Deset uspješnih dama o promjenama tijekom posljednjih 13 godina

Stopedeseti broj časopisa Ljepota&zdravlje potaknuo nas je na razmišljanje o 13 godina iza nas. Puno se toga promijenilo u ovom periodu – od načina na koji radimo, pa sve do načina na koje komuniciramo. Vrijeme je to u kojem smo neke probleme ostavili iza sebe, ali smo mnogih drugih, novih, postali svjesni. Nesumnjivo, živimo u lijepom i za većinu relativno mirnom periodu na vremenskoj crti svijeta, no time je naša odgovornost samo veća – biti svjesnima dobroga, biti odgovornima za ono loše i truditi se isto ispraviti.

Kao i sve ostalo, i časopis Ljepota&zdravlje mijenjao se tijekom svih ovih godina te je svaki od 150 brojeva dokaz toga. S time na umu, poželjeli smo saznati i kako je posljednjih 13 godina izgledalo u životima i karijerama nekoliko uspješnih i cijenjenih žena. Pitali smo naše sugovornice, istaknute predstavnice svoje profesije, što se promijenilo u proteklom desetljeću, odnosno periodu otkad je prvi broj časopisa Ljepota&zdravlje “ukrasio” kioske pa do danas, u njihovoj poslovnoj sferi, ali i onoj privatnoj, kako su se one nosile s tim promjenama te koje bi promjene željele vidjeti u budućnosti. Njihove odgovore mogli ste pronaći upravo u 150. broju Lj&Z, a sada ih možete pročitati i ovdje, u nastavku.

Jelena Radan, glazbenica

U ovoj posljednjoj dekadi, još intenzivnije nego prije, život nam obilježavaju vijesti, informacije iz različitih izvora, pisanih, internetskih, televizijskih i radijskih, preko ograde susjedskih, društvenih mreža, uživo, neživo… Toga mi je previše jer, htio-ne htio, dio si te buke. Instinktivno i intuitivno razmišljam – bivanje na društvenim mrežama tekovina je koja mi je bezlična i naporna. I svjesna sam da je to alat koji meni kao glazbenici, kako kažu svi, treba gotovo poput mikrofona, ali pokušavam naći svoju mjeru da obavijestim i informiram. Divim se onima koji se javno izlože i gube svoj mir kako bi ukazali na problem ili nepravdu. Divim se onima koji se ispričaju za propust. Puno je osobnosti koje su u zadnjem periodu javno učinile velike korake, od onih hrabrih koje su žrtvovati obiteljski mir kako bi ukazali na loše u društvu; onih koji jasno izgovaraju hvalevrijedan cilj ka kojemu streme, do onih koji strpljivo rade svoj posao, pošteno i neupitno, s povjerenjem i kvalitetom. Jedva čekam, ali i sama moram djelovati u tom smjeru, kad neke slobode i prava neće morati biti vijesti i prilika za polemike, kad će se dobrota i poštovanje svih ljudi dobre volje cijeniti i kad će te stvari biti očekivane i logične, neupitne. Ali to je proces i upravo odgojem naše djece i nas samih dolazimo do općeg stanja svijesti. Na kraju, samoj sebi mogu poručiti, lijepo je sve to napisati, i to treba, ali važno je djelovati i raditi na poboljšanju, “mic po mic”.

Deset godina, tj. evo jedanaesta povezuje mene i mog supruga. Upravo u tom periodu dijelimo zajedno život i dijelimo ljubav i brigu o našoj kćeri. Taj period osvijestio mi je i činjenicu oko “godina” više nego ikad prije jer nekako na papiru, u novinarskoj zgradi koja slijedi nakon imena i prezimena, te godine djeluju zastrašujuće, a onda me moj karakter podsjeti da sam i dalje luckasta i nezrela, kao i prije. Pa se malo umirim. Pokušavam kćeri usaditi zdrave navike, ali svjesna sam da moram paziti na mjeru, kao i u svemu, da ona poslije zna što je zdravo i da će joj to biti izbor najčešće, ali ne zato što joj ja stojim nad glavom. Voljela bih da postoji veći izbor/ponuda/količina domaćih zdravo uzgojenih namirnica to jest zašto ne postoji podrška proizvođačima, a tu se i priča oko uvoza i izvoza upliće, jer doista, sve manje ili nikako više ne kupujem strane proizvode.

