S profesoricom nogometa Tihanom Nemčić Bojić o ženama u sportu

Malo tko je na televizijskim ekranima u posljednje vrijeme privukao toliko pozornosti kao što je to učinila Tihana Nemčić Bojić. Kao prva žena u ulozi nogometne analitičarke na Hrvatskoj radioteleviziji, ova je “doktorica nogometa” svojim znanjem i stručnošću razoružala ljubitelje najpopularnijeg sporta i, ako se nas pita, obilježila Europsko nogometno prvenstvo 2024.

Njezina je nepovratna ljubav prema nogometu zarazna, a seže još u djetinjstvo, kad ga je odabrala kao svoj put. A na tom putu, u svoj je životopis između ostalog upisala igranje za nogometnu i futsal reprezentaciju Hrvatske, izborništvo hrvatskih ženskih nogometnih reprezentacija U15 i U17, a trenutačno je i izbornica hrvatske ženske futsal reprezentacije. Tihana je doktorica znanosti u području kineziologije sporta te profesorica nogometa na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Nismo željeli propustiti ovu “povijesnu” priliku te smo Tihanu upitali o ženama u sportu, prekretnici u njezinoj karijeri, ali i sportskom mindsetu.

Od malih nogu bavite se nogometom. Čime Vas je to ovaj sport osvojio toliko da Vas, kako ste sami rekli, na neki način definira?

Zaljubila sam se u taj sport zbog trojice iz mojih Križevaca – Davida, Vjeke i Josipa. I danas se sjećam kako su oni voljeli nogometnu loptu. To je ljubav koju ne možete shvatiti ako ne probate sami. Lopta je čarolija; spaja nespojivo i miri nepomirljivo. Kad se okupi ekipa za hakl, primjerice, ili se pogleda jedna utakmica zajedno, nakon toga se može sjediti do jutra i pričati što, zašto i kako. Jedan potez na školskom igralištu može “običnog čovjeka” danima držati sretnim i ponosnim. A kad se kombinacijom stvori akcija na terenu, ti su ljudi prijatelji do kraja života. Taj osjećaj da sam dio nečeg većeg od sebe same, zato volim tu igru.

Koji su Vam trenuci u karijeri najdraži do sada ili su obilježili Vaš put? Postoji li nešto što je posebno oblikovalo Vaš pristup poslu i životu?

Sve mi je važno, nemojte misliti drukčije, sve je toliko važno. Važno mi je bilo kad sam s 12 godina prvi put bila pozvana na turnir s dečkima u Križevce i kad je jedan dječak skinuo svoj dres da bi ga dao meni jer dresova nije bilo dovoljno. Važno mi je bilo kad je tata sa mnom sjedao u auto iz Križevaca i vozio me u Zagreb četiri puta tjedno na trening ili utakmicu, i na povratku nam kupio sladoled. I tako cijelu godinu. Važno mi je bilo što su moji sugrađani cijeli život pratili moj napredak, uvijek me pitali kako je i podržali me u svemu. Važan mi je bio moj trener u futsalu koji me naučio kako kroz ponašanje na terenu živjeti život, i važna mi je bila ozljeda jer sam shvatila da nisam samo igračica već puno, puno više. Važan mi je suprug koji i sâm igra nogomet i podsjeća me svako malo svojim potezima na to zašto volim tu igru, i što gleda nogomet sa mnom kao da ga gleda sa svojim dečkima iz kvarta…

Vaš je dolazak na poziciju stručne analitičarke HRT-a dočekan s oduševljenjem. Što mislite, zašto smo trebali čekati toliko dugo da žena dođe na ovo mjesto?

Zahvaljujem prije svega HRT-u na ukazanom povjerenju, ali i gledateljstvu koje je podržalo taj projekt. To govori da smo spremni prihvatiti “nešto novo i drukčije” dokle god to “nešto” ima smisla. Za sve (dobre stvari) isto tako potrebno je određeno vrijeme, ali nema straha da će uloga žena u sve većem broju društvenih struktura nastaviti rasti. Kvaliteta će se prepoznati i ne treba uvijek žuriti.

