Kako djecu naučiti da prihvaćaju sebe i druge te da poštuju različitosti?

“Ako želite da vaše dijete bude sretno, nemojte ga stavljati u kalupe koje ste zamislili i ranije pripremili. Promatrajte ga, slušajte što govori i prihvatite ga kakvo jest jer samo tako možete očekivati da će jednog dana biti zadovoljan odrastao čovjek koji će prihvatiti samog sebe”, stoji u priručniku “Pogledajte svijet iz mojih cipela: Zašto je temperament važan?”, koji je na svojim stranicama objavila Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, a autorice su socijalna pedagoginja Dora Kralj, klinička psihologinja Vlatka Križan i socijalna radnica Nikolina Škrlec.

Tih nekoliko rečenica dobro opisuje kako bi se ljudi globalno trebali ponašati – prihvaćati i poštovati različitost. Ali, nažalost to nije tako, i često se susrećemo s omalovažavanjem drugih na osnovu rase, vjere, tjelesnog izgleda… Djeca promatraju svijet oko sebe i na neki ga način kopiraju, no roditelji su ti kojima je zadatak objasniti svojem djetetu kako se ponašati u situacijama kada se nekoga ponižava, izruguje mu se, pa čak i fizički zlostavlja zbog različitosti.

U Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba napominju kako treba imati na umu da “djeca nasilnici mogu imati brojne razloge za svoja ponašanja: oponašaju stariju braću, roditelje, rodbinu, ne znaju druge, bolje načine komunikacije s drugom djecom, sami su doživjeli zlostavljanje, napeti su zbog raznih izvora stresa…”

Porazgovarali smo s dječjom psihologinjom Mijom Roje Đapić o toj temi i kako kao roditelj pozitivno utjecati na svoje dijete.

“Djeca puno više uče od onoga što vide nego onoga što čuju, tako da, kao i za sve važne teme u životu, ključ nije u jednom ili nekoliko “velikih razgovora”, nego u svakodnevnom životu, razvoju kritičkog mišljenja i pokazivanja primjerom ponašanja i vrijednosti za koje želimo da ih usvoje naša djeca. Ako dijete vidi da se roditelji odnose jednako i s poštovanjem prema svim ljudima, imamo odličan temelj za razvoj djeteta u osobu koja će se ponašati na isti način”, rekla nam je Mia Roje Đapić, mag. psihologije iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.

“Naravno, djeca su pod utjecajem vršnjaka, medija, drugih odraslih osoba i vjerojatno će se dogoditi da budu izložena nekim drukčijim porukama. Od toga ih ne možemo zaštititi niti trebamo, dapače, dobro je iskoristiti te situacije za razgovor s djetetom u kojem ćemo kroz pitanja i zajednički dijalog raspraviti nepravde, različitosti i po ovom pitanju, drugačije vrijednosti, predrasude, stereotipe i diskriminaciju”, pojasnila je.

Psihologinja napominje kako se dijete može rastužiti i razljutiti, posebno kad svjedoči eksplicitnim sadržajima, od čega je, savjetuje, malu djecu ipak bolje odmaknuti.

“Ako je dijete vidjelo nešto što ga je uznemirilo i došlo je s vama o tome razgovarati, znači da je vaš odnos dobar i siguran. Djetetu ćemo pomoći da se umiri i tu priliku iskoristiti za daljnji razgovor i razvoj empatije. Važno je da dijete učimo empatiji, a najbolji način za to je da djetetu empatiju pružamo od najranije dobi. Bez obzira na to što će dijete dobiti posljedice za nepoželjna ponašanja (npr. oduzimanje igrice), uvijek može od roditelja dobiti utjehu, razumijevanje, zagrljaj. Mi učimo djecu prepoznavanju i imenovanju emocija, učimo ih kako se emocionalno regulirati i odnositi prema samima sebi kad su ljuti, tužni…, a taj isti model djeca će prenositi na druge odnose”, objašnjava Mia Roje Đapić.

Također, kaže da, iako se djeca ne rađaju s predispozicijom za diskriminaciju, znamo da nas različitost ponekad plaši i da nam se u pravilu više sviđaju oni koji su nam slični, nego potpuno drugačiji od nas.

“Djetetu je važno pomoći prevladati strah od drugačijeg, nepoznatog, tako da ga usmjeravamo na pozitivne strane prihvaćanja različitosti, npr. ‘Baš me zanima što novo možeš naučiti! Jedva čekam da mi ispričaš!’. Također, djecu ćemo usmjeriti da sličnosti koje svi neminovno tražimo u izboru prijatelja, tražimo na pravim mjestima – nije bitno je li nam netko sličan po rasi ili financijskoj situaciji, radije gledajmo je li nam sličan po interesima, vrijednostima, odnosu prema drugima i slično”, objasnila je.

