“Sasvim iskreno” je novi podcast dviju terapeutkinja o stvarima koje nas sve ponekad muče
Novi podcast Sasvim iskreno, koji su pokrenule dvije uspješne terapeutkinje s dugogodišnjim iskustvom – Dubravka Fazlić i Teodora Delić, mjesto je ...
Uspješne, moćne i autentične, inspiriraju nas svojim postignućima, ali i svojom snagom, odlučnošću i posvećenošću – kako svojim poslovnim i privatnim ciljevima tako i svojim nastojanjima da ovaj svijet učine boljim i zdravijim mjestom za sve nas. Predstavljamo vam osam sjajnih žena koje su ostavile trag u 2022. godini, svaka na svoj način i u svojem području…
U naše se živote ušuljala pjesmom “Tvoja prva djevojka” i tamo ostala više od 30 godina, sve do danas. S njome smo sazrijevali, veselili se i plakali jer moć njezine glazbe krije se u iskrenim emocijama i nadilazi generacije. Poput kameleona, Severina se prilagođava, ali i prkosi vremenu, no pritom je jedno konstanta – ona ostaje na samom vrhu. Najveća glazbena zvijezda regije svoj glas redovito koristi i za važna pitanja našeg doba, posebice ona koja se tiču žena i ravnopravnosti. Upravo zbog toga, Severina je inspiracija i definitivno žena kojoj se divimo.
Godina još nije gotova. Kako sam naučila da svaki dan u mom životu može biti neko novo iznenađenje – prerano je za odabir najvećeg uspjeha. Ove sam godine imala puno divnih koncerata, što bi se reklo, od Vardara pa do Triglava. Završila sam snimanje novog albuma koji će se zvati Sorry, a prvi singl pregledan je više od 50 milijuna puta u sedam mjeseci. No, općenito, na prvome mjestu, ispred svih svojih uspjeha, stavljam svog sina i sve njegove svakodnevne male uspjehe. Prvi korak, prvu riječ, svako naučeno slovo, pročitanu lektiru, riješen matematički zadatak, sve uspjehe koji prate njegovo odrastanje. Ponosna sam mama i sve što radim i što sam radila do sada je da on bude sretan koliko god može te da slijedim njegove želje. Svi drugi uspjesi ne mogu se mjeriti s njegovim osmijehom i njegovom srećom.
Odakle početi… (smijeh). Pamtim samo sretne dane i samo se njih sjećam… Pamtit ću je po putovanjima sa sinom, onom prekrasnom na Maldive i ljetovanju na malom otočiću Vrniku, gdje smo upoznali divne ljude i djecu s kojima smo se družili. Pamtit ću je po obilasku Puglije, zanimljive regije u Italiji. Obožavam putovanja jer ona “bruse” dušu i zauvijek ostaju dio mene i mog iskustva. Pamtit ću svakako i odlaske u studio koji su bili zanimljivi jer smo ovaj album stvarali na nešto drukčiji način. Postupno, studiozno, nismo se ograničavali ni vremenom ni glazbenim pristupom. Na koncu, a vjerojatno najvažnije, zadržat ću godinu u duši po mojim prekrasnim prijateljima i suradnicima, mom bendu, onima koji ostaju uz mene i kad slavimo i kad plačemo. Kao iz serije Stranger Things, gdje se s prijateljima borim ljubavlju i prijateljstvom protiv Vecne. Zahvalna sam i općenito na podršci javnosti koja mi daje poticaj i snagu te, naravno, svojoj publici, za sve divne koncerte, a tako ću i završiti ovu godinu. S puno koncerata, puno veselja i dobrih želja. Jer, vraćam se na stihove s početka odgovora: “Ja nisam kao ti, da pamtim samo zlo. Ja nisam kao ti, ne mogu to…”
Ako mislite na godinu, onda ne, album još privodimo kraju (smijeh). Ako pitate za cijeli život – onda moram priznati da sam ostvarila više negoli sam se ikad mogla nadati. Ostvarila sam se i kao biće koje je slijedilo svoj glazbeni, umjetnički (glumački čak) put od malih nogu. Ostvarila sam se kao majka, što je najljepša bajka koja mi se dogodila. Nisam mislila da će život, koji ima i padove i uspone, biti tako darežljiv prema meni. Iskreno, nisam ni razmišljala o tome. Nije sve bilo med i mlijeko, ali ako je ovo neko cjelokupno životno pitanje, mogu reći da je ovo gdje sam sad puno više od onog što sam očekivala u svojoj kako kažete karijeri. Mada je to moj stil života, ne volim to zvati karijerom. Sretna sam što sam sve što sam radila, radila sa strašću i otvorenog srca. Bilo je tu i puno lijepih i puno teških trenutaka, ali život se ne može isplanirati – život je vječna škola te rješavanje i lakih i teških zadataka, i tako ga treba prihvatiti.
Najveći privatni izazovi su, nažalost, vezani uz moju borbu za sina koja još uvijek traje, ali ja kao majka ne posustajem. U tome je najteže bilo onih 20 mjeseci bez sina koji se nisu smjeli dogoditi, ali preživjela sam. To ne bih nikome poželjela. Više od 70 kojekakvih prijava, sudskih postupaka, ustavnih tužbi. Ne samo protiv mene već i protiv mojih suradnika, najbližih prijatelja, moje nećakinje i moje 84-godišnje mame.