Osim oduševljenja, dio muške javnosti kritizirao je ovu odluku isključivo zato što ste žena. Kako se nosite s ovakvim stavovima?

Znam pod kakvim sam se uvjetima odlučila baviti ovim poslom i oduvijek sam znala da to neće biti nimalo jednostavno. Znam zašto bi ljudi (muškarci i(ili) žene) mogli kritizirati te ih mogu i razumjeti – svatko gleda određene pojave iz svoje perspektive i iskustva. I kritike je važno čuti jer je to način na koji se dobiva povratna informacija o onome što čovjek radi, ali ja osobno ne doživljavam kritiku negativno. Vjerujem u ono što radim te imam podršku svojih najbližih. Oni su mi podrška, ali i kritičari, kojima je stalo da stvari činim iz pravih razloga i na ispravan način.

Zašto ženski nogomet ne dobiva ni upola toliko pozornosti kao muški i što bi se na ovom polju moglo poboljšati?

Muški nogomet popularniji je i gleda ga puno više ljudi iz razloga što sadrži komponente onoga što većina vrednuje: snaga, brzina, preciznost, donošenje odluka, ritam i dinamika. Muškarci kao vrsta prednjače u navedenim komponentama i većina gledateljstva uživa upravo u tome. To ne znači da ženski nogomet nema svoje ljepote i nije zanimljiv. Ipak, nogomet je sport u kojem želimo vidjeti i fizički segment, pored tehničko-taktičke perfekcije. Nadalje, istraživanja pokazuju da muškarci čine najveći broj gledatelja nogometa (sporta), a oni vole gledati svoj spol jer se s njime mogu uspoređivati i(ili) poistovjetiti.

Svojedobno ste sudjelovali u HNS-ovoj kampanji “Ženama je mjesto u nogometu”. Kako možemo postići ovaj cilj i jesmo li mu se malo približili tijekom godina?

Možda ne bismo trebali raspravljati o tome “gdje je kome mjesto”. Ono što je meni oduvijek bilo važno, gledajući sebe, ali i vrednujući druge: koliko je netko doista dobar u onome što radi i koliko je pošten prema poslu. Ženama je mjesto, baš kao i muškarcima, tamo gdje vole biti, gdje se mogu razvijati i doprinositi zajednici. Ne bih naglašavala “muškarci i žene” jer time samo povećavamo razlike.

Kao žena u stereotipno “muškom” sportu, koji su najveći izazovi s kojima se suočavate?

Suočavam se s izazovima svakidašnjeg života, nisam nikad razmišljala o tome je li mi teže zato što se bavim “muškim” sportom ili zato što je teško. Na kraju krajeva, moj put je put jedne žene. Ne zanima me kakav je put jednoga muškarca u svijetu nogometa, on ne može biti ni približan jer mi nismo isti; ne potječemo od istoga; ne motiviramo se istim stvarima; ne težimo istom; ne vrijedi slijediti isti put, niti se uspoređivati, niti se ljutiti. Zapravo sam zahvalna na tome što sam žena, poštujem kvalitete svojih muških kolega i nastojim tu sebe unaprijediti, ali isto tako jako vrednujem ono što donosim kao žena.

Što smatrate ključnim faktorima za povećanje sudjelovanja žena u sportu, ne samo u nogometu?

To je prirodan proces koji ovisi jedino o ženama. Koliko će njih više htjeti biti uključeno u sport na bilo koji način, toliko će ih i biti. Zar nam itko onemogućuje da se bavimo sportom?

Koje su važne promjene koje bi se trebale dogoditi da bi se osigurala ravnopravnost spolova u sportu?

Osobno ne mogu komentirati što je potrebno za promjene jer nikad nisam zapitkivala što će netko drugi napraviti za mene, već što ću ja napraviti za sebe i za sport za koji se borim. Na svom putu ja sam bila ta koja je radila promjene: radeći na sebi, kucajući na tisuće vrata, ustrajavši u ciljevima, odgovarajući za svoja djela i preuzimajući odgovornost.

