Lj&Z intimni kutak: 7 velikih pitanja za Mirelu Priselac Remi

Postoje te neke duše s kojima možeš otputovati u druge svjetove, otići u dubine i “prokopati” se do onih najmekših osjećaja.

Od takvih osoba redovito učimo, bilo da nam one samo prođu kroz život ili se zadrže, a jedna od takvih je i glazbenica Mirela Priselac Remi, žena koja je sinonim za hrabrost, direktnost, senzibilnost i inteligenciju. Kako bi još koju lekciju uspjeli izvući iz nje, postavili smo joj sedam velikih pitanja koja vode ravno do srca.

Ako bi htjela da te ljudi pamte po jednoj stvari, koja bi to stvar bila?

Mislim da svaka umjetnica želi da je se zapamti kroz njezino djelo. Ne posvećujem previše vremena detaljnom razmišljanju kako i zašto ostaviti trag u kolektivnom pamćenju jer sam još uvijek aktivna i još uvijek stvaram. I smatram da su moja najbolja djela – ona prema kojima će me pamtiti – u nastanku ili ću ih tek sutra izmisliti.

Što ili tko je tvoja najveća ljubav?

Moja najveća ljubav je mašta. U njezinom svijetu stvaram stihove, pletem i nižem riječi, redam ih u crtovlja. U mašti stvaram najbolju verziju sadašnjosti i budućnosti; svoje vizije i planove. Mašta je ishodišna točka – prvo zamislim, a onda radim i ostvarim. Moj posao i život su specifični zbog toga što većinu sadržaja stvaram ili izmišljam sama; nikoga ne slijedim nego sama tabam svoje staze. I upravo zato mi je mašta važna i omiljena.

Kad si zadnji put lagala?

Kad sam željela zaštititi svoju privatnost. To što se bavim umjetnošću koja se prezentira u javnosti i traži javni angažman ne znači da su moj život, promišljanja, strahovi ili radosti koji imaju intiman predznak materijal za naslov i podnaslov nekog časopisa.

Što ti je najveći strah?

Najveći strah mi je da neću moći. On je primjenjiv na sve aspekte života. Da izdvojim onaj profesionalni: eto, strah me da neću moći raditi. On se djelomice i ostvario zbog nemogućnosti da nastupamo. Velika sam radnica, osjećam se dobro i korisno kad radim i ne znam što to znači ljenčariti, sjediti na rukama… A primorana sam na nemoć i nerad. Nisam mislila da će mi se to ikada dogoditi. Mislim da to ostavlja velike ožiljke. Moram se uvući u imaginaciju kako bih izmislila način kako ovoj nemoći doskočiti. Zato kažem da volim maštu jer vjerujem da me spašava iz situacija koje strah zakomplicira.

Koji talent bi željela imati?

Voljela bih biti malo spretnija s rukama, da mogu isplesti džemper ili popraviti neki sitni i precizni mehanizam. Voljela bih biti malo spretnija i sporija, s malo više strpljenja. Možda to i nije talent nego nešto što se uči s vremenom.

Koje ti je najljepše sjećanje iz djetinjstva?

Svakodnevni prohod od Britanca do Primorske, do podružnice Muzičke škole, s gitarom u futroli na leđima. Ponekad bih bila u pratnji mame, koja je u tom periodu bila trudna i nosila mog brata. Osjećala sam se djetinje nesvjesno i potpuno.

Kad si zadnje plakala i zbog čega?
Emotivka sam, mene može od dragosti rasplakati i simpatičan pas na ulici. Zato nisam mjerodavna po pitanju plakanja i velikih tema koje tjeraju suze na oči. Puštam emocijama da prolaze kroz mene, ne bojim se plakati, ne smatram to znakom slabosti, nego znakom slanosti.

Foto: Remi/Instagram