Nedavno smo se preselili izvan Zagreba koji i dalje volimo i u kojem imamo obveze, u jedno malo mjesto kraj Zaprešića. Još se privikavamo, ali i to nam je golema promjena, koju smo htjeli. I tu sam se uvjerila kako je divno kad imaš susjedu koja ti donese jaja i krafne, susjeda koji donese vino ili obitelj koja ima djecu i naša kćer se kod njih osjeća kao doma. Ljudi koji su tu ako zatreba, a klinci pozdravljaju svakoga na ulici. Mislim da je to promjena koja će jako utjecati na nas. Ti ljudi su zabavljeni vani na svojim dvorištima, oranicama, s kokicama, svinjama, čupanjem korova i sadnjom poslije svojih poslova negdje u gradu…

Doc. dr. sc. Rosa Karlić, znanstvenica, Biološki odsjek PMF-a

Područje kojim se bavim obilježio je razvoj naprednih tehnologija sekvenciranja koji je doveo do toga da vrlo jeftino i brzo možemo proučavati genetski zapis različitih organizama. Golema količina informacija proizvedena takvim tehnikama omogućila nam je da na razini pojedinca proučavamo povezanost gena sa različitim karakteristikama, uključujući i nastanak bolesti te da na temelju takvih karakteristika u budućnosti razvijamo personalizirani pristup liječenju raznih oboljenja.

Odlazak na doktorat u Berlin je definitivno iskustvo koje je pozitivno utjecalo na moj život. Naravno, pomoglo mi je u znanstvenom smislu jer sam ostvarila kontakte koji su kasnije doveli do uspješnih znanstvenih suradnji. No još veću promjenu uzrokovalo je to što sam se prvi puta morala snaći u potpuno novom okruženju, daleko od potpore obitelji i prijatelja na koju sam do tada bila navikla, što mi je pomoglo da postanem samostalnija, sigurnija u sebe i općenito zadovoljnija.

U budućnosti bih htjela vidjeti određeni pomak u smjeru prihvaćanja osobne odgovornosti  za okolinu u kojoj živimo i funkcioniramo što bi podrazumijevalo, među ostalim, i obračun s korupcijom, koja je nažalost sastavni dio skoro svake razine našeg društva. Također bih željela vidjeti više ulaganja u obrazovanje i znanost jer smatram da su nužni za napredak društva i da ćemo od takvih ulaganja svi imati koristi.

Ana Petričić Gojanović, vlasnica PR agencije PRiredba

Foto: Denis Butorac

Imam osjećaj da nam se svijet dolaskom društvenih mreža stubokom promijenio. Navike koje smo imali, načini komunikacije, oglašavanje, sve je potpuno drugačije. Jasno se sjećam početaka, kad smo objave slali faksom, a follow up radili tako što smo zvali na telefon redakcije. Danas s medijima komuniciramo svim kanalima komunikacije, od Facebooka, Instagrama, Twittera, pa čak i do najnovije zvijezde među društvenim mrežama, Clubhousea. Također, dugotrajni lockdown nas je naučio i da dotadašnje evente, koji su nam bili jedan od najdražih vidova komunikacije, prebacimo u digitalnu sferu, tako smo organizirali prvu virtualnu izložbu te još nekoliko popratnih evenata u online sferi, a upravo razvijamo i neke projekte iz virtualne stvarnosti. Ljudi velik dio vremena provode na mobitelima, tako da nam je danas puno jednostavnije odaslati poruku i targetirati krajnjeg konzumenta poruke, kojem se točno ta poruka može činiti interesantnom. Sav napredak u tehnologiji, nažalost, ne prati i razvoj društva. Naše društvo je i dalje polarizirano, možda više nego ikad. U svemu nalazimo mogućnost da nekonstruktivno raspravljamo, bile to besmislene rasprave o dokidanju prava manjina, pa sve do recentnih pokušaja zabrane pobačaja, a koji su sve glasniji u posljednje vrijeme u javnom prostoru. Mislim da je sada krajnje vrijeme da se izborimo za što pravednije društvo, i da izgradimo društvo temeljeno na solidarnosti i jednakopravnosti.

Posljednjih 10 godina u mom životu uistinu je bilo svega, rekla bih da sam vodila vrlo aktivan društveni život. Ono što bih istaknula kao veliku prekretnicu, rođenje je mog sina. Život mi je tada dobio novu dimenziju, sve sam prilagodila njegovim potrebama i njegovoj sreći. Uslijedila je maksimalna organizacija rasporeda i obveza. Organizacija mi se posebno odrazila na posao, no tu me odlično nadopunjuje moja druga obitelj s kojom su mi jednostavniji i najteži zadaci. Puno je projekata i suradnji iza nas uz koje smo svi skupa rasli, a koji su nas obilježili i definirali kao malu, ali kreativnu obitelj. Nažalost, potres nam je dobro protresao temelje našeg ureda – drugog doma na Britancu u kojem smo proveli najljepših 13 godina. Teška srca i puni uspomena morali smo ga napustiti i preseliti se. Sad smo na Kaptolu i spremni smo graditi neke nove priče, spremni smo obojati i ovaj dio grada u naše najljepše boje.