Ne skrivate da ste pali u depresiju nakon što ste teško ozlijedili koljeno i postali svjesni da više nećete moći igrati futsal. Što Vam je u tim trenucima najviše pomagalo, u čemu ste pronašli novu motivaciju za dalje?

Potrgavši koljeno četvrti put, tek je tada postalo sasvim jasno da više neću igrati. U tih nekoliko mjeseci, zbog nemogućnosti da radim ono što sam cijeli život radila, počela sam sanjati da igram. U snovima sam ponovila sve moguće taktike i to me morilo sve dok jednog jutra nisam otvorila laptop i počela pisati. Dva mjeseca kasnije nastala je knjiga o deset godina ženskog futsala u Hrvatskoj, i moga života u njemu. U tim trenucima spasio me upravo “Joker”, kako se knjiga i zove. Pomogla mi je spoznaja da nisam kukavica. To je bilo vrlo važno.

Sportski mindset sve nas fascinira. Postoji li nešto što bismo svi mogli usvojiti i primijeniti u svom životu, čak i ako nismo sportaši?

Biti sportaš je najljepše, ali i jako teško. Izgleda prekrasno i jednostavno, ali u tome i leži trik. Za život, od pravih sportaša uvijek možemo posuditi nešto, a i po tome ćemo raspoznati “pravog od krivog”: biti disciplinirani u kontinuitetu; fokusirani na puno malih ciljeva koji će tek dovesti do rezultata; tolerantni na frustraciju radi neuspjeha, no paralelno s time još više raditi; spavati na vrijeme; jesti ono što je potrebno tijelu, a što često nije ono što nam se sviđa. Kad kažemo disciplina, to znači odricanje koje činimo danas da bismo bili bolji sutra. I tako svaki dan!

Koji bi bio Vaš savjet mladim djevojkama koje žele ući u svijet nogometa ili sporta općenito?

Raditi na sebi, učiti i obrazovati se. Budite kvalitetne i pripremljene u području (sportu) kojim se želite baviti, to je jedino mjerilo uspjeha. Budite ponizne jer ćete tako uvijek biti spremne nešto novo naučiti, ali budite i hrabre da se ne smetete kad vas pokušaju uplašiti. Ako radite na sebi, onda ćete biti samopouzdane i tada vam nitko ne može reći da to nije za vas. Samo vi znate što trebate biti, a snaga se crpi iz puno rada i posvećenosti.

Postoji li neka osobna mantra ili filozofija kojom se vodite kroz život i karijeru?

Moje sestre i ja perfekcionisti smo u svemu što radimo. Naši roditelji, a posebno otac, uvijek je govorio: “Ako nešto počneš, završi do kraja” ili “Primi se onoga u čemu si dobar, nemoj raditi samo da radiš”. Kroz život, za mene je tako i bilo. Ono što sam za sebe odabirala, odabirala sam pomno razmišljajući prije negoli sam učinila prvi korak. A kad je korak bio napravljen, onda je svaki sljedeći trebao biti još bolji. I tako korak po korak ostvariš nešto. Zatim pomno odabereš opet, i ponovno učiniš isto. Nikad nisam odustala od ničega, možda je to…

Kakvi su Vaši planovi za budućnost? Postoji li neki projekt ili cilj koji biste voljeli ostvariti u nadolazećim godinama?

Konkretno ne mogu navesti projekt ili cilj, ali to je kod mene oduvijek bilo tako. Uvijek sam željela biti sretna sama po sebi i da vanjski faktori ne utječu na to. Nisam konkretno željela, samo sam radila. To si želim i dalje. Volim svoj fakultetski posao, volim svoju obitelj, volim nogomet i volim futsal. Bilo bi dobro da, bez obzira na to kuda život krene, to i dalje ostane tako.

Foto: Marco Mafessanti