Uz jamčevinu i dobro vladanje

Nije mi dobro, rekla sam. – Što ti je, zabrinuto će Goga. – Zaljubila sam se. – Zar opet…? – Opet. Sliježem ramenima. – Nisam mislila. Dogodilo se. Samo sam prolazila onuda i… znaš ono, sudbina je umiješala svoje prste. – Koliko dođu?, pitala je Goga. – Toliko da ti ne smijem reći… naglas.

– Ti nisi normalna…!? Ti stvarno nisi normalna! I ja sam luda za cipelama, ali ti, ti duše nemaš. Da si mi žena, istog trena bih te otjerala iz kuće. I borila se za skrbništvo nad djetetom, nadoda.

– Rasipnice jedna… Zbog tebe će nam vratiti patrijarhat. Ali, pogledaj ih samo… Molim te, pliz, samo baci pogled… Je l’ da su lijepe? Reci da su lijepe, je l’ da – pokušavam iznuditi priznanje.

– Paaaaa… – snebiva se Goga. Nitko nema ovakve, jesi li kad vidjela cipele s trešnjicama – uvelike navodim svjedoka na odgovor. – Kriva si – ne da se Goga. Kriva po svim točkama optužnice.

Guilty as charged, priznajem, jesam. Ali… ovo je djelo iz nehaja. Nisam mislila, nije bilo namjere, zločinačkog udruživanja, iznuđivanja, prisile, ničega. Goga ih promatra. – Hm, frkne nosom.

– Reci, hajde reci – uvjeravam ju. – Da, lijepe su. Ali, sve i da same hodaju, idu na plac i na posao, i da govore dva strana jezika – preskupe su.

– Griješiš, ove govore sve svjetske jezike. Ove ljepotice pričaju priču gdje god da se pojavim… Goga podiže obrvu. Što sad, ti kao ne znaš…?

Ja sam žena, to kažu. Ja sam lijepa žena. Ja mogu sve. I mogu svuda. Ove cipelice zaustavljaju promet u pet poslijepodne. S njima možeš i kroz crveno. Zbog njih žene pozelene od zavisti, muškarci ti otvaraju vrata, starčeki ustaju u tramvaju…

– Mislim, gle ovako: iz moje perspektive, potez je opravdan. Ja sam jedna obična žena, je l’ tako? Živim običan život, ne šizim, nemam ljubavnika, ne igram tenis, nemam osobnog trenera – pa mogu bar imati poštene cipele…?

– Oprosti, prekida me Goga – jesu li ti kupovali cipele kad si bila mala? – Jesu. Ali samo po dva para. Jedne tenisice i druge ortopedske. – Shvaćam, kaže Goga. Prigovor se odbija. Neka obrana nastavi.

– Volim cipele. Baš ih volim. I nisu to bilo kakve cipele. Ove su čarobne. Kad mi je loš dan, kad nisam ni za što, kad nemam što za nositi, kad mi je kosa očajna – samo ih obujem i druga sam žena… Ma, meni su nove cipele – paranormalno iskustvo. Evo, samo pričam o njima i već sam dobro. Jednostavno mi podižu raspoloženje, pumpaju samopouzdanje.

– Zašto ne podižeš to raspoloženje čokoladom od trideset deka, k’o sve normalne žene?, upita Goga. Čokolada barem ne ruši BDP, zaključi mudro. – Ne ruši, točno. Ali zato deblja.

U ovim cipelama, moje noge su duže. U njima izgledam vitkije. I hodam uspravnih leđa i uzdignute glave. I idem samo prema naprijed. Ne okrećem se, ne zastajem. Ostavljam dobar dojam. Zračim. Izvana, iznutra. Imam kontrolu, razumiješ…? Nešto se počne događati u malom mozgu…

– Oprosti, zausti Goga. Jesi li ti popila nešto, ili to samo od sebe…? – E, o tome ti pričam! Cipele su ti i antidepresiv i afrodizijak i dopamin, sve… A tek onaj osjećaj kad ih vidiš, pa se predomišljaš, pa oblijećeš oko njih, onda uđeš u dućan, probaš desnu, probaš lijevu, prošećeš gore-dolje, lomiš se, razum kaže jedno, srce drugo, a one samo što ne progovore: “Kupi nas, nosi, zaslužuješ baš ovakve, uostalom, nije to tako puno, spiskaš toliko i na tri dobra ručka… za deset osoba”. – Mogu se zakleti, baš su mi tako rekle.

– Mislim da kažu još nešto, primijeti Goga. – Što…? – Nešto kao da će ti muž uskoro doći kući i da ih moraš hitno sakriti. Evo, mogu ih ja ponijeti. Dok si u istražnom postupku. Pazi, ipak se tu radi o dva zaštićena svjedoka. Mogle bi svašta ispričati. – A promjena identiteta? Reći ćemo mu da su najobičnije, kineske, neće ni posumnjati…

– Ali obećaj da ćeš ih čuvati. – Kao oči u glavi, reče Goga. – I bit će na sigurnom? – U kućnom pritvoru. – A onda ćeš ih vratiti, kad me rehabilitiraju? – Naravno. Uz jamčevinu i dobro vladanje.