Danka Derifaj: “Pojedinac može učiniti razliku”

Nagrađivana novinarka i urednica nakon šest godina na RTL-u ove se godine vratila na Novu TV u emisiju “Provjereno”. I dalje radi ono što voli i zadržala je profesionalnost u profesiji koju smatra jednom od ključnih stupova vladavine prava.

Odgovoran posao Danka Derifaj doživljava i kao alat kojim može doprinijeti okolini, razvoju boljeg društva, kroz ukazivanje na različite društvene i institucionalne probleme. I dati glas onima koji ga nemaju, manjinama, obespravljenima, oštećenima.

Što smatrate svojim najvećim uspjehom u 2023. godini?

S obzirom na to da smo treći u Europi po broju femicida, sretna sam da me nitko nije istukao ili ubio zato što sam žena; sretna sam da me nitko nije istukao ili zatvorio zato što sam novinarka s obzirom na to da nas bjesomučno tuže za naš rad. Smatram uspjehom i to što se zbog prirode posla i dugogodišnjeg uvida u srozavanje institucija u Hrvatskoj nisam pretvorila u ogorčenu ciničarku već i dalje vjerujem da pojedinac može učiniti razliku te da uspijevam i dalje iz tog uvida crpiti inspiraciju da radim svoj posao.

Po kojoj ćete temi ili temama, ili ljudima s kojima ste razgovarali, pamtiti proteklu godinu?

Pada mi na pamet jedna od posljednjih priča kojom sam se bavila pa sam još uvijek pod dojmom. Radi se o zlostavljanju studenata na Akademiji dramskih umjetnosti, koje se proteže generacijama. Aktualna generacija konačno je odlučila poduzeti nešto po tom pitanju, “dala sam im ruke” novinarskom objavom audiosnimke koja ilustrira odnos prema studenticama i studentima, koja je potaknula studente na prosvjed, ali i otvorila javnu raspravu. Držim im fige da uspiju u svojoj namjeri reformiranja načina održavanja nastave bez zlostavljanja pod krinkom obrazovanja i mislim da je tu uloga novinarstva kao podrške jako važna.

Ključni trenutak ili iskustvo koje je duboko utjecalo na Vaš osobni rast i profesionalni put?

Uvijek mi je bilo važno da znam koga pitati kad se pogubim, kome se obratiti za savjet kad mi treba i s kim provjeriti svoj rad. Tu ima dosta ljudi na koje se mogu osloniti. Nema tu jednog prijelomnog trenutka, ali s godinama imam sreće da sam stekla hrpu kolega i prijatelja uz koje sam se formirala u novinarku, u osobu uostalom koja je svjesna u čemu je dobra, a u čemu nije i kad treba pitati, slušati i učiti. To je jednostavno cjeloživotni proces.

Koliko je teško biti žena koja se bavi novinarstvom, novinarka?

Novinarstvom je općenito teško se baviti, a mislim da je nešto teže kada ste žena. Trebate puno truda i dokazivanja da možete odraditi sve što i vaši muški kolege, a ponekad i bolje od njih. No rekla bih da je tako u svakom poslu. Svaka od nas susreće se sa seksizmom bez obzira na to koje je zanimanje u pitanju, uvjerena sam. Od slatkice do vještice, ovisno o tome koliko ste im prijeteći. Točno mogu analizirati gradaciju tijekom svoje karijere, od svakodnevnih, “malih” seksizama kad vam se obraćaju s “mala” ili “plavuša” te vam gledaju u grudi umjesto u oči, pa do “teške”, “konfliktne” i “vještice” kad se suprotstavite ili zauzmete za sebe ili nekog drugog.

Kako definirate osnaživanje žena u današnjem društvu i koje korake smatrate ključnima za njegovo postizanje?

Osnaživanje žena u današnjem društvu je slučajno i sporadično jer sustavno ne postoji. Prepušteno je pojedincima, projektnim djelovanjima, nevladinim udrugama i ženama samima. Dugoročno je ključno obrazovanje, od malih nogu djevojčice i dječake učiti da su svi ljudi jednaki u pravima i izborima bez obzira na spol, učiti ih poštovanju, toleranciji i empatiji. Prekinuti obrasce u kojima ih se “obučava” za rodne uloge koje su im namijenjene u životu kroz klasičnu patrijarhalnu matricu muških i ženskih podjela, bili to kućni poslovi, roditeljstvo ili izbor karijere. Naučiti ih da budu ljudi koji poštuju druge ljude i solidarni su s njima.

Koji bismo nelagodan razgovor trebali pokrenuti ili obaviti na razini društva u 2024.?

Rekla bih da se ti neugodni razgovori trebaju voditi na razini našeg društva, ali i na razini EU-a jer je to politička zajednica kojoj pripadamo. Mislim da pod hitno moramo razgovarati o tome zašto tako lako mrzimo druge i drukčije, je li pristup izbjegličkoj krizi, ratovima i klimatskim promjenama konstruktivan i održiv? Zašto je tako teško mirotvorno djelovati i biti solidaran? Podsjetiti se na to da nasilje i mržnja opet stvaraju nasilje i mržnju koje vode jedino u zajedničku propast. Da trebamo odlučiti što želimo da bude naše nasljeđe.

Fotografije i kreativno vodstvo: Jelena Balić
Styling: Katija Šimundić
Make-up: Simona Antonović i asistentica Ivana Češljar
Kosa: Ante Pažanin i asistentice Sabina Grbavac Zeba, Sara Rabotski, Dorotea Butigan
Sako i hlače Max Mara. Cipele Zara. Nakit Swarovski (Masarykova, Zagreb)