Ono što već godinama želim je to da gradimo društvo odgovornijeg odnosa prema drugima i prema okolišu, a time i prema samome sebi. Ma koliko o tome govorili i ma koliko nam se činilo da puno na tome radimo još uvijek nije dovoljno. Oceanima plutaju otoci plastičnog otpada, više od milijardu ljudi danas uopće nema pristup pitkoj vodi, oko 93 milijuna djece diljem svijeta danas ne ide u školu. To su činjenice koje me jako zabrinjavaju, ali su me i potakli na kreativno mišljenje, tako da smo trenutno u pripremi nekoliko društveno odgovornih projekata, čiji je cilj podići svijest o važnosti brige za okoliš. Također me uznemirava i porast nasilja u društvu, zabrinjava me kakvo ćemo društvo ostaviti novim naraštajima. U godinama pred nama želim vidjeti društvo koje će se temeljiti na kvalitetama svakog pojedinca, i društvo u kojem svaki pojedinac ima jednake mogućnosti, dok god se trudi. I za kraj dana, kad se pobrinete za druge, važno je ostaviti vrijeme za sebe jer nužno je raditi i na sebi. Mentalna higijena mora postati prioritet jer tek tada možemo učiniti puno, za sebe i za druge.

Maja Sever, novinarka HRT-a i predsjednica Sindikata novinara Hrvatske

Posljednjih desetak godina za sve nas u ovom novinarskom/medijskom poslu bile su vrlo dinamične i turbulentne jer promijenilo se gotovo sve. Čitatelji i gledatelji informacije i priče traže na nekim drugim platformama, ali promijenio se i odnos. Nema više jednostranog prezentiranja informacije, naša publika sada traži komunikaciju. I to je doista dobro i zanimljivo, ali svakako drukčije od novinarstva u vrijeme kad je vaš časopis počeo izlaziti. Sve to nosi, nažalost, i negativne pojave poput porasta govora mržnje, pogotovo prema novinarima, a novinarke/žene su, prema statistikama, izloženije ovakvoj vrsti napada od muškaraca. No ipak najveći dojam na mene jest ostavila ta uključenost čitatelja i gledatelja u naš posao. Mnoge priče, iskustva, svjedočanstva saznajemo upravo iz reakcija korisnika. Ljudi nam se na jednostavniji način mogu obratiti i smatram da je to dobro. Naravno, pritom naš posao za koji smo se, uostalom, i školovali, i koji je naš poziv, jest da provjerimo i u pošten i profesionalan novinarski uradak uobličimo, ali mogli bismo reći da su promjene tehnologija i alata dovele do veće otvorenosti te da, zahvaljujući društvenim mrežama i internetu, teško prolazi cenzura i zaustavljanje nekih priča i tema.

U profesionalnom životu sam ostala bez nekih projekata na kojima sam radila, ali mi je to otvorilo neke druge perspektive. Posvetila sam se aktivnostima u Sindikatu novinara i borbi za bolja prava struke i tu sam zaista pronašla brojne izazove i moram priznati da me to zaista profesionalno ispunjava. Uključila sam se u rad europskih organizacija koje se bave zaštitom struke poput Europske federacije novinara i to mi je otvorilo nove horizonte. Tu sam uvidjela da je i to put kojim možemo ojačati novinarstvo u Hrvatskoj i pokušavam što više kolegica i kolega uključiti u europske projekte, seminare i aktivnosti. Posljednjih godina više sam se angažirala u volonterskim aktivnostima u selima u okolici Gline gdje kroz inicijativu Ljudi za ljude pomažem našim sugrađanima slabijeg imovinskog statusa. Nakon potresa taj se rad intenzivirao i imamo zapravo velike i dugoročne planove.

Okrenuti se oko sebe, pomoći tamo gdje se pomoći može. Naša je dužnost brinuti se i o opstanku ove planete na kojoj živimo, a moramo krenuti od sebe. Mislim da promjene počinju od nas samih. Od boce od jogurta koju treba odložiti u pravu kantu, od bicikla kojeg ćemo izvući umjesto da sjednimo u autu, od dva komada robe manje u ovoj proljetnoj kupovini, do pomoći ljudima koji oko nas žive. Jednostavna briga i poštivanje je početak svake promjene. Oni koji nas vode moraju biti primjer u tim jednostavnim svakodnevnim stvarima na koje onda mogu nadograđivati potpisivanje svjetskih sporazuma o očuvanju svemira ako treba, ali sve počinje od pojedinca. I onog koji vodi državu i nas samih.

Sonja Švec Španjol, nezavisna kustosica, pokretačica portala PerceiveArt te urednica i voditeljica emisije KolibriS

U području likovne umjetnosti u kojoj i sama djelujem kao nezavisna kustosica, povjesničarka umjetnosti i muzeologinja primijetila sam da su mnoge galerije i muzeji stavili naglasak na pedagoške i edukativne radionice, što je odlična inicijativa jer bismo trebali od najmanjih nogu učiti da muzeji i galerije nisu nedodirljive institucije namijenjene samo odabranima, već da u njima uvijek možemo nešto zanimljivo pogledati, istražiti i naučiti.

