Riječi psihoterapeutkinje koje vam mogu pomoći boriti se s osjećajem straha od potresa

Kolektivni strah, panika i osjećaj bespomoćnosti vjerno opisuju stanje u kojem trenutačno svi živimo.

Kod stanovnika Banovine, izravno pogođenih razornim potresom, teško je govoriti o bilo kakvoj mogućnosti iscjeljenja u ovom trenutku jer je sada jedino važno pobrinuti se za fizičku sigurnost onih u epicentru potresa. Kako im sve možemo pomoći, pročitajte ovdje. Kako pak pomoći životinjama na području Banovine, doznajte ovdje.

Kad je riječ o (re)traumatizaciji koju su doživjeli Zagrepčani, koji se još uvijek nisu oporavili od potresa u ožujku, oporavak također zahtijeva vrijeme i nemoguće je instantno biti bolje, posebno ako uzmemo u obzir i gubitke koje su mnogi doživjeli u ovoj godini, poput gubitka voljenih, krova nad glavom, posla… Nesumnjivo, trauma se uvukla duboko u nas, posebno ako spadamo u kategoriju visoko osjetljivih ljudi.

Kako bismo barem malo raščistili emocije koje nas trenutno preplavljuju, i dok su sve naše misli s onima pogođenima razornim potresom u Banovini i s obiteljima tragično poginulih, upitali smo našu dragu stručnu suradnicu, Ljiljanu Škrinjarić, dr. med., spec. psihijatar, psihoterapeut, o tome kako se nositi sa svime što se sada događa, što možemo očekivati u nadolazećim danima kad je riječ o našem psihičkom stanju i emocijama, kako se nositi s neizvjesnosti u ovim danima nakon velikog potresa, kad osluškujemo svaki zvuk u strahu od novog udara te možemo li uopće očekivati skori oporavak.

Koje su emocije i stanja očekivani nakon traume kao što je potres i što možemo očekivati u periodu koji slijedi kad je riječ o našem psihičkom stanju?

Potres je intenzivna stresna situacija. Naime, svaki gubitak tla pod nogama aktivira strah koji je ukorijenjen duboko u nama i postoji otkad postoje i ljudi – u malim količinama je pozitivan i upozorava nas na opasnost, dok u velikim ruši sve naše obrane, stvara osjećaj kako nam nema spasa, paralizira nas ponekad do te mjere da smo u stanju stajati pred otvorenim vratima, a nismo se u stanju pomaknuti, znači, niti spasiti.

U ovakvim trenucima naše temeljne vrijednosti se gube – svijet nikako više nije sigurno mjesto, a dobrim ljudima se događaju loše stvari. U mirnijim i povoljnijim situacijama, kad imamo zbog toga i više snage, koliko god emotivni bili, ipak lakše kontroliramo vlastite reakcije na stresne situacije.

Važno je shvatiti da je normalno osjetiti strah i bespomoćnost u ovakvim situacijama.

Reakcija na prijetnju u slučaju potresa je realna, svi smo u rizičnoj situaciji, a do koje mjere nekog obuzme strah ovisi o našoj psihičkoj snazi kojom u tom trenutku raspolažemo. Ona je pravi zbroj svega onoga što nam se dogodilo od kada smo se rodili, dakle, naše genetike, nasljedstva, emotivnih doživljaja odgajanja, naših roditelja, poslovnih uspjeha ili neuspjeha, sretnih ili nesretnih ljubavnih priča, ratnih trauma, prometnih nezgoda, smrti bliskih osoba i drugih teških situacija.

Neki su se tijekom prethodnog perioda jače preplašili potresa, neki pak virusa COVID-19, a neki ekonomske neizvjesnosti. Strah dodatno pojačava boravak u zatvorenim prostorima (lockdown), nedovoljne aktivnosti, manjak druženja i zabave. Instinktivna situacija duboko uvriježena u nama je da pobjegnemo od opasnosti, a u slučaju pandemije ne samo da ne možemo pobjeći nego moramo ostati kod kuće.

Ljudi se razlikuju u svojim reakcijama na stres – neki će odmah osjetiti intenzivan strah, čak i do stupnja paničnog napadaja, a drugi će pokazati začuđujući mir i trezvenost. Nemoguće je ovako tešku situaciju ne doživjeti – u tom slučaju ljudi zapravo potiskuju stresni sadržaj, a reakcija straha i nemira se razvija naknadno kad se situacija smiri. Mali dio čini onu zlatnu sredinu koji su svjesni situacije u kojoj se nalaze, imaju snage odmah razmisliti što mogu učiniti u danoj situaciji. To su osobe koje su već i prije u mirnim uvjetima radile na sebi i razvile zdrave načine borbe.

Ali eto nas u situaciji kad samo osjećamo nemir i strah, želju da pobjegnemo ili pak legnemo i prepustimo se, kad je svaki i najmanji zvuk stravičan, a tlo pod nogama, imamo osjećaj, podrhtava cijeli dan. U takvom trenutku prva pomoć je sigurno topli napitak i tableta za smirenje koji će nam omogućiti kratkotrajni predah.  Nakon smirenja šalice čaja, tablete i podrške bliske osobe lakše ćemo doći do znanja koje je pohranio naš mozak.

Činjenica je da su ovo uistinu teška vremena za sve nas. Puno je ljudi u ovoj prethodnoj godini zbog virusa ostalo bez bake, susjeda, prijatelja, a neki su izgubili domove zbog potresa.

