Dora putuje svijetom u kamperu. Otkrila nam je kako izgleda njezin život na kotačima

byMatea Martek | 31 listopada, 2020

Kao mali i zaigrani, s mislima ispunjenima mogućnostima i manjkom granica, a očima razrogačenima od znatiželje, obično jedva čekamo odrasti. Mislimo tada naivno da biti odrastao znači biti slobodan. A onda se napokon, nakon godina čekanja, htijenja, buntovništva i sljedbe tuđih pravila, dogodi i ta odraslost. Ubrzo shvatimo da, kako bismo bili slobodni u konvencionalnom smislu te riječi, moramo imati novaca. Da bismo imali novaca, radimo po cijele dane i igramo tu modernu igru opstanka – jedva čekamo petak, preziremo ponedjeljak i živimo za godišnji odmor. Želimo li još malo više slobode, oko nogu vežemo uteg kredita koji nam noću ne da spavati. Radimo kako bismo osigurali najosnovnije za život i s nostalgijom se sjećamo dječje bezbrižnosti. Istovremeno mahnito punimo svoje to-do liste, hvalimo se svojom produktivnošću, šuteći o činjenici da baku nismo vidjeli već tri mjeseca i iščitavajući pred spavanje članke o tome kako se obogatiti. Kako bismo napokon uistinu bili slobodni.

I premda ovaj šturi opis modernog “rat racea” ima svojih poklonika, i to je potpuno u redu i razumljivo, posljednjih godina svjedočimo mnogim mladim ljudima koji svoj život žele graditi na drukčiji način. Među njima je i Dora Šušković Stipanović, svestrana 27-godišnjakinja širokog polja interesa. Dora je završila Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, studirala je filozofiju i fonetiku te se pripremala upisati studij dramaturgije, no na kraju je završila na stručnom studiju fizioterapije. Kaže kako je fakulteti nisu ispunjavali, pa je paralelno radila u HNK-u te kao asistent dječaku s poremećajem iz spektra autizma, volontirala je na filmskim festivalima, socijalizirala pse za vodiče slijepih, završila hrvatski znakovni jezik, volontirala sa gluhoslijepim osobama, educirala se za rad s djecom s poremećajima iz spektra autizma, bavila se jahanjem, bila suautorica i koproducentica na predstavi Inferno… Dora za sebe kaže i da je čudovita, ludasta, senzibilna, emotivna, optimistična, hrabra, tolerantna, da ima altruističku crtu i da se trudi sačuvati onu dječju dobrotu, znatiželju i otvorenost. Otkriva nam i da je pomalo naivna, da puno mašta, sanjari i vizualizira te beskrajno vjeruje u ljubav, što joj potpuno vjerujemo.

U jednom trenutku, Dora je shvatila da je način života koji nam se predstavlja kao “normalan” i “uobičajen” pun nedostataka i neodrživ te da se ne osjeća dobro kad živi po nekim nametnutim šablonama i obrascima u koje ne vjeruje i koji nisu njezina istina. Tada je počela i njezina velika avantura – kupnja kombija i njegov redizajn te pretvaranje u kamper spreman za putovanja.

“Kad radim nešto samo zato što se mora ili na način na koji je prihvatljiv većini, a meni nije, to me uništava i ne mogu pristajati tako živjeti. Generalno me zanima istražiti ‘alternativne’ načine života. Život u pokretu, u kombiju, na jedrilici, u maloj kući ili usred šume u stvari nije ništa novo niti hipsterski, dapače, davno se tako živjelo! Ideja se počela kuhati prije koju godinu. Na televiziji sam gledala emisije o životu u malim kućama, na Pinterestu, Instagramu i YouTubeu stalno sam gledala ‘van lifere’ i tehničku stranu adaptacije kombija u ‘kamper’. Znala sam da je to sve što sam gledala ljepša strana medalje, ali me zanimalo probati i vidjeti iz vlastitog iskustva o čemu je riječ i kako ću se sama snaći u toj priči”, započinje svoju priču Dora.

Kako izgleda savršen kamper?

