Olakšajte si zimu uz pomoć beauty i wellness navika kojih se drže Skandinavke
Stiglo je mnogima ne baš omiljeno doba godine – hladni zimski mjeseci, temperature koje se bliže nuli, duge noći i kratki dani. Kako biste se u ovo...
Piše: Tena Rebernjak
Voljeli bismo vježbati i meditirati, no što nam nedostaje da se pokrenemo i motiviramo?
Kada smo u društvu, na vođenom programu jednostavno pratimo ritam grupe i odradimo praksu. No kada smo sami, prepušteni svojoj volji i svojem “slobodnom vremenu”, trebamo probuditi vlastitu disciplinu. U ovom kratkom tekstu istražite kako na zdrav način izgraditi samodisciplinu koja je ključ za vježbati doma i održavati zdrave navike. Joga pristupa disciplini kao putu buđenja vjere i ljubavi za promjenom koja se s lakoćom gradi jer nije iz krivnje, već iz veselja. Istražite sedam koraka za razviti jogijsku samodisciplinu.
Riječ “disciplina” asocira nas na strogost, vojnički red i kontrolu. Često je vežemo za očekivanje postignutih rezultata, a time i osjećaj krivnje. Ako iz tih emocija odlučimo nešto promijeniti pronaći ćemo da proizlazimo iz ideje da sada ili to što želimo promijeniti nije dobro. Znači da žudimo za disciplinom i kontrolom zbog toga što nismo dobri ovakvi kakvi jesmo, a to je oblik mržnje ili averzije prema samome sebi ili tome kako je sada.
U jogi prakticiramo nenasilje, što znači da nam namjera za praksu ne proizlazi iz krivnje ili mržnje. Prvi korak zdrave discipline, one koja ostaje naša cjeloživotna navika, jest prihvaćanje sadašnje situacije i ljubav za otvorenost prema promijeni.
Prava motivacija za vježbu budi se iz ljubavi prepuštanja, a disciplina je vještina za to.
Kad postavimo svoje srce na taj put, naša disciplina u sebi ne sadrži “moram” nego “želim” vježbati i samim time krećemo s drukčijom energijom, iz ispravne motivacije.
Postaviti ispravnu namjeru za praksu je jasno iako zahtjeva malo emotivnog kalibriranja, pa bismo mogli reći: “Prihvaćam kako je sada i iz tog stanja polazim”. No svejedno je kad je vrijeme za početi vježbati, za konačno se pokrenuti, tijelo je teško. Tijelo ima svoju inerciju, teži zadržati sadašnje stanje. Zato ulažemo trud da to stanje izmijenimo. Sljedeći korak je, dakle, osvijestiti prisutne tjelesne senzacije (na primjer težine, umora, krutosti…) i krenuti s praksom poštujući ih. To je također pristup jogijskog nenasilnog principa – kroz prihvaćanje i razumijevanje u promjenu.
Na početku, sjetimo se da nas ne trebaju obeshrabriti trenutne tjelesne senzacije jer će se one, čim se pomaknemo, promijeniti. Duboko udahnemo, izdahnemo i unatoč svemu što brbljaju tijelo i um, probudimo svoju zdravu disciplinu, koja u ovom slučaju uključuje i prevladavanje samog sebe.
Očekivanje rezultata odmah nas otpočetka blokira jer imamo sliku kako naša vježba (praksa) treba izgledati da bi bila “dovoljno dobra”. Ako krenemo i tijek našeg vježbanja ne poklapa se s tom slikom, frustrirani smo i nemamo nimalo veselja, a time ni motivacije. Zato ideja koliko trebamo odvježbati i kako treba izgledati tako da bi bilo dobro “otpustiti” prije nego što krenemo te započnemo s onime što je tu. To je onaj moto: put je važniji od cilja ili put je cilj, a čim krenemo, stigli smo.
Uzeli smo si vrijeme za vježbati, što znači da je sada to prioritet. Vježbanje je na prvome mjestu, iznad svih najvažnijih stvari na svijetu. Um se ponekad voli malo igrati s nama i najednom nam se piški, gladni smo, moramo pogledati neku važnu informaciju, nešto zapisati… Ali ne odazivamo se na te tendencije i držimo se svoje niti. Ne moramo skakati odmah ako nas netko zove ili ako dijete radi nered, držimo se svoje odlučnosti i aktualnog prioriteta – vježbanja.
Krenemo s laganim pokretom koji će malo-pomalo podmazivati tijelo. To mislim doslovno jer je sve pod našom kožom povezano s fascijom – viskoznim tkivom koje se “ukruti” kad je tijelo mirno i hladno, a postane mekše i viskoznije kad se zagrijemo. Također, pokretom se potaknu sinovijalne tekućine koje podmazuju zglobove. Već od laganog pokreta pluća prodišu, a čim u tijelo dođe više kisika, mišići su agilniji.
Kad krenemo sa zahvalnošću, nježno i polagano, malo-pomalo zagrijavamo se, a apetit za vježbu otvorit će se sam.
Krenuli smo lagano, ali i dalje je teško, ne da nam se, još uvijek vlada težina u tijelu. Samo strpljivo, još malo, uskoro dolazi prijelomni trenutak u kojem ćemo nadvladati barijeru te inercije i pokret će postati ugodniji. Ta je granica nagrada za uloženi trud i pobjedu nad vlastitom lijenošću. Nakon što se energija “preokrene”, dobivamo zamah, pokret izvodimo s guštom i veseljem te možemo proći praksu do kraja.
Bît prakse joge zapravo nije koliko ćemo razgibati i istegnuti tijelo već koliko ćemo otpustiti ideju kako bi se tijelo trebalo osjećati. Praksa je u tome da otpustimo identifikaciju s ugodnim i željenim senzacijama u tijelu kroz koje vjerujemo da smo dobro, na pravom putu, da je tako kako “treba biti”. Sve su senzacije na pravom putu, jedino naš stav može zalutati s tog puta.
U biti, naša je jogijska disciplina poklanjanje sebe putem otpuštanja identifikacije s osjećajima, mislima i emocijama.
I na kraju, kada disciplinu i ljubav za praksom nosimo u sebi, gdje god bili, organizirat ćemo se za “vježbanje”, za to da si uzmemo vremena za dodir sa sobom kroz pokret ili meditaciju. Samodisciplina je temelj kako bismo mogli pratiti i u potpunosti uživati u vođenom programu online yoge, dobro mi došli.
Piše: Tena Rebernjak
Foto: Stjepan Tafra