Postoji li nešto što nam može pomoći smiriti se u danima koji slijede?

Uvijek nam pomaže sagledati stvarnost: u slučaju korone većina ljudi ozdravi, ima samo blaže simptome, što ne znači da nismo svjesni njezine opasnosti.

Za potres su nam također potrebna neka znanja kako bismo si olakšali doživljaj – djecu u Japanu od rođenja uče kako se nositi u situacijama kad se dogodi potres i to im zasigurno pomaže prebroditi to. Zgrade koje su novije, i one u koje je ugrađen armirani beton, zapravo su prilično sigurne i u trenutku potresa je važno naći potporni zid te se smjestiti ispod njega. Potresi traju vrlo kratko i najčešće većina nema veliku snagu.

Dakle, postoje smirujuće misli koje su u potpunosti istinite. Uznemirujuće misli su puno jače, a na nama je boriti se protiv njih.

Jedini način za prevladati sve ovo jest pokrenuti se usprkos tome što nam je to najteže u trenutku kad smo najslabiji. Natjerajte se prestati razmišljati o svemu lošem i upregnite te misli, trud i snagu u nešto korisno. Ponudite se otići u dućan starijem susjedu, odvedite dijete u najdraži parkić, prošetajte psa po šumi, pustite si maraton najdražih filmova uz šalicu najdražeg čaja, upalite vama dragu radio postaju, tj. učinite sve što je u vašoj moći kako ne biste osluškivali svaki pomak grane obližnjeg drveta u strahu od novog potresa ili kako ne biste pregledavali najnovije vijesti tražeći crne brojke oboljelih. Ako ništa ne pomogne, nemojte se ustručavati potražiti stručnu pomoć jer će vas psihoterapija naučiti kako da si pomognete te vas osnažiti za sve nadolazeće trenutke.

Nemojte očekivati previše jer je nemoguće doći do pravog mira u kratkom vremenskom periodu.

Kako ovakva vrsta traume dugoročno utječe na nas i može li se uopće odrediti okvirno vrijeme oporavka?

Vrlo je teško odrediti koliko dugo ćemo osjećati posljedice u vidu anksioznih poremećaja, paničnih napadaja, depresivnih epizoda, a kod mnogih će se navedeni poremećaji u većem opsegu pojaviti tek kad sve prođe. Dugotrajni i jaki stres troši zalihe naše psihičke energije i svi to osjećamo koliko god jake osobe bili.

Od neprocjenjive su važnosti ljudi oko nas jer jedinu sigurnost u tom trenutku pruži osoba koja je uz nas, primi nas za ruku, zagrli.
Današnje materijalno vrijeme krajnje podcjenjuje tu ljudsku komponentu, ali jedina prava i sigurna sreća ide iz ljubavi osoba koje nas vole. Na svu sreću, u ovakvim teškim trenucima se pokazala ljudska solidarnost na djelu više nego ikad, a to je i najveća utjeha ljudima koji žive u najugroženijim područjima. Nova traumatična situacija uvijek otvara stare rane, a ljudi iz tih područja imaju itekako puno rana, mnogi od njih su možda tek nedavno obnovili domove koji su bili u potpunosti devastirani tijekom rata. Važno je uključiti se u organiziranu pomoć i tako dati svoj doprinos jer gužva i nered koji bi nastao od prisutnosti prevelikog broja pojedinačnih inicijativa samo bi pogoršali situaciju.

Kako razgovarati s djecom o potresu?

Djeci treba objasniti što je potres, naučiti ih kako se u takvim situacijama treba ponašati, dakle, porazgovarati s njima kao s odraslim ljudima. Za njihovo stanje je ipak najbitnije kako se ponašaju i osjećaju njihovi roditelji jer oni iz toga crpe energiju za sebe.

Imate li Vi osobno neke vlastite metode/misli koje vam olakšavaju ovakve teške trenutke?

Osobno sam jako sretna što sam psihijatar, psihoterapeut, jer sam kroz edukaciju i posao puno naučila o sebi i osnažila samu sebe. Moje temeljno načelo, u koje istinski vjerujem, a koje sam razvijala cijelu svoju prošlost, jest to da iz svega postoji izlaz pa se u stresnim uvjetima uvijek prvo javi moj razum koji me do sada nikad nije iznevjerio i uvijek mi je pokazao smjer u kojem trebam ići.

Život i izgleda tako – puno se stvari sruši na nas i kad mislimo da doista više ne možemo, počnu se ipak događati i bolje stvari. Ovi potresi i pandemije će proći. Naučite da ste najdragocjenija vrijednosti i najveća pomoć vi sami sebi te osobe koje volite i koje vole vas. Otkrijte radom na sebi sve kapacitete koje imate jer čovjek je zapravo fascinantno biće i krije u sebi puno potencijala.

Ova godina je za nas postavila nove, i nikada do sada doživljene, a krajnje stresne situacije. Takvi uvjeti zahtijevaju da se, što je moguće brže i bolje prilagodimo, a ako to uspijemo sigurno postajemo snažniji i mirniji i, kao nikada do sada, svjesni svojih mogućnosti u rješavanju vrlo teških situacija.

Želim nam svima da u novu godinu uđemo jači, ponosni što smo sve ovo do sada ipak preživjeli, u nadi ljepše, mirnije i sretnije budućnosti.

Razgovarala: Matea Martek

Foto: Ponomariova_Maria/Getty Images via Guliver