Druga strana Instagrama: Slaven je s 23 godine ostao nepokretan, a danas putuje svijetom i živi životom pustolova

by | 30 studenoga, 2020

U posljednjih nekoliko godina Instagram profili i blogovi o putovanjima stekli su ogromnu popularnost, a Travel Blogger postalo je zanimanje kao svako drugo.

No u moru (pristupom) sličnih Instagram profila o putovanjima, prednost će uvijek imati oni koji stvari rade drukčije, oni čiji su tekstovi puno više od pukih opisa smještaja i hrane, oni koji će nam putem svojih objava i avantura poručiti da je sve moguće. Slaven Škrobot definitivno je jedan od njih. Za sebe kaže da je pustolov u duši te strastveni zaljubljenik u glazbu.

Njegova je priča počela 2009. godine, kada je zbog nesretnog skoka u more ostao nepokretan te s 23 godine završio u kolicima. Kako piše na svom blogu, nakon gotovo godinu dana rehabilitacije izašao je iz bolnice te je odlučio živjeti život i ne predati se. Danas se može pohvaliti čudesnim iskustvima koja je doživio na čak pet kontinenata i više od 25 država te činjenicom da svojom pričom, upornošću i snagom inspirira tisuće. Popričali smo sa Slavenom o putovanjima, izazovima koje kao tetraplegičar na putovanjima doživi, o globalnoj pandemiji te planovima za budućnost.

Kako je izgledao trenutak u kojem si odlučio živjeti životom pustolova?

Može se reći da sam oduvijek u sebi nosio taj pustolovni duh. Iako sam i prije ozljede putovao, doduše ne puno, nisam se otisnuo u neke veće pustolovine jer mi okolina jednostavno nije bila takva. Imao sam tada i neke druge prioritete i radio neke druge stvari. Propustio sam neka putovanja radi kojih mi je sada žao, ali sve će se to nadoknaditi. Poprilično sam svestran, volim svašta raditi i pokušati, a trenutačno su putovanja ono što me drži i tjera prema naprijed.

Sve je počelo nakon što sam proputovao nešto Europe i otisnuo se na svoje prvo putovanje izvan kontinenta, u Maroko. Kao velikom zaljubljeniku u pustinje, Maroko je bio idealna destinacija. Iako je to bio izazov na nekoj posve novoj razini, to me putovanje oduševilo i može se reći, zauvijek promijenilo. Nakon Maroka, prijavio sam se na natječaj od Putoholičara u kojem je trebalo napisati priču o putovanju koje ti je promijenilo život. Do tada nikad ništa nisam napisao, ali sam imao jednu posebnu priču koja mi je, kako je i sam natječaj tražio, promijenila život.

Znao sam da o putovanjima s kolicima do tada još nitko nije čitao i to je bio moj adut. Odlučio sam napisati svoju priču te sam na kraju pobijedio između tristotinjak putopisa i osvojio dvije povratne karte za Australiju. U tom mi se trenutku javilo jako puno ljudi koji su me potaknuli i ohrabrili da nastavim pisati o svojim avanturama. Kako je to bilo nešto što sam u ovoj situaciji mogao raditi i nešto što bih volio raditi, ostalo mi je samo jedno pitanje. Kad ako ne sad? Bila je to savršena, spontana i neforsirana prilika i odluka.

Kako izgledaju najveći izazovi s kojima se susrećeš na putovanjima?

Život osobe s invaliditetom izazov je sam po sebi. Za putovanje u tom stanju treba ti prije svega čelićna volja jer to je sve, samo ne lako! Za to treba imati puno živca, strpljenja, upornosti i snalažljivosti. Izazovi počinju već prije samoga puta, prilikom planiranja i istraživanja. Sve treba detaljno istražiti, provjeriti dvaput i slati upite jer informacije često nisu dostupne ili ne postoje. Ljudi uglavnom dobiju “gotov proizvod”, tj. fotografiju mene s neke egzotične lokacije i misle da je sve to divno i krasno, a zapravo ne znaju što sam sve prošao i napravio da bih tamo došao. To je ono što ljudima, zapravo, kroz svoje pisanje želim približiti.