Ključna prekretnica u mom životu bila je odluka da počnem nezavisno djelovati u struci i to je bila najbolja odluka koju sam donijela. Od tada sam pokrenula vlastiti portal o likovnoj umjetnosti PerceiveArt, vodim i uređujem emisiju o kulturi i umjetnosti KolibriS, otvorila sam preko 150 izložbi i upoznala nevjerojatno puno kvalitetnih umjetnika koji su ne samo inspirativni umjetnici već i divni ljudi. U tih 10 godina shvatila sam da je samostalan put ujedno i najteži put, ali i da je jedini ispravan, barem za mene. Iako je bilo teško i izazovno, naučila sam kako se izboriti za sebe, glasno progovoriti protiv nepravde, ali i približiti područje umjetnosti široj javnosti. U konačnici, shvatila sam da ako je osoba uporna, dosljedna i vođena ispravnim moralnim i etičkim načelima može uspjeti, posebice ako iskreno djeluje i voli svoju struku.

U narednim godinama najviše bih voljela kada bismo ponovno postali ljudi. Kada ne bi bili toliko vođeni željom i ambicijom za zgrtanjem materijalnih dobara, te osvajanjem pozicija moći i manipulacije, već kada bismo osvijestili djelovanje za opće dobro. Voljela bih kada ne bismo naš planet iskorištavali do krajnjih granica, već kada bi brinuli o očuvanju biljnih i životinjskih vrsta koje smo doveli do ruba istrebljenja. Voljela bih kada bismo se okrenuli svim onim nematerijalnim vrijednostima za kojima, u konačnici, svi žudimo, a to su ljubav, prijateljstvo, obitelj i kvalitetni međuljudski odnosi. Na ovom svijetu imamo apsolutno sve što nam je potrebno, ali i dalje nikako da to počnemo cijeniti i valorizirati na odgovarajući način.

Višnja Ljubičić, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova

Kolikogod nam se činilo da se malo toga mijenja, pogotovo na bolje, pa smo skloni reći da se ništa ne mijenja i da sve ostaje isto, kada se osvrnemo unatrag vidimo da su se mnoge stvari promijenile. Naravno, mnoge druge za koje bismo voljeli da su se promijenile na bolje, i dalje su izazovi s kojima se suočavamo. Rekla bih da je do najvećih promjena došlo u području zakonodavstva te da se kontinuirano radi na unaprjeđivanju zakonskog okvira. Tu prije svega mislim na ratifikaciju Konvencije Vijeća Europe za sprječavanje nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, ali i drugih zakona čije su odredbe vezane za područje ravnopravnosti muškaraca i žena u bilo kojem području života i djelovanja. S druge strane, tradicionalna patrijarhalna podjela rodnih uloga, dakle onoga što je primjereno za žene, a što za muškarce, ishodište je mnogih društvenih trendova u raznim područjima života i rada, od obrazovanja, podjela na “muške” i “ženske” poslove do medijskog načina prikazivanja žena kao seksualnih objekata i slično. Takva podjela rodnih uloga ima utjecaja i na žene i na muškarce. Na primjer, iako imamo zakonom zagarantiranu mogućnost da muškarci koriste i rodiljne i roditeljske dopuste, u Republici Hrvatskoj to čini svega dva do tri posto muškaraca, velikim dijelom upravo zbog predrasuda okoline, poslodavaca i kolega/ica kojima je teško prihvatiti činjenicu da briga o tek rođenom ili malom djetetu nije isključivo briga majke, odnosno žene. Žene su opet u nepovoljnom položaju zato što ih poslodavci prilikom zapošljavanja doživljavaju kao izvjesni poslovni rizik, bojeći se da će one, u skladu sa strogom podjelom rodnih uloga, ići na bolovanja zbog djece ili zatrudnjeti. Stoga stalno upozoravamo da su dob i majčinstvo dva čimbenika koja uočavamo kao dvije najveće prepreke ženama na tržištu rada. Jaz u plaćama između žena i muškaraca je oko 12 posto, jaz u mirovinama i 21 posto. Žene su i dalje podzastupljene u upravljačkim, zakonodavnim i izvršnim strukturama – stakleni strop je i dalje prisutan – što sigurno ima utjecaja na mnoga područja u kojima je neravnopravnost još prisutna. U području privatnog života, zaposlene žene su dvostruko opterećene u odnosu na muškarce (obavljaju svoj plaćeni posao i neplaćeni posao brige za djecu, kućanstvo, starije članove obitelji). Prema našim istraživanjima žene provode tri puta više vremena tjedno obavljajući neplaćeni rad u kućanstvu i za obitelj nego muškarci. Nadalje, seksizam i spolni stereotipi na štetu žena prisutni su i u medijima i u obrazovnim materijalima i u izjavama javnih osoba. Protiv njih se vrlo teško boriti iz razloga što su utkani u patrijarhalnu percepciju ženskih i muških uloga i što veliki broj i žena i muškaraca još uvijek prihvaća takve podjele kao prirodne, a ne kao društveni konstrukt. Nasilje nad ženama je i dalje vrlo prisutno. Pozitivno je što se i u zakonodavnom smislu, ali i u inicijativama raznih institucija, kao što je Ministarstvu unutarnjih poslova, vidi politička volja da se suzbije taj ogroman društveni problem, no još uvijek postoje brojni problemi vezani uz to područje koje je moguće rješavati samo sinergijski, dakle zajedničkim naporima raznih društvenih dionika, a i prepoznavanjem osnovne građanske odgovornosti da ne toleriraju nasilje kojem svjedoče i da ga prijavljuju. Rekla bih da je u mnogim područjima zakonodavstvo korak ispred šire društvene svijesti iz koje često stižu otpori prema i/ili nerazumijevanje pojedinih zakona.

