Stotine pjegica na licu manekenke Maeve Giani Marshall pričaju njezinu priču. U dobi od 20 godina, nakon paralize desne noge, Maeva je godinu dana provela u invalidskim kolicima i uzimala lijekove koji su uzrokovali hiperprodukciju melanina i pojavu hiperpigmentacija na njezinom licu.
Na početku, Maeva se skrivala iza šilterica i podvrgavala laserskim tretmanima za ujednačenje boje svog tena, ali se na kraju odlučila na odvažan potez. Okrenula se modelingu s jednom idejom na umu: pomoći ljudima, prenijeti svoje vrijednosti i stvoriti stvarnu promjenu.
Maeva je uspjela svoje pjegice pretvoriti u svoju snagu i globalni znak prepoznatljivosti, a svoje je putovanje do uspjeha ispričala za francusko izdanje časopisa Vogue. “Rodila sam se u Sjedinjenim Državama; moja majka je Francuskinja, a otac Talijan. Majka je ostavila mog oca kad sam imala šest mjeseci, pa smo se preselili u Francusku kad sam imala oko godinu dana.”
“Odgajana sam u savršenoj čahuri, okružena majkom i bakom. Nakon toga sam puno putovala. Imala sam priliku otići u Afriku na nekoliko mjeseci s majkom, a zatim se vratiti u Miami gdje sam rođena. Isprva sam bila vrlo darovita u školi, ali su stvari krenule nizbrdo u tinejdžerskoj dobi. Zbog obiteljskih problema, išla sam psihijatrima desetak godina. Na kraju sam provela godinu dana u enološkoj školi, samo da dobijem diplomu, a kad sam imala 16-17 godina, vratila sam se u Sjedinjene Države“, prisjeća se 23- godišnjakinja.
Nitko mi nije znao postaviti dijagnozu
“Slijedio je jedan prilično ludi period s velikim životnim problemima, zbog kojih sam se zabrinula za svoje zdravlje. U to sam vrijeme radila kao konobarica u New Yorku. Noga me počela jako boljeti, nisam mogla spavati, dva mjeseca pratila me nesanica. Jedno jutro ustala sam i pala. Nisam se mogla podići na noge.
Vratili su me u Francusku nakon tjedan dana boravka u bolnici bez da je itko znao što mi je. U Parizu su napravili sve moguće testove, ali bezuspješno. Šest mjeseci kasnije rekli su mi da je bolest u mojoj glavi, da je psihička – da sam ili luda ili hipohondar. Poslali su me kući u invalidskim kolicima.“
Onesvijestila sam se, ali nakon toga počela sam osjećati nogu
U nekom trenutku njezinoj je majci dosadilo slušati da nema rješenja, pa je pokušala s alternativnom medicinom. Pronašla je nekoga tko prakticira Eye Movement Desensitisation and Reprocessing (EMDR) terapiju. To je vrsta psihoterapije koju je razvila američka psihologinja Francine Shapiro i koja se pokazala učinkovitom u smanjivanju simptoma psihičkih trauma. EMDR se temelji na emocionalnom procesiranju traumatskih sjećanja sve dok se ona u potpunosti ne obrade, što za posljedicu ima smanjivanje neugodnih fizičkih simptoma u sadašnjosti i budućnosti.
“Nakon druge seanse, pala sam na pod kod kuće i ostala bez svijesti. Probudila sam se nakon par minuta uz huktanje i velike uzdahe… Odjednom sam osjetila nogu. Prva osoba koju smo nazvali bio je liječnik kod kojeg sam bila na EMDR seansi. Objasnio nam je da se dogodilo resetiranje, da ono što sam sada traumatizirajuće doživjela kao sjećanje moje tijelo probavlja, a moj mozak je to izbrisao iz sjećanja.“
Polijevali su me vodom i pitali zašto se tako šminkam
“Dok sam bila u bolnici, pila sam puno lijekova, a da nisam ni znala o čemu se radi. Na svom prvom odmoru, sunčala sam se jer volim preplanulu put, no koža me počela peći. U početku sam imala goleme crne mrlje, kao masku. Mogle su se pretvoriti u melanome pa sam preventivno odlazila na laserske tretmane, koji su bili jako bolni. Imala sam mrlje od glave do pete. Mislim da su se moji melanociti navikli na stvaranje pigmenta jer sad čim je hladno ili uzimam neke lijekove, pojavljuju mi se mrlje, a koža me peče.”
U početku sam izgledala prilično smiješno, ali imala sam ih sve više i postalo je čudno. Ljudi su na ulici buljili u mene, upirali prstom, neki su mi trljali lice da vide jesu li moje pjegice prave, drugi su me na zabavama polijevali vodom i pitali me zašto se tako šminkam… Dobivala sam i ružne poruke na Instagramu. Netom što sam izašla iz perioda adolescencije, i nakon nekoliko mjeseci u invalidskim kolicima, već sam morala naučiti prihvatiti sebe kao ženu, otkriti svoje novo tijelo, ali sam usto morala naučiti živjeti s tim mrljama. Proces prihvaćanja bio je jako dug, a mislim da traje i dalje.”
“Nisam nikad željela biti manekenka, ali željela sam pomoći nekim mladim djevojkama da se osjećaju bolje. Moje pjegice pojavile su se 2016. godine; morate shvatiti da tada nije postojao body positivitypokret, već body shaming. Nije bilo ovog vala prihvaćanja različitosti kakvog poznajemo danas. Nikad se nisam htjela isticati, ali ako sam nekome dala snage da se više ne skriva, to je najbolji dar.
Stvarno se nadam da ću stvoriti promjenu, nastaviti raditi s brendovima na promicanju svojih vrijednosti. Željela bih biti primjer svim djevojčicama i dječacima sljedeće generacije da se mogu osjećati manje usamljenima. Vidimo da se pojavljuju promjene u modi, ali neki su brendovi još uvijek vrlo nespretni, mislim da možemo puno bolje u smislu inkluzivnosti. Danas volim svoje pjegice: moja obitelj, moj dečko, moji prijatelji pomažu mi da se osjećam voljeno, lijepo i samouvjereno. One su poput tetovaže koja priča moju priču.“