Ono što je uslijedilo bila je potraga za kombijem i njegova adaptacija. Potraga je, kako nam priča Dora, prošla vrlo glatko za razliku od prve registracije s kojom je bilo puno izazova. Trajala je oko godinu dana – štednja, gledanje oglasnika, proučavanje veličina i vrsta automobila i kombija na ulici, crtanje tlocrta za kombi iz mašte. “Bila sam svjesna da je za mene financijski najrealnije kupiti manji kombi ili veći auto, naravno, star desetak godina. U protivnom, da sam si zacrtala kupiti popularnog i golemog Sprintera, moj san još uvijek ne bi bio ostvaren. Dosta sam gledala automobile tipa Berlingo i Caddy, a na kraju sam kupila kombi za koji nisam ni znala da postoji! Nazvala sam samo par brojeva iz oglasnika, a išla sam pogledati samo jednog – Bepa, tako sam ga nazvala. Zaljubila sam se u njega na prvi pogled. Bio je star 15 godina, prešao 160.000 kilometara, stajao je 17.000 kuna i bio je u dobrom stanju. Čovjek koji ga je prodavao bio mi je simpatičan i to je bilo to. Kad sam ga platila, sjela sam u njega i počela plakati od sreće!”

Pitate li se što sve uopće treba imati jedan kombi koji će se pretvoriti u kamper u kojem se može živjeti i postoje li neki posebni zahtjevi, Dora nam objašnjava kako je njezin kombi u startu bio registriran kao N1 vozilo – teretni kombi sa šest sjedala. Međutim, iz njega je izvadila stražnju klupu (naprijed ima tri sjedala) i pregradu za teretni prostor kako bi imala mjesta staviti krevet. “Kad sam ga trebala registrirati, rekli su mi da ga takvog ne mogu registrirati. Nije spadao u kampere zbog veličine i uređenja, ali niti u osobna ni teretna vozila. Na kraju je jedino rješenje bilo da ga atestiram na tri sjedala kao N1 i nađem bravara koji će mi napraviti pregradu po mjeri odmah iza prednjih sjedala. Atest sam prošla iz druge i konačno sam ga, prije nekoliko tjedana, uspjela registrirati! Ta cijela priča stajala je kao pola kombija. Sâm atest je bio 1.300 kuna, pregrada 1.600 (na lijepe oči), kuke za teret 200 kuna, registracija 2.000 kuna, osiguranje 1.600 kuna, a popravci kod mehaničara su došli više 4.000 kuna. Kamper mora imati krevet, kuhinju, ormar i sve mora biti čvrsto, nepomično i dostupno iznutra, kako se ne bi morao otvoriti gepek kako bi izvukao kuhinju od ispod kreveta, na primjer.”

Pretvaranje kombija u Bepa spremnog za avanture

Kad je riječ o redizajnu kombija, internet je prepun fantastičnih ideja, no Dora nam objašnjava da je ipak potrebno provesti neko vrijeme u takvom kombiju i vidjeti što je doista praktično za nekoga, a ono što nije promijeniti. Funkcionalnost i praktičnost je, kaže, ono za čime se treba voditi u tako malom prostoru, kao i minimalizam. “Nakon što sam maknula klupu i teretnu pregradu koja je stajala na pola kombija, prvo sam ga cijelog oprala, izolirala pod s drvenim gredama, stiroporom i OSB pločama te ga prekrila podnom oblogom koja ima izgled drvenih dasaka. Bočne strane (zidove) sam izolirala kamenom vunom i prekrila tankim lesonitom. Na prozore sam stavila zastorčiće. U tome su mi pomogli mama, tata, brat i partnerica. To je onaj ‘dosadniji’ dio koji se mora odraditi prije stavljanja namještaja i stvari. Nakon toga, stolar je izradio veliki bračni krevet ispod kojeg ima dosta mjesta za pohranu stvari. Kuhinja mi je plinsko kuhalo koje obožavam jer sam stalno gladna i jako sam sretna kad mogu stati bilo gdje i skuhati si topli čaj ili jednostavan obrok. Što se higijene tiče, imam prijenosni WC i tuš, ali najčešće se okupam u moru, rijeci, teretani ili kod nekog doma.”