Privatno, posljednje desetljeće mi je obilježilo rođenje blizanaca, Roka i Belle, nakon čega moj život više nije niti približno isti. Kao svaka zaposlena žena i majka, balansiram između svakodnevnih obiteljskih i radnih obveza, koristeći svaki slobodan trenutak za obiteljska druženja, šetnje, putovanja. Također, posljednjih 20-tak godina involvirana sam u područje promicanja i zaštite ljudskih prava, a u posljednjih devet godina dva puta sam izabrana za pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova, tako da doista imam sreću ostvariti se u području koje volim, u kojem živim i koje razumijem. Kako bih odolijevala svim izazovima koje svakodnevno uključuju posao, djecu i obitelj, nastojim izdvojiti i vrijeme za rekreaciju.

U sljedećim godinama bih voljela da sve manje vodimo bitku sa spolnim stereotipima i seksizmima u javnom prostoru, u obrazovnim materijalima i u izjavama javnih osoba koje postavljaju standarde komunikacije i daju primjer drugima. Također bih voljela da se podigne zastupljenost žena u područjima u kojima su danas značajno podzastupljene; da se žene ne doživljava primarno kao majke i supruge, već da ravnopravno s partnerima dijele sve obveze prema djeci i obitelji kako ne bi morale birati, ukoliko to same ne žele, između majčinstva i karijere, odnosno posla; da se u sferi rodno utemeljenog nasilja značajno smanje brojke stradalih od nasilja u obitelji ili u femicidu; da dječake i djevojčice odgajamo i obrazujemo kao ravnopravne osobe kojima omogućavamo da ostvaruju svoje potencijale i interese i da ih potičemo jednako da budu aktivni/e, kreativni/e, znatiželjni/e, da istražuju svoje mogućnosti i da poštuju različitost. Voljela bih također da više ne moramo strahovati da će prava koja su žene izborile tijekom povijesti biti ugrožena i da se ne moramo vraćati na bitke koje su već dobivene. Voljela bih da društvo prihvati ravnopravnost spolova kao demokratsku vrednotu koja je nedjeljivi dio svakog područja rada i života te da, oni koji do sada to još nisu, shvate da jedino uspostava ravnopravnosti žena i muškaraca oslobađa i jedne i druge od krutih i povijesno prevaziđenih pravila i omogućuje i jednima i drugima sretniji, uspješniji i zadovoljniji život.

Dorta Jagić, pjesnikinja i spisateljica

Foto: Davor Pongraz

Kao iskusna voditeljica mnogih radionica za pisanje poezije, mogu zadovoljno posvjedočiti da se baš zadnje desetljeće – nakon duge pustinje – napokon u našim ljudima raspalila urođena strast za poeziju. Vjerujem da je pjesništvo svrha i najsuptilnija erotika jezika. Tom su zanimanju ponajviše pomogle virtualne, demokratske platforme kao facebook, YouTube i slične; poezija se opet iz “bjelokosnih kula” spustila među ljude, gdje pripada. A kad se u društvu otvoreno slavi oportunizam i upitne čari tržišta, kao i praksa politike bez ideala, onda se čovjek prirodno okreće oživljujućim krajnostima. Između ostaloga, poeziji, opijumu i adrenalinu duše. Poezija je, rekla bih, danas poželjan i ekstremni sport u “svijetu” dominantne prozne literature. Mnogi pišu, ali ništa se ne može usporediti s onim istinama ispisanima u vrhunskoj pjesmi, u tajanstvenoj igri poezije.

Privatno, moj je iznimno ispunjen, sretan život 2014. uzdrmala rijetka i teška bolest, lajmska borelioza. I to samo nekoliko mjeseci nakon najljepšeg trijumfa, primanja Europske nagrade za pjesništvo u Gdanjsku. Nažalost, borelioza mi je prekasno dijagnosticirana za posve uspješno izlječenje; antibiotike sam primila kad se bakterija već uvukla dublje u tijelo, na sigurno. I tako se pretvorila u kronično stanje, s kojim se i danas borim. Nakon liječenja u njemačkoj klinici osnovala sam s kolegom Tihomirom Campanellom udrugu za oboljele od borelioze i vjerujem u proboje na polju tretiranja te kontroverzne bolesti. Paradoksalno, ta mi je bolest pomogla da ozbiljnije shvatim i zavolim tijelo, da se bacim na fitness i zdravu prehranu. Tijelo je skupocjen, divan dar.

