Tjelesna dismorfija – poremećaj selfie doba?

”Doživljavam svoje tijelo na takav način otkad znam za sebe i ne postoji period u kojem sam bila zadovoljna svojim izgledom. Kao da oštri kritičar živi u mojoj glavi i neprestano mi govori da sam debela, blijeda, ružna i nepoželjna. Pogled mi privlači svaka zrcalna površina, opsjednuta sam svojim trbuhom i rukama te neprestano pokušavam pronaći način kako da ih prikrijem pod svaku cijenu. Potpuno sam izgubila pojam o tome kako mi tijelo doista izgleda. Mrzim svoje tijelo… Mrzim ga i što je najgore, mrzim i svoj um jer me na to neprestano podsjeća.” 

Zvuči grozno teško, a radi se o privlačnoj mladoj osobi koja doista nema razloga osjećati se tako. Taj iskrivljeni pojam o sebi, svome tijelu, poremećaj je pod nazivom tjelesna dismorfija. Iako dismorfija asocira na one zabavne situacije pred iskrivljenim zrcalima u kući smijeha po kojekakvim lunaparkovima, oni koji boluju od tjelesne dismorfije opisuju svoj poremećaj upravo na taj način – vide svoje tijelo iskrivljeno, samo bez onog smiješnog dijela. Karakteristike tog poremećaja spominje čak i slavni Freud kod pacijenta kojeg naziva “čovjek vuk“, a koji je smatrao da mu je nos toliko ružan da je izbjegavao bilo kakav posao i društveni život. Sumnja se da je i slavni Kafka bolovao od tjelesne dismorfije: “Nisam želio novu odjeću. Ako sam već bio ružan, želio sam se osjećati udobno. Bojao sam se ogledala jer su pokazivala neprikosnovenu ružnoću…“.

Svi se ponekad osjećamo loše i nezadovoljno svojom vanjštinom. Možda mislimo da imamo velik nos, ili preoblo lice, ili su nam oči previše razmaknute. Kosa koja je prerijetka, beživotna, trbuh koji je “prešlaufast“, bokovi koji strše na sve strane ili pak druga krajnost – izrazita mršavost, preduge ruke. Zubi koji nisu dovoljno bijeli, ten koji je precrven. Ipak, velika je razlika između niskog samopouzdanja i tjelesne dismorfije, poremećaja anksioznosti koji se kao sjena nadvije nad sve aspekte nečijeg života. Obično se radi o tjelesnim anomalijama koje ili ne postoje ili su zanemarive, ali osoba koja boluje od navedenog poremećaja čini se njima opsjednuta. Psihologinja Lejla Talić navodi kako su “takvi pojedinci u stanju sate provoditi pred ogledalom s ciljem da se umire, mijenjaju kutove gledanja sve dok ne nađu onaj u kojem im je donekle podnošljivo gledati svoj obraz. Nažalost, već pri novom susretu s ogledalom priča se ponavlja i anksioznost se još više pojačava. S druge strane pak, imamo pojedince s istim poremećajem koji izbjegavaju vidjeti svoj odraz u potpunosti.“ Otvoreno vrijeđanje samog sebe, izbjegavanje odlazaka na posao ili među ljude, narušavanje odnosa s bliskim osobama, sati provedeni u očajavanju nad svojim manama te neprestano uspoređivanje s drugima samo su neki od simptoma. Živjeti s takvim poremećajem je iscrpljujuće te često dovodi do depresije pa i do suicidalnih misli. Ako istraživanja pokazuju da danas od navedenog poremećaja boluje oko dva posto populacije, bez obzira na spol, zašto se toliko malo o tome govori? Gdje je ta granica između “imam bad hair day“ i ne napuštanja kuće jer “kako netko toliko odvratan može uopće izaći u javnost“? Talić smatra da treba “odrediti tu nevidljivu granicu između niskog samopouzdanja i poremećaja tjelesne dismorfije. Proučavajući navedeni poremećaj, struka je uvidjela da se često radi o osobama koje su u mnogočemu nezadovoljne svojim životom (privatni odnosi, posao, neuspjeli životni planovi) te to u određenu tjelesnu nesavršenost koja im smeta. Kao da im je lakše nositi se s takvom vrstom problema nego sa stvarnim problemom.“

Tko pamti vrijeme kad su časopisi objavljivali stvarne, neretuširane fotografije, ne samo glumaca, manekena nego i “običnih“ ljudi? Aplikacije poput Instagrama, Snapchata i Facetunea danas omogućuju svima da prikazuju svoje savršene fotografije i selfieje i to tako jednostavno – jednim klikom. Fotomanipulacijom putem raznih filtara možemo izmijeniti svaki detalj koji poželimo te tako dobiti taj gladak zategnut ten, guste trepavice i sočne krupne usne. Kad su filtri i fotke prestali biti dovoljni, to je povuklo i mnoge hiperpopularne trendove iz virtualnog u stvarni svijet – konturiraj lice kao Kim Kardashian, povećaj usne ombre tehnikom nanošenja ruža kao Kylie Jenner, dozvoli tisuće malih rezova nožićem kako bi imala savršene obrve, vježbaj da bi imala identične trbušnjake kao Emily Ratajkowski. Kozmetička industrija gotovo na dnevnoj bazi izbacuje kojekakve korektivne i pomlađujuće preparate. S vremenom smo otišli još korak dalje te je danas najnormalnije imati vlastitog plastičnog kirurga. Ubrizgati botoks za vrijeme pauze na poslu, pokloniti kćeri silikonske grudi za 18. rođendan, promijeniti izgled čeljusti pomoću filera za ovo-ono… Ideali ljepote mijenjali su se kroz povijest, ali jedno je sigurno – danas ga je lako dosegnuti, pa i pod cijenu alteriranja gotovo cijelog lica. No, leži li u tome sreća? Uvriježeno je mišljenje da ako uklonimo manu koja nam toliko smeta, riješit ćemo svoj problem. Nažalost, često, a u slučaju tjelesne dismorfije gotovo uvijek, to je daleko od istine. Kad se neka prividna mana ispravi, fokus se seli na nešto drugo, recimo s kvrgavog nosa na salasti trbuh. “Potencijalno rješenje tog poremećaja je to da se osobi koja od njega boluje psihološkim putem pomogne fokus prebaciti na druge važne stvari u životu“, smatra psihologinja. Radi se o ozbiljnom poremećaju za koji se ne zna točno zašto i kako nastaje. Može se pojaviti već u ranom djetinjstvu, kad kritiziranje roditelja dovodi do niskog samopouzdanja i iskrivljene slike o sebi. Neki smatraju kako je krivac neravnoteža serotonina ili čak genetska sklonost opsesivno-kompulzivnim poremećajima (u čiju grupu tjelesna dismorfija i spada). Djelomično naravno da možemo kriviti i medije – nametnuto nam je da “moramo izgledati na određen način jer u suprotnome nećemo biti uspješni u životu“.

Ostatak teksta možete pročitati na grazia.hr.

Piše: Zrinka Kelčec

Foto: Unsplash