Nema tu neke prevelike spontanosti ili improvizacije i sve predstavlja izazov. Od pakiranja, transfera, smještaja, atrakcija, plaža, pa do najmanjeg kamenčića. Zato volim sve jako dobro istražiti i isplanirati kako bih probleme sveo na minimum i na putovanju što više uživao. Ja putujem na nešto drukčiji način od svojih “kolega”. Putujem na egzotične lokacije i to na puno ekstremniji i jeftiniji način, van ruta koje su namijenjene osobama s invaliditetom. Ne želim da me na putu kolica sputavaju i želim doživjeti i vidjeti što više, kao i netko tko hoda. Putovati Europom, pogotovo po metropolama gdje je većina toga prilagođeno i dostupno i gdje je do informacija lako doći, totalno je druga razina putovanja nego otići primjerice u Afriku.

Kako je na tebe utjecala situacija s koronavirusom, je li ti poremetila planove i je li ona razlog tvog putovanja po Jadranu? 

Ja tim stilom života živim već 11 godina, tako da osim nemogućnosti putovanja i odlaska na koncerte sve ovo zapravo i ne “osjetim”. Navikao sam živjeti ovako i prilagođavati se svakoj situaciji, pa tako i ovoj. Bilo je mnogo planova za ovu godinu, no oni su svi, nažalost, propali. Tako sam trebao u travnju ići u Iran, u lipnju u Indoneziju i u listopadu u Indiju. Osim toga, trebao sam držati i neka predavanja, kao i predavanje na međunarodnom sajmu turizma u Areni Zagreb. Bilo je tu još toga, ali sve je nažalost propalo. No ne žalim se, pomirio sam se s tim i prilagodio situaciji. I bez ove situacije putovao bih Jadranom, kao i svake godine do sada jer obožavam more i našu obalu. Ipak, da sam mogao otputovati van Hrvatske, možda ne bih toliko intenzivno putovao Jadranom. Možda ne bih ni imao sada taj bicikl. Očito se sve dešava s razlogom pa tako i ovo. Svako zlo za neko dobro.

Na svom si blogu napisao da su ti ljudi govorili kako nema šanse da odvoziš Vis. Susrećeš li se često s takvim komentarima?

Konstantno. No danas u manjoj mjeri jer su ljudi svjesni da ono što zacrtam, napravim. Neki mi sada znaju i reći da nešto sigurno mogu s obzirom na to da znaju na što sam spreman pa me dočeka nemoguće. Ljudi nemaju percepciju niti iskustva pa mi baš i ne mogu reći ili preporučiti nešto točno. Iskustvo me naučilo ne vjerovati nikome osim samome sebi. Sve uvijek volim sam istražiti i isplanirati, tako onda znam da je to – to.

Kako tvoj najbliži gledaju na tvoja putovanja? Postoji li doza straha?

Oduvijek sam imao slobodu raditi što želim i ići kamo želim. To se malo promijenilo nakon nesreće i roditelji su se postavili puno više “zaštitnički” prema meni nego prije. Nakon nesreće, kada sam po prvi put došao na more, prijatelji su došli na ideju da idem na gliser. Obitelj je to naravno brinulo. Kako ću ja sada s takvim “potrganim” vratom na gliser i na valove. Naravno da se nisam dao odgovoriti i morali su se pomiriti s tim.

Nakon toga, došao je moj prvi festival i spavanje u kampu na podu. Ubrzo je došao i moj prvi put, u Sarajevo, i prvi let avionom, u Madrid. Svako malo izmislio bih neku novu glupost i priređivao šokove bližnjima, ali mislim da nisu ni slutili što ih sve zapravo čeka. No iskreno, nisam ni ja. Mislim da ih nakon Australije i uspona do Monasteryja i na Pidurangalu više ništa ne može iznenaditi ili šokirati. Sada su već pomireni sa svim, no bez obzira na to, prije svakog putovanja i avanture bude briga i drame.

