Zbog čega šute?

Koliko ste puta prešutjele pipkanje razrednih kolega? Koliko ste puta istrčale iz polupraznog tramvaja jer ste osjetile nečije spolovilo na svojoj stražnjici?

Jeste li se ikada krivile što se niste snašle kada vas je kolega s posla uhvatio za stražnjicu ili vam prokomentirao dekolte? Jesu li i vama govorili da su to samo dječaci, samo muškarci i da to hvatanje za stražnjicu shvatite kao kompliment? Navedeni scenariji dio su svakodnevice žena koje zbog reakcija okoline i autoriteta te straha od zlostavljača takve scene najčešće ne dijele ni s kim. Činjenica je da gotovo sve žene taj strah poput prtljage neprestano vuku za sobom. Vuku ga kroz neosvijetljene uličice, vuku ga kad se vraćaju doma iz izlaska, u noćnim klubovima, dok čekaju u redu na toalet i u trenucima prvog susreta s muškarcem kojeg su upoznale na dejting aplikaciji. Vuku ga jer su naučene šutjeti i ne žaliti se na poteze muškaraca koji su ih na bilo koji način obezvrijedili.

O tome, između ostalog, govori i Zadie Smith u svojoj knjizi “Vrijeme Swinga”, čija se glavna junakinja vraća u školske klupe te progovara o načinima na koje su nju i njezine prijateljice “zadirkivali” razredni dječaci. Njihova se “igra” sastojala od pipkanja i uvlačenja ruku u gaćice, na koje se djevojčice uglavnom nisu žalile jer je takva vrsta pipkanja predstavljala svojevrstan statusni simbol. Što su te više pipkali, bila si poželjnija, pa se nisi ni žalila ne znajući da ćeš jednoga dana biti bijesna sama na sebe. “Igra” je to koja me i samu, bijesnu i suznih očiju, vratila u doba ranog puberteta. “Igra” je to poznata ne samo meni nego mnogim ženama. Ženama koje često nisu svjesne činjenice da je popuštanje partneru, koji deseti put nagovara na seks u trenucima kada one to ne žele, vrsta seksualnog zlostavljanja. Ženama koje na prijavu zlostavljanja od malih nogu ne dobiju zaštitu, razumijevanje, nego slijeganje ramenima, osuđivanje i nevjericu.

Jučer me, umjesto šalice mlakog Earl Graya, razbudila vijest o optužbama za silovanje. Vijest o uhićenju srpskog redatelja, scenarista te voditelja čuvene beogradske škole glume Miroslava Mike Aleksića, kojeg su glumica Milena Radulović te još nekoliko djevojaka prijavile za silovanje odjeknula je virtualnim hodnicima društvenih mreža i internetskih portala. I kako to na brdovitom Balkanu biva kad su u pitanju teške teme, internet je i ovaj put postao bojišnica mišljenja. Ako je u tu temu upletena žena koja je ujedno i žrtva, pripremimo se na mišljenja uobličena u prljave rečenice kojima se obezvređuje svako dostojanstvo i pravo te žene.  Čitajući komentare u kojima su Milenu nazvali lažljivicom, a višestruko silovanje običnim seksom, zapitala sam se hoćemo li ikad u budućnosti barem pokušati shvatiti kroz što prolazi jedna žrtva zlostavljanja.

Pitati zašto žrtve silovanja ne progovore odmah te zašto neke od njih snagu skupe “tek” nakon 5,7, ili 10 godina, jednako je kao pitati se zašto se žene boje šetati noću bez pratnje. Sram, strah, ucjene i reakcije ljudi samo su neki od razloga zbog kojih se nikad ne bismo trebali pitati zašto je netko čekao i zašto netko nije imao snage reći odmah. Dokle god društvo bude pravilo krivce od osoba koje su skupile snagu i hrabrost govoriti o zlostavljanju i dok se god bude navodio datum strahovitih događaja besramno, poput roka trajanja, žrtve će šutjeti duže i vjerovati manje. No kome na kraju dana uopće vjerovati? Policajcima koji se glasno smiju ženi koja je nakon šest mjeseci odlučila progovoriti o zlostavljanju i pokazati fotografije na kojima se jasno vide plavice i svi ožiljci koje joj je zadao zlostavljač, otac njezina djeteta? Odvjetnicima koji uzmu novce, no kažu da je sad prekasno podizati tužbe? Socijalnim radnicima koji staju na stranu zlostavljača jer je u stranci i jer ima novaca? Društvu koje ne želi shvatiti da se silovanje može događati sustavno i pomno promišljeno? Društvu koje kontinuirano silovanje izjednačava s pristankom i najobičnijim seksom? Ljudima koji dužinu i širinu suknje uzimaju za razlog seksualnog zlostavljanja? Zakržljalom pravosuđu, mizernim kaznama i zabranama prilaska koje rezultiraju femicidima?

Kome jedna žena može vjerovati ako su joj učitelji još kao djevojčici objasnili da su to dječaci, a dječaci to čine bez posljedica i bez kazne? Kome, ako su je zazivali pogrdnim imenima na hodniku škole nakon što ju je iskoristio stariji školski “frajer”? U društvu koje redovito staje na stranu zlostavljača žrtvama je iznimno teško pustiti glas. Ono što su Milena i ostale djevojke učinile kako bi zaustavili lanac seksualnih prijestupa čovjeka koji se nazivao autoritetom, pedagogom i učiteljem – nije samo traženje pravde za sebe. Njihovo puštanje glasa borba je za sve nas i na tome ćemo im zauvijek biti zahvalne.

Foto: Mika Baumeister/Unsplash