti su koje mi je govorila majka ali i svi dobronamjerni ljudi. I to ja sada pokušavam prenijeti svojoj djeci, uz dodatak onih riječi koje su meni tijekom odrastanja nedostajala, a to su „Volim te“.
„Pronađi svoj put“
Matea Letoja, voditeljica odjela za korisnike, Cuspis Group
Moja je mama neustrašiva. Možda je to razlog zašto je mene i moju braću uvijek puštala da isprobavamo sve sami. Nikad mi nije predbacivala, ograničavala me ili govorila nemoj. Pustila me i da pogriješim, što me oblikovalo da postanem osoba kakva sam danas. Nije mi govorila ono što sam htjela čuti i, iako sam znala da je u pravu, ja sam morala po svom. Savjetovala me da kroz život idem rješavajući jedan po jedan problem, da nikada ne klonem duhom. Ona je žena koja se nikad nije slomila, nikad nije klonula duhom i to nam je pokazivala svojim primjerom, tako nas je učila. To još uvijek moram naučiti od nje, kako nikada ne gubiti vjeru u ljude, kako uvijek u svakome pronaći nešto dobro. Ne znam kako joj to uspijeva, ali to je njezina velika kvaliteta, i nadam se da će postati i moja. Učila me da uvijek budem pristojna, mirna i da stojim iza svojih riječi. Žao mi je što mi nikada nije rekla kako da budem snažnija, probitačnija, kako da se nosim sa svim pa i onim ponekad ružnim dijelovima života. To je nešto što sam naučila sama, barem se trudim naučiti. I danas ja ne mogu bez njezinih savjeta. Ona je moj „džoker zovi“ za sve što mi treba. Bilo koje pitanje da mi padne na pamet, znam tko zna odgovor. I uvijek ima odgovor na sve. I uvijek je tu, ne samo za mene nego i za cijelu našu obitelj. Upravo obitelj, briga o svima, ono je što je oblikuje. Naučila je to od svoje majke i svoje obitelji, i sada to želi i pokušava prenijeti i na mene i na moju braću. I baka je bila takva, to je nešto što se u našoj obitelji prenosi iz generacije u generaciju, što bih voljela naučiti i ja i jednog dana prenijeti svojoj djeci. Ona nam prenosi svoje životno iskustvo, a to je pravo blago. Žao mi je što nas možda nije više tjerala, što je uvijek vjerovala nama, našoj želji. Danas znam da je bila u pravu u svemu što nam je govorila, ali neke stvari morali smo naučiti sami. I takvih stvari sigurno će biti i dalje u životu. Znam da, kad dođem do prepreke ili problema u životu koje neću znati riješiti sama, na koje me možda nije upozorila, o kojima me možda nije savjetovala, znam da mi vjeruje da ću sama pronaći svoj put. I kad ću paničariti jer neću znati kako da nešto riješim, ona će biti smirena i pustiti me da pronađem rješenje. Tako me čini snažnijom. Ona je majka, ona zna kako. izvod: „Ona je moj „džoker zovi“ za sve što mi treba. Bilo koje pitanje mi padne na pamet, znam da će imati odgovor na njega. I uvijek je tu, smirena i spremna pomoći“
„Kako je bilo u moje doba“
Danijela Kušec, fotografkinja i blogerica
Volim slušati čak i one priče moje majke koje počinju s „U moje doba…“.Te me priče čak i zabavljaju, zabavlja me taj njezin pogled na naš današnji način života. No, možda je bolje da postoji taj kontrast među nama. U takvim trenucima vidim koliko smo slične, a koliko različite. Uistinu sam sretna što nisam rođena u njezino vrijeme. Nije baš imala veliki izbor i zato se uvijek najviše borila da mi, njezina djeca, ne ovisimo ni o kome. Iz njezinog životnog iskustva moglo se puno naučiti, i odabrati ili pronaći smjer kojim želimo ići. I što god radili i kako nam god bilo u životu, trebamo voditi brigu o svome zdravlju. Zato ja uvijek pazim da mi je nogama i bubrezima toplo. Možda je to stvarno tajna mog zdravlja jer sam stvarno rijetko bolesna i uvijek od nje mogu dobiti neki odličan savjet za kuhanje. Jedino polje na kojem nisam poslušala svoju mamu jest moja profesionalna karijera. Završila sam fakultet ali moj posao nije „pravi“ posao, kako ona kaže. Biti umjetnik koji nema fiksno radno vrijeme i ured za nju je nešto neshvatljivo, neopipljivo. Fotografiranjem se bavim već nekih osam godina, ali ona se na to još nije priviknula. I mislim da se svaki dan nada da ću naći „pravi“ posao. I neće se bojati reći mi to. Prigovorit će na sve i svašta, reći svoje mišljenje i ono kako bi ona to napravila, sviđalo se meni to ili ne. Njezin odgoj uvijek se temeljio na tome da budemo dobri, da ne nanosimo drugima štetu, da se pouzdamo u sebe i da se što manje oslanjamo na druge. Koliko god je to dobro, ponekad bih voljela da me naučila da sam u svojim odlukama i stavovima čvršća. Jer obično sam ja ta koja se prilagođava drugim osobama i situacijama, rijetko kad je obrnuto. Iako želim da i moja djeca budu dobra prema drugima i uvijek spremna pomoći, ne želim da dopuste da ih se iskorištava zbog toga. Moji roditelji su odgajani na jedan sasvim drukčiji način nego što mi odgajamo svoju djecu danas, a ja sam odgajana negdje između toga. Ne znam je li moja mama ikad čula od svoje mame riječi „Volim te“. Rijetko kad bi i moja mama izgovorila te dvije riječi. Ali ljubavi mi nikad nije nedostajalo. Ljubav nam je pokazivala tako da bi uvijek kuhala svima što god žele. Imam dvije sestre i brata, i svima bi nam zadovoljila nepce. I uvijek je spremna bila dati zadnju lipu za našu sreću. Moja majka je uvijek bila puna savjeta, a takva je i dan-danas. Volim mamine savjete. Uvijek ima nešto za reći i obično uvijek bude u pravu bez obzira na koliko to meni smetalo. Da mi nije svatko prijatelj i da je većina tu samo dok me treba, to je često govorila. Nisam je slušala, dok se nisam u to, nažalost, uvjerila i sama. I to više puta. Najveće vrijednosti koje je usadila meni, mojim sestrama i bratu jesu obitelj i zajedništvo. I danas je se najčešće sjetim kad mi je teško s djecom. Onda se sjetim da je ona imala nas četvero u doba bez sve ove tehnologije, igračaka, pomagala, crtića, a sve je uspjela sama. Iako nas nije naučila kako da budemo borbeniji, ili kako da nas ne iskorištavaju, nego smo to učili na vlastitoj koži, naučila nas je da se svaka žrtva isplati i da se dobro dobrim uvijek vrati. I da život nije lak, no ipak se možemo nositi s njim. I da se uvijek trebamo sjetiti onih starijih vremena, onih dana u kojima je ona odrastala i kako je njoj bilo. I jedne od onih njezinih priča koje počinju s „U moje doba…“.
Piše: Antonija Vrčić
Foto: Unsplash