Ponosna sam na gotovo sve segmente rada, a najviše na svoje neodustajanje. To me i dovelo tu gdje sam danas, ali nisam to planirala, samo sam išla, radila i vjerovala u sebe i u to što radim. Pisala sam sama i glazbu i tekstove za neke od svojih pjesama koje su i danas na mom repertoaru, a ljudi vole reći da su im te najdraže – “Djevojka sa sela”, “Prijateljice”, “Ja samo pjevam”, “Pogled ispod obrva”. Surađivala sam s najboljim autorima s ovih prostora – Goranom Bregovićem, Đorđem Novkovićem, Sašom Lošićem i gradila s njima neke divne albume, kao što sada gradim Sorry s Filipom Miletićem. Tako su nastajale “Virujen u te”, “Dalmatinka”, “Grad bez ljudi”, “Dobrodošao u klub”. Bila sam i tada, ali još sam uvijek zaigrana kao dijete. Ništa mi nije bilo teško i ništa me nije moglo zaustaviti. Neke pjesme koje su izazivale i divljenje i “zgražanje” uvijek sam iznosila do kraja. Na zgražanje mislim na neke ekscese poput pjesama “Moja štikla” ili “Gas gas”, ali ja sam zdušno vjerovala u to. Danas ih ljudi pjevaju na koncertima punim plućima zaboravljajući što je tad netko mislio o tome. Sve je to rađeno s puno strasti i ludosti. Takve pjesme su me privlačile i ja sam privlačila njih. Ponosna sam i na to što sam imala hrabrosti ući u svijet kazališta. Bila sam i Karolina Riječka i barunica Castelli u Glembajevima i Mare Tončeva u predstavi Čekajući svog čovika. Bila sam i muza Dimitriju Popoviću, s kojim opet nešto dogovaram. Dakle, prekrasna iskustva doživjela sam i izvan glazbe. Dok sad razmišljam o tome, ne znam ni sama koja je druga riječ za sve što sam radila osim strast za bivanjem i životom.
Joj, nisam sigurna da je dobro uspoređivati se s prethodnim generacijama kad su žene u pitanju. Moje bake, pa čak i moja mama, emancipirana žena, bila je totalno podređena Severu. Ono što se zaboravlja jest da su u socijalizmu “drugarice”, kako se tada govorilo, bile ravnopravne i vodilo se računa o ženskoj zastupljenosti. Pravo glasa na ovim prostorima žene su dobile tek nakon Drugoga svjetskog rata. A borba za ravnopravnost još traje…
Pa sigurno onaj o ženskim pravima te da je apsolutno i neotuđivo pravo žene na odlučivanje o svome tijelu. Očito se opet moraju otvarati te teme. Nelagodan razgovor koji treba obaviti jest i kako sudska privremena mjera o tome gdje će dijete živjeti može trajati 20 mjeseci. Privremena mjera? Nelagodan je razgovor koji treba obaviti i zašto se uporno ponavljaju ubojstva žena od strane bivših partnera koji su prije toga prijavljivani za nasilje u obitelji. Ima previše nelagodnih razgovora o kojima trebamo javno govoriti, razgovarati, propovijedati ako hoćete… To nema baš nikakve veze s religioznošću nego s time jesmo li svi ravnopravni ispod ovog neba ili nismo. Djeca, žene, LGBTIQ osobe… Moramo javno govoriti i o tome kako je moguće da se nastavlja devastacija hrvatske obale. Podržala sam borbu za Vruju i sve Vruje koje se događaju pred očima javnosti jer je netko zažmirio. Puno je tema.
Ono u čemu imam, nažalost, pregolemo iskustvo. Brže, pravednije i nekorumpirano pravosuđe. To je u svim segmentima ključ nesigurnosti u ovoj zemlji pa čak i kad su u pitanju žrtve obiteljskog nasilja, što bi u svakoj zemlji trebao biti apsolutni prioritet. Kako je moguće da neke prijave stoje u ladicama, a neke se promptno i agilno procesuiraju?
Pazite koga birate za menadžera. I trudite se sačuvati sebe, ljepotu i zdravlje.
Dobro pitanje. Već deset godina moje uživanje u djetetu i životu remeti država koja me nije zaštitila od agresivnog bogataša. Na tome pada ova država, onaj dio koji zovu pravna država. Što se mene tiče, bila sam prisiljena naučiti očuvati svoje mentalno zdravlje. Nije svaki dan lak, ali naučila sam biti snažna, očuvati sebe u svemu što mi se događa, a najvažnije – sačuvati dijete od svega toga koliko god je to moguće. On je moj najbolji lijek i izvor koji me puni energijom.
Razgovarala: Matea Martek
Fotografija: Jelena Balić
Kreativno vodstvo projekta: Petar Trbović
Make-up: Dajana Pajkić
Kosa: Mijo Majhen
Styling: Katija Šimundić
Odjeća: Haljina Matija Vuica. Ogrlica i prsten Swarovski Masarykova. Salonke Amina Muaddi