https://www.youtube.com/watch?v=ZJuroATuY9o&ab_channel=VanLifeCroatia

Prvo putovanje u redizajniranom kamperu

“Kombi sam kupila prije godinu dana, a s obzirom na koronu, nisam putovala izvan Hrvatske. Prvo putovanje bilo je u Split, koji mi je sada baza za ostala putovanja jer ovdje u Splitu iznajmljujem malu garsonjeru od 19 kvadrata, a Bepo je uvijek spreman za avanturu. Za dva do tri sata od Splita može se doći do brojnih prekrasnih i skrivenih lokacija za kampiranje. Na početku sam bila sama u kombiju i trebalo mi je neko vrijeme da se opustim, pogotovo noću. Sada je sa mnom Polly, moja sedam godina stara labradorica i pozitivno sam iznenađena koliko joj se sviđaju putovanja Bepom. Ona obožava istraživati nove lokacije, kupati se u rijekama, jezerima i moru i mirno spava u kombiju na svom psećem krevetu s memorijskom pjenom. Putovanje s velikim psom koji se nenormalno linja i stalno je mokar i blatnjav jest kao putovati s malom bebom, ali mi je i jako lijepo s njom. Najzabavnije je kad putujem s partnericom i naša dva psa, to su avanture za pamćenje! Pogotovo kad skrenemo s ceste na nepoznati makadam… Onda bude svega! Nikad ne putujem autocestom, preskupo je (Bepo je zbog visine druga kategorija), i besmisleno jer ništa ne vidiš i nije ‘gušt’. Bepo ne troši više goriva od prosječnog auta pa je to super. Google karte su moj najbolji prijatelj za otkrivanje lokacija, a aplikacija Park4Night je savršena za dodatnu provjeru lokacije i konstruktivne savjete. Za kampiranje u kombiju vrijede ista pravila kao i za kampiranje u šatoru”, otkriva nam Dora.

Minimalistički život u prirodi

Kao i mnogima koji su se opredijelili za život na kotačima ili sanjaju o onom u prirodi, često nazivanima “alternativni”, i Dora mašta o svom zemljištu i malenoj kući te minimalističkom, mobilnom i samoodrživom životu u skladu s prirodom. Ono što mnoge zanima jest kako pomiriti ovakav život s poslom i financijski se osigurati, no Dora i o tome razgovara potpuno otvoreno. “To upravo pokušavam pomiriti i otkriti! Osobno mi, s Bepom ili bez njega, nije prihvatljivo raditi od 9 do 17 sati. To je neki zastarjeli koncept koji mi ne odgovara. Nisam lijena, dapače! Obožavam i imam potrebu biti ispunjena radom koji me veseli, koji je smislen za mene, koji ima vrijednost za druge, koji podržava i gradi moju ličnost i za koji sam primjereno plaćena. Ali ne želim raditi po cijele dane, živjeti za vikend i godišnji odmor, mrziti ponedjeljke i s nestrpljenjem iščekivati petke. Ne želim slaviti što sam se uspjela zarobiti kreditom i raditi samo da platim ono najosnovnije, bez da imam vremena živjeti. Život je prekratak za to, treba naći nove načine da se uživa i bude slobodan! Gotovo svaki posao može se raditi na daljinu, može se surađivati s bilo kime na svijetu… i u Hrvatskoj je to sve aktualnije. Trenutačno sam u dogovoru s jednom našom YouTubericom za koju bih radila montažu videa. Kao studentica pisala sam dosta ozbiljne članke za jedan portal, pa sam u potrazi i za poslom pisanja jer je to moja strast. Započet ću i posao telefonske podrške na daljinu dok ne dođe nešto što će više rezonirati sa mnom. Bepo i ja smo putovali i snimali za jedan marketinški projekt – nije mi strano biti ispred kamere – a ima još takvih projekata na vidiku… Konačno sam otvorila svoj Instagram i YouTube kanal ‘Van life Croatia’. Dat ću im neko vrijeme da vidim jesam li dovoljno uporna da bi to imalo smisla. Preko tih kanala želim motivirati ljude sličnih uvjerenja ili probuditi one uspavane na akciju. Jednog dana, kad dublje uđem u takav način života, voljela bih preuređivati kombije za druge avanturiste slične meni ili ih iznajmljivati. Razmišljam i o pokretanju Patreon kampanje, ali i o snimanju online tečaja senzorne masaže za roditelje djece s poteškoćama iz spektra autizma jer sam jedina na ovim našim područjima završila američki tečaj.”