Čini mi se da svijet zadnjih desetljeća brzo napreduje u prihvaćanju i ozakonjenju sloboda i prava dosad obespravljenih a raznorodnih manjina, ali nije još dovoljno postignuto. Sve dok na Zemlji postoji – uz svemirske programe, kvantnu fiziku i automobile koji lete – sakaćenje ženskih genitalija, maloljetnička prostitucija te sklapanje brakova – ne možemo biti zadovoljni. Nedopustiva je bila kakva vrsta sustavnoga nasilja nad tijelom i suverenitetom osobe i mizoginog (i ostalih) ropstava u 21. stoljeću. Ne zaboravimo, čovjek je ponajprije slobodno biće! Kao U Poljskoj ovjenčana pjesnikinja slobode, reći ću: prva je i zadnja u našem životu samo sloboda. Strašna, lijepa. No što ćemo s njom i vjerujemo li uopće u nju – na nama je.

Sandra Krstev Barać, magistra nutricionizma i osnivačica Funkcionalnamedicina.com

Posljednje godine donijele su snažne promjene u nutricionizmu, području mog djelovanja. Čini mi se da su prošla vremena kad su ljudi bili pasivni sudionici u vlastitom zdravlju, prepuštajući se slijepo u ruke stručnjaka. Današnji klijenti su aktivni, nerijetko i vrlo educirani o svojim zdravstvenim tegobama. Vjerujem da je to posljedica široke dostupnosti informacija. Ipak, to neminovno nosi sa sobom čestu “nuspojavu” – klijenti su izgubljeni u moru informacija i teško na njih gledaju kritički i upravo se tu moderni nutricionisti profiliraju kao stručnjaci koji usmjeravaju i pomažu donositi informirane odluke o prehrani. Nadalje, sve se više ide u smjeru personalizirane prehrane jer, jasno, svi smo mi različiti. Visoko na listi prioriteta je postao i pronalazak prirodnih rješenja tegoba. Vjerojatno zato, posljednjih godina veliku popularnost dobiva funkcionalna medicina kao holistički pristup zdravlju kojem je cilj pronaći i otkloniti uzrok bolesti, a ne samo “maskirati” simptome.

Najveće promjene su se dogodile upravo u karijernom smislu gdje sam prije svega upisala američki Institut za funkcionalnu medicinu, opširnu edukaciju koju uskoro završavam te potom otvorila vlastito savjetovalište za nutricionizam i funkcionalnu medicinu gdje svakodnevno radim s klijentima s kroničnim bolestima poput autoimunih bolesti, tegoba sa štitnjačom, hormonalnih tegoba, kao i s onkološkim bolesnicima. Privatno, posljednje desetljeće naučilo me važnosti prepuštanja kontrole u mnogim segmentima života. Bila je to ključna karika u postizanju i bolje kvaliteta života i boljeg zdravlja.

Želim vjerovati kako je pred nama vrijeme kada više pažnje pridajemo kvaliteti prehrane, redovitoj tjelovježbi, tehnikama relaksacije, ispunjujućim odnosima s drugima. Zar ne bi bilo mudro, da naučimo bolesti prevenirati, a ne ih tretirati kad uznapreduju? Smatram kako su upravo ove stavke bitne za postizanje visoke kvalitete života.

Tatjana Barat, magistra edukacije hrvatskog jezika i književnosti, novinarka, lektorica, voditeljica radionica za djecu, književnica, članica Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade

