Tanja Džido: Oči u oči s perfekcionizmom

Trideseti mi je rođendan. Složit ćete se da ne postoji introspektivniji datum u životu jedne žene. Iako svi znamo da su to samo godine, i dalje osjećamo duboki rez prelaska iz bezbrižnih dvadesetih u ozbiljne tridesete. Kao perfekcionist na odvikavanju, ne mogu si pomoći a da ne napravim detaljnu reviziju svih svojih snova, želja i čežnji. Jesam li postala osoba kakva sam htjela postati? Jesam li propustila važne rokove? Koje kazne za to slijede i hoću li se ikada moći iskupiti? Mnogi će pogledati moj život i reći da sam postigla više nego većina moje generacije, ali, nažalost, moj odraz u zrcalu se neće složiti. Uvijek sam mogla više, brže, bolje. I ne, nije važno što rade drugi, ne natječem se s njima, nego sa sobom samom. Toliko je iscrpljujuće svakodnevno pokušavati ići ukorak sa svojim umom, podnositi vlastite kritike i boriti se za odobravanje osobe u zrcalu. Sigurno znate o čemu pričam. Za to nikad ne dobivate slobodan dan. Osobito ne na 30. rođendan. (Pročitajte: Kako se kao žene možemo prestati bojati biti istinski viđene i nesavršeno svoje?)

Perfekcionizam je samo strah u svečanom odijelu
Nedavno sam jednom velikom poslovnom stručnjaku postavila pitanje: “Što kada nam je teško delegirati? Koje je rješenje?”. Kao iz topa mi je odgovorio: “Psihoterapija”. Cijela dvorana je prasnula u smijeh, a on je ostao smrtno ozbiljan. Rekao mi je: “Tvoja vrijednost treba biti neovisna o vanjskim uvjetima, a ti je uporno tražiš pokušavajući se dokazati svemogućom. Uništit će te spoznaja da to nisi i da nikad ne možeš biti.” Ostala sam šutjeti jer je imao pravo. Perfekcionizam je način razmišljanja kojeg pokreće strah. Bojimo se da nismo dovoljno dobri i da ćemo izgubiti prihvaćanje i uvažavanje drugih. Mislimo da ćemo ga imati samo ako pokažemo nadljudske sposobnosti, ako pokažemo savršenstvo i napravimo nešto što je za druge nemoguće. Perfekcionizam nas uvjerava da je pozitivan, da nas vodi prema uspjehu, da su naši visoki standardi samo uvertira za našu svijetlu budućnost. Ali istina je kako nas perfekcionizam neće spasiti od činjenice da u očima drugih možemo biti najbolji, ali u odrazu u zrcalu, i dalje nesretni i prestrašeni. Osobito kad svoju vrijednost mjerimo izvana umjesto iznutra. (Pročitajte: Kako ponovno rasplamsati strast prema poslu i osjećati se ispunjeno?)

Prestanite pokušavati stati u tuđi savršeni okvir
Što vidite kad pogledate u zrcalo? Primjećujete li sve ono lijepo u vama ili vam najprije “bode oči” sve što biste htjeli promijeniti? Možda najhitnija promjena koju trebate je ta da prestanete kritizirati svoje tijelo, um i duh. Da prestanete pokušavati stati u nečiji savršeni okvir, savijati dimenzije svoje osobnosti i skraćivati svoje talente da bi bili prepoznati i prihvaćeni. Umjesto toga, trebate prihvatite svoje nesavršenosti i shvatiti da perfekcionizam nije pozitivna karakteristika, nego duboka nesigurnost. Perfekcionizam je strah da, ako stalno ne postižemo nešto veliko, nismo vrijedni ljubavi i poštovanja drugih te života kojeg živimo. Ono što ne shvaćamo je da naša vrijednost ne dolazi iz postignuća, sjajnih pohvala i trofeja, nego iz ljubavi prema sebi, osjećaja da smo posve dovoljni onakvi kakvi jesmo. Umjesto da toliko radimo da dobijemo priznanja od drugih, zašto ne bismo radili na vlastitom priznanju? Da smo dovoljno dobri kakvi jesmo i blagoslovljeni svakim novim udahom jer nam upravo on daje priliku da budemo što bolji. Ne savršeni, samo bolji, iz dana u dan. To je dovoljno. (Pročitajte: Tajno oružje u borbi protiv krize su vaše ženske vještine)

Savršen ili nesavršen, svaki naš dan je vrijedan slavlja jer imamo priliku da nastavimo rasti. Moje tridesete nisu ništa drugo nego prilika da prestanem opsesivno težiti savršenstvu te da naučim uživati u putovanju, zavojitim krajolicima i svim testovima koje mi život sprema da bih se razvila u osobu koja je spremna za život o kojem sanjam.

Piše: Tanja Džido

www.shhhefica.com

Foto: Maria Orlova / Pexels