Jesi li se ikada uplašio na nekom od putovanja?

Pa iskreno, uvijek bude nekog straha prije bilo kakvog putovanja ili avanture. Jako malo ljudi zna da baš i ne volim letjeti avionom. Strah od letenja uvijek prevladava i može se reći da sam na iglama dok ne sletim. Kad putuješ kao osoba s invaliditetom, jako puno stvari može poći po krivu i zato treba sve jako dobro isplanirati. Možda sam se najviše uplašio kad sam doživio toplinski udar u Africi i kad sam umalo umro. Bio sam blizu tome i u Jordanu i na Šri Lanki. Osim toga, uspon na Pidurangalu bio je jedan od najluđih stvari koje sam u životu napravio. To je bio dosta ekstreman i opasan uspon i bilo je jako opasnih dijelova te trenutaka kad me bilo poprilično strah.

Prepričaj nam najčudniji i najljepši trenutak koji ti se dogodio tijekom putovanja!

Toga je stvarno puno i premda ovo pitanje dobijem često, nekako me uvijek uhvati nespremnog i moj je odgovor svaki put praktički drukčiji. Jedan od čudnijih trenutaka svakako je bio kada sam se našao na molu u Aqabi (Jordan) te gledao zalazak sunca s pogledom na Izrael, Egipat i Saudijsku Arabiju. U tom su trenutku, preko brda, počele glasne detonacije bombi i ni dan-danas ne mogu opisati kako sam se osjećao. Nikad nismo saznali što se dogodilo. Gledaš to na televiziji i onda ti se dogodi pred očima.
Lijepih trenutaka je mnogo i teško je izdvojiti samo jedan. Možda bih izdvojio, kao cjelinu, boravak na najvećem pješčanom otoku na svijetu, Fraiser Islandu. Jednostavno savršeno!

Koji su tvoji planovi za 2021. godinu?

Planova i ideja je puno, a ja sam, nažalost, u tome svemu sam i na pet strana. Za sve mi treba puno više vremena od nekoga tko je “normalan” i uz ostale obveze, teško sve stižem. Ponajviše sve ovisi o situaciji s virusom. Čim se ona smiri, nekamo putujem! Kamo, ne znam, ali bit će daleko! Imam neke prioritete, ali kako nisam samostalan i ne mogu putovati sam, to uvijek ne ovisi samo o meni. Osim putovanja u inozemstvo, cilj mi je raditi na sebi, vježbati radi što veće samostalnosti, učiti neke nove stvari koje me zanimaju, poput fotografije i editiranje videa te se posvetiti poslu kod svog oca.

Što se Hrvatske tiče, putovat ću opet Jadranom, prioriteti su Lastovo i Korčula, a i obećao sam nekim ljudima vratiti se na neke prijašnje lokacije, poput Visa, Mljeta, Dubrovnika i Dugog otoka. Sve će to ovisiti o puno stvari. Ono što mi je najveća želja zapravo je odvoziti cijelu magistralu ili hrvatsku obalu biciklom. To je dosta velika stvar, projekt i zalogaj, no mislim da to uz odgovarajuće ljude mogu napraviti i ostvariti.

Što bi poručio osobi koja se želi otisnuti u nepoznato, a nedostaje joj još samo malo hrabrosti za taj skok?

Da kupi kartu, a ostalo će se sve posložiti i doći na svoje. Nema tu puno mudrosti ili filozofije, ili želiš ići ili ne želiš. Pitanje je samo koliko to jako želiš i koji su ti prioriteti. Svi se mi bojimo nečega, svima je bio prvi put, ali prebroditi taj strah i otisnuti se u nepoznato poseban je osjećaj ispunjenosti. To su stvari koje nas potiču na rast i koje mijenjaju život.

Foto: Privatna arhiva/Instagram

Tagovi:

druga strana instagrama Instagram izdvojeno izdvojeno-2 putovanja slaven škrobot