Čini mi se da kao učenica i studentica uopće nisam bila ni svjesna toga da još uvijek živimo u patrijarhalnom društvu. Očito sam živjela u nekom svom savršenom mjehuriću u kojem nisam na svojoj koži osjetila nikakve razlike u odnosu na dečke iz razreda ili kolege na fakultetu. No potom me, kad sam i službeno morala ući u svijet odraslih i na tržište rada, zadesila “pljuska” stvarnosti. Doživjela sam situacije u kojima su me ravnateljice prestižnih gimnazija na razgovorima za posao pitale kada se planiram skrasiti i roditi, a istodobno sam gledala kako muški kolege lakše dolaze do posla iako obrazovanje slovi kao “žensko” područje. Na sastancima u svijetu novinarstva doživjela sam jednu-dvije situacije u kojima me se “tapšalo” po ramenu i upućivali su mi se svakakvi pogledi. I sve je to u meni probudilo još veću želju da budem što glasnija i da se borim za sebe, ali i za sve žene.
Ono što mi je pak bilo posebno buđenje bile su situacije koje sam doživjela u sklopu radionica za djecu. Primjerice, na jednoj od njih djevojčica od 13 godina rekla je da ni u čemu nije dobra, a istodobno mi nabrajala u čemu je sve dobar njezin brat. Na drugoj su preda mnom bila vrtićka djeca, a jedan je dječak rekao da se žene ne mogu baviti vatrogastvom niti voziti kamione. Na pitanje zašto to misli, odgovorio je da tako kaže njegov tata. I u tom mi je trenutku postalo jasno da uzalud sve inicijative za Dan žena, sva probijanja “staklenih stropova”, svi globalni pokreti kojima svjedočimo i sve priče o uspješnim ženama ako ne počnemo od odgoja djevojčica i dječaka. Djevojčice od najranije dobi moraju znati koliko vrijede te da baš ništa ne smije i ne može umanjiti njihove težnje i snove, a to moraju osvijestiti i dječaci. I to je ono za što se svakodnevno borim – da djevojčice i djevojke shvate da se moraju boriti za sebe i sebe staviti na prvo mjesto. Iako se u društvu vidi pomak u odnosu na razdoblje sufražetkinja, pred nama je itekako dug put.

Posljednjih deset godina uistinu su me zadesile sve moguće promjene. U tom sam vremenu diplomirala, počela privremeno raditi u školi, položila stručni državni ispit, borila se s nezaposlenošću, slala na stotine molbi u javni sektor na već unaprijed zatvorena vrata bez ikakvih veza i vezica. Sve je to itekako utjecalo na sve aspekte mog života. Kako su se mjeseci na burzi povećavali, krug ljudi oko mene smanjivao se i ostala je svega šačica ljudi. Kilogrami su se nakupljali, a mentalno zdravlje se pogoršavalo. No da se to nije dogodilo, ne bih danas imala dvije knjige i bila tu gdje jesam.
Naime, kad sam vidjela da do stalnog posla u školi neću moći doći i da imam samo sebe, a znala sam da dobro pišem, okrenula sam se novinarstvu. Pokrenula sam brojne inicijative u suradnji s nekoliko medija, počela lektorirati za izdavačke kuće, a potom se vratila i knjigama, svojoj prvoj ljubavi. Počela sam pisati književne kritike, promovirati čitanje od najranije dobi i važnost knjiga za odgoj djeteta, a potom u suradnji sa psiholozima i psihijatrima raditi na promicanju važnosti mentalnog zdravlja. Odjednom sam osjećala da sam to opet ja, kao ona nekadašnja cvrkutava gimnazijalka s velikim snovima. I potom sam jedno popodne sasvim slučajno došla na ideju o pisanju knjige “Priče o neustrašivim hrvatskim ženama”. Ono što je uslijedilo, nisam mogla ni zamisliti: intervjui, promocije, velika prodaja knjige, radionice, informacije da je knjiga bila poklanjana u školama najboljim učenicama generacije te da se koristi i za rad u nastavi Hrvatskog jezika u inozemstvu, poruke nepoznatih ljudi o tome koliko ih inspiriram da se pokrenu i nikada ne odustanu… Istodobno sam počela raditi na drugoj knjizi s prijateljem liječnikom Andrejom Proševom pa smo prije nekoliko mjeseci napokon objavili knjigu “Kad odrastem, želim biti liječnik” u izdanju Školske knjige, koja tematizira junake hrvatske medicine i nastoji razbiti dječji strah od posjeta liječniku te naglasiti važnost brige za tjelesno i mentalno zdravlje. No uslijed sve te euforije oko prve knjige, kada se činilo da je sve i više nego idealno, u privatnom se životu sve srušilo. Srećom, sve je to iza mene, a samoj sebi dokazala sam da sam puno jača nego što sam to ikad mogla zamisliti, da ni najgore situacije ne mogu slomiti moj duh te sam si samo potvrdila smjer kojim krećem sada, ali i u budućnosti, kako privatno tako i profesionalno. I neizmjerno se veselim svim novim pustolovinama, uz svog partnera i druge drage ljude oko sebe.