“Možemo djetetu ukazati i na to koliko je ono slično po nekim vanjskim obilježjima nekom drugom djetetu (npr. iste su dobi, žive u istom susjedstvu, vole iste igre), ali to drugo dijete mu nije prijatelj jer mu se primjerice ne sviđa kako se ponaša u razredu. Konačno, čak i ako nam netko ni po čemu nije sličan, ako nam se ne sviđa i nismo zainteresirani za druženje i učenje iz različitosti, moramo se ponašati kulturno i s poštovanjem, a ne osuđivati. Ovo su za djecu dosta apstraktni pojmovi, tako da je najbolji put učenja, ponavljam, oponašanjem dobrog primjera roditelja”, dodaje.

“Ako je dijete samo žrtva ili svjedok diskriminacije, prije svega mora znati to prepoznati i pronaći odraslu osobu kojoj će se obratiti za pomoć. Djeca često šute iz straha, srama i krivnje, a najbolje ćemo ih potaknuti na otvaranje kroz iskustva od najranije dobi, tako da ćemo im pokazati da smo tu, da ih volimo bez obzira što bilo i da ćemo im na putu rješavanja problema, makar i onih najmanjih, biti sigurna luka, a ne dodatni teret ili netko koga neće zanimati što nam imaju reći. Ako djecu ne slušamo dok imaju “male” probleme, ako posramljujemo njihove emocije i kažnjavamo ih zbog njih, ako im kao kaznu oduzimamo ljubav, kontakt i podršku umjesto nekih povlastica, naravno da ne možemo očekivati da će nam doći s “velikim” problemima”, naglasila je psihologinja.

U priručniku “Pogledajte svijet iz mojih cipela: Zašto je temperament važan?” autorice su lijepo opisale koliko je važno da roditelji paze kako komentiraju ponašanje svoje djece, koja su posebna po nekim stvarima, bilo da su življa od druge djece, mirnija, plačljivija, tvrdoglavija…

UMJESTO: “Nikada nemaš mira”

RECITE: “Imaš puno energije i u stanju si obaviti puno zadataka”, “Voliš učiti koristeći svoje tijelo”, “Možeš pronaći mjesta koja su prikladna da budeš aktivan”, “Možeš se smiriti kad treba” ili “Možeš naučiti upravljati energijom.”

UMJESTO: “Preosjetljiv(a) si, plačeš na sve.”

RECITE: “Možeš dobro doživjeti svoje, ali i tuđe emocije”, “Možeš puno pomoći drugima jer ćeš im dati dozvolu da i sami pokažu emocije… a u stanju si ostvariti i bliske odnose s drugim ljudima”, “Imaš vrlo snažne osjećaje” ili “Jako ti je stalo do drugih ljudi.”

UMJESTO: “Tvrdoglav(a) si.”

RECITE: “Ljudi koji su rođeni s osobinom ustrajnosti ne odustaju lako ni oko čega i često daleko doguraju u životu.”

UMJESTO: “Baš si sramežljiv(a).”

RECITE: “U redu je odvojiti vrijeme”, “Možeš razmisliti o ovoj situaciji”, “Možeš se predomisliti kako si se u početku osjećao/la zbog toga”, “U redu je da voliš promatrati prije nego što se uključiš” ili “Promjena ti je teška, razumijem to.”

UMJESTO: “Sve ti odvlači pažnju.”

RECITE: “Tako si svjestan svijeta oko sebe”, “Uočavaš toliko stvari oko sebe” ili “Potrebna ti je tišina u sobi kada radiš zadaću.”

“Djeca, osobito mlađe razvojne dobi, ne mogu ili teško prepoznaju svoje emocije, a ako ih i uspiju prepoznati, teško im je imenovati ih i to nam komunicirati verbalnim putem. Upravo zato nam djeca nerijetko svoju muku komuniciraju putem ponašanja, primjerice zaboravljanjem pisanja zadaće, gledanjem kroz prozor tijekom sata, plakanjem, šutnjom kao odgovorom na upit, bacanjem stvari u situacijama frustracije i sl.”, navele su autorice u priručniku koji je namijenjen pomoći roditeljima da prepoznaju i njeguju posebnost svog djeteta cijeli. Cijeli priručnik možete pročitati OVDJE.

IZVOR: 24SATA.HR