Sloboda kao misao vodilja

Na pitanje što je privlači ovakvom načinu života, Dora kao iz topa odgovara – sloboda. “Istraživanje, prije svega sebe, a onda i novih lokacija. Život u prirodi, na otvorenom, na zraku, pod suncem! Draže mi je odraditi posao na laptopu ili mobitelu sjedeći vani na travi, dok Polly gricka češer kao što to čini trenutačno, dok pišem ove odgovore, nego biti zatvorena u četiri zida. Manje lošeg stresa, više zdravlja, bolji imunitet… Ekstrovertni sam introvert i jako volim mir i samoću koje mi daje priroda, bivanje s vlastitim mislima. Naravno, Polly i moji ljudi su nezamjenjivi. Zatim, privlači me samoodrživost. To je golema stavka. Trebamo ponovno naučiti što više biti u stanju sami se prehraniti čak i kad se zatvore granice, uzgajati vlastitu (organsku) hranu, koristiti besplatne energije sunca, vjetra, vode i osigurati si pitku vodu. Meni je to važno, to mi je dugoročan cilj. Kombi je samo početak da se bacim u smjer nekog drukčijeg života, života koji želim iznova izmisliti za sebe, prema vlastitim emocijama i uvjerenjima.”

https://www.youtube.com/watch?v=BihPEIGhhPs&t=518s&ab_channel=VanLifeCroatia

Van life u Hrvatskoj

Da je van life pokret sve jači u svijetu, pa čak i u Hrvatskoj, dokazuju mnogi pojedinci i parovi koji se odlučuju na ovaj način života te ga dokumentiraju na svojim društvenim mrežama. S obzirom na to da moderni život u gradovima sve više i više ljudi čini nesretnima, anksioznima i depresivnima, nimalo ne čudi da se mnogi polako okreću sporijem ritmu i prirodi. Dodamo li tome i klimatske promjene, jasno je kako je promjena nužna, a van life je jedan od načina.

“Krajnje nam je vrijeme za promjenu na svim područjima. Treba sve ponovno izmisliti! I čuvati prirodu jer ona bez nas savršeno može. Našim neodgovornim ponašanjem štetimo isključivo nama samima. Priroda će uvijek biti ovdje u svojoj beskrajnoj ljepoti i veličanstvenosti, s nama ili bez nas. Van life zajednica je jako pozitivna, ugodna, dobronamjerna i puna podrške i konstruktivnih savjeta, a tako bi to i trebalo biti među ljudima – bez zloće, pakosti i zavisti, samo ljubav”, završava Dora.

Kad je riječ o njezinim planovima, Dora želi prekrižiti lokacije s njezinog popisa – Šibenik, Vransko Jezero, Kudin most, Manojlovačke slapove, Biokovo… “Želim bilježiti svoja putovanja i otkrivati gledateljima mog YouTubea lijepe lokacije, ali i pokazati kako doista izgleda život u kombiju i dati praktične savjete za sve one koji žele i sami kupiti kombi ili putovati sa psom. Voljela bih snimiti kombije i priče ljudi sličnih meni, dijeliti jednostavne ‘one pot’ kulinarske recepte iz kombija i trikove na kampiranju, no i progovoriti o nekim ozbiljnijim temama i tabuima koji nemaju veze s kombijem nego s mojim uvjerenjima općenito.”

Kako izgleda jedan Dorin dan u kamperu i na putovanju, provjerite na njezinom YouTube kanalu, a njezine avanture svakako popratite i na Instagramu. Mi joj želimo svu sreću u ostvarivanju ciljeva i životu u skladu s prirodom. Nadamo se da će inspirirati i druge na dobre promjene…