Želim da se ženama ne postavljaju pitanja o tome kada planiraju roditi i koliko djece imati, želim da nam se prestanu na ulici dovikivati lascivni komentari, a virtualni sandučići puniti neprimjernim sadržajem koji nismo tražile. Želim da postane normalno da za isti posao dobivamo istu plaću kao i muškarci, da nas se ne patronizira i ne omalovažava. Želim što više žena u znanosti, u javnom prostoru, u politici, medicini i upravnim odborima na temelju njihovih sposobnosti i znanja, a ne jer je netko, eto, odredio kvote za žene, redovito ni približne 50 posto.
Želim da se na žene u tridesetima bez braka i djece prestane gledati kao na one s kojim nešto “nije u redu” te da ih se istodobno ne gleda kao one koje uvijek mogu duže ostati na poslu ili prihvatiti još jedan projekt povrh svih na kojima već rade jer one, eto, “imaju vremena jer nemaju ni mačeta ni kučeta”. Dakle, želim vidjeti puno više poštovanja različitosti, slobode govora i izražavanja stavova.
Ne moramo se slagati svi u svemu i ne smijemo imati jednoumlje. Svaka žena najbolje zna što želi za sebe. U konačnici, možemo prosperirati kao društvo samo i samo ako prihvatimo različitost mišljenja, slobodu govora i činjenicu da postoje ljudi koji razmišljaju drugačije od nas te pritom živimo vlastiti život najbolje što možemo. I ono najvažnije – želim da prestanemo jedna drugoj biti vučice. Naša je zemlja prepuna sposobnih, inteligentnih, kreativnih i toplih žena koje mogu pomicati planine, u što sam se i sama uvjerila tijekom brojnih intervjua. Učimo jedne od drugih. Ako jedna od nas uspije, to nikako ne umanjuje mogućnosti i uspjehe druge. Svemir je itekako dovoljno velik za uspjehe svake od nas.

Suzana Horvat, model, Premium Models

Moje zanimanje je profesionalni model i tim se poslom bavim posljednjih 18 godina. To u pravilu znači da živim u “koferima” te pretežno radim izvan Hrvatske. U mojoj profesiji žene dominiraju pa se zapravo nikad nisam osjećala manje vrijednom/podcijenjenom/potplaćenom ili slično. Međutim, na početku karijere većina modela su jako mlade cure, vrlo često i maloljetne, relativno naivne, bez nekakvog životnog iskustva pa tu često dolazi do drugog tipa problema kao što su psihičko i fizičko zdravlje. U to vrijeme nitko nije pričao o toj temi jer nije bilo dovoljno razumijevanja, ili je bilo previše predrasuda. Cure u tom poslu često šute radi straha ili srama, ali i zato što tada nismo imali komunikacijske kanale koje danas posjedujemo i koji omogućavaju iznošenje stavova/problema. Baš zato internet, koliko god da je ubrzao naše živote, s druge strane nam je i postao odlična platforma za buđenje svijesti. To je jedna od promjena na kojoj i sama aktivno radim na način da educiram mlade ljude koji se žele baviti modelingom. Educiram ih prenošenjem svog iskustva, pričom, savjetima i to je zapravo neka vrsta konzaltinga. Modeling je kao i svaki drugi posao te smatram da ovdje nedostaje edukacije kakve postoje u gotovo svim drugim umjetničkim profesijama.

U posljednjih 10 godina napravila sam jako puno i vrlo često zaboravljam samu sebe potapšati po ramenu i reći: ”Bravo, Suzy-Sue, uspjeli smo!”. Na početku karijere, moja majka i ja prolazile smo teška vremena i život je od nas zahtijevao borbu, odricanje, i bilo je teško, ali u neku ruku i zanimljivo. Sve navedeno je rezultiralo s tim da sam morala napustiti srednju školu i početi raditi kako bismo si stvorile bolje uvjete za život. Danas sam sretna jer sam uspjela, s malim zakašnjenjem sam završila i srednju školu, ali i fakultet. Vrlo rano sam osigurala krov nad glavom, bez kredita i dodatnih opterećenja. Sve u svemu, sama sebi sam bila princ na bijelom konju.

Voljela bih kad bismo se svi skupa prestali uspoređivati jedni s drugima. Svi smo mi drukčiji, posebni. Istu haljinu ne mogu nositi i muško i žensko i dijete – znači, jednostavno nema smisla. Nije sve za svakoga, i to je sasvim u redu. Sigurna sam da želim bolju budućnost sebi, djeci, unučadi, zapravo svim nadolazećim generacijama. Da bismo to postignuli, moramo krenuti od osnovnih potreba svakog živog bića i ne zaboraviti gdje svi mi živimo. Planet nam malo-malo pokaže kako nas u par sekundi može progutati i koliko smo svi mi mali. Želim da se brinemo o ekologije, da prestanemo podcjenjivati tu temu. Želim prestanak masovne proizvodnje, želim povratak ljudi na farme i organske proizvode, a ne sve pakirano u plastiku bez jasnog podrijetla i kvalitete. Želim da je domaći proizvod za svačijim stolom, da ne koristimo hormonski nabrijanu hranu i trujemo se. Želim da svi zaborave prošlost i žive u sadašnjosti ili barem da dopuste nama drugim koji to želimo. Ne želim da idućih 30 godina slušamo iste priče koje nas nikuda ne vode, svaka moguća pouka je iz njih već izvučena/istrošena. Težite biti primjer i inspiracija drugima jer tako se uče mladi. Izbjegnimo galamu i špotanje jer zapovijed nije nužna u normalnom životu da bi stvari funkcionirale.

Foto: Privatna arhiva