Polomit ću čaše od kristala…

Foto: Mladen Sekulić

Nije mogla imati više od dvadeset i dvije. Sitna. Mršava. Izašla je na ulicu. Tresnula vratima toliko da sam pomislila da će se razbiti. Galamila je. Psovala. Mahala nekamo gore, prema prozoru. Dozivala ga je. Izađi ako si frajer, rekla je. Hajde da te vidim ako smiješ…! Spominjala dotičnom obitelj i sve redom. Šutirala automobil. Njegov, valjda. Iskrivila je brisače. Retrovizoru nije mogla ništa. Strana proizvodnja. Onda su s prozora počela letjeti pisma i plišani medvjedići. Skupljala je jedno po jedno. Plakala u stankama između dvije psovke, sočne, nimalo ženstvene. Kravo glupa, doviknuo je Frajer odozgora. Baš lijepo, pomislila sam. Do jučer si živio s tom istom kravom. Stanari višekatnice i desetak slučajnih prolaznika, među njima i ja – postali smo svjedoci jednog ružnog prekida. I baš mi je bilo nekako – glupo.

Prekidi ponekad govore o ljudima više nego same njihove veze. Lako je biti dobar u ljubavi. Lako je biti fin kad je sve O. K. A što kad stvari krenu nizbrdo, kad od svega ostane samo jedno hladno bok, kad nam onaj kojeg smo do jučer najviše voljeli – postane stranac? Pretvaramo li se, sve do jedne, u histerične, destruktivne ludače, bez trunke dostojanstva i ponosa? Je li se posljednja koja je otišla uzdignute glave – prezivala Bacal, Hepburn ili tako nekako..? I ima li danas uopće onih ’’ona-plače-on-je-nježno-ljubi’’ rastanaka…? Znamo li se uopće rastati kao ljudi, ili sve i jedna veza mora završiti gladijatorskom borbom na život i smrt…?

Teško je prekinuti. Preboljeti nekoga koga smo nekad voljeli još teže. Sve i da nije bilo ni tako ozbiljno, ni tako dugo, ljudi se vežu, naviknu. A onda – kraj priče. Morala mu je ipak jednom biti draga. Mislim, morala je biti, inače nikad ne bi bio s njom. Veza je očigledno bila duga. Onolika količina plišanih medvjedića ne naseljava nepoznati teritorij tek tako, preko noći. Bili su potrebni mjeseci, možda i godine za tu plišanu koloniju. I pisma… netko ih je morao napisati. Netko nekome. A pisma se ne pišu kad su ljudi skupa. Dakle, ona ga je ispraćala. Ili on nju. Ali netko se nekom tu i vraćao. Netko je spavao u nečijem krevetu. Netko je jeo iz nečije zdjelice. I kao u priči o Zlatokosi i tri medvjeda – netko je nekoga tu volio. I netko nekoga još uvijek voli. Nije mu trebala potrgati brisače.

Mogla je drugačije. Mogla ga je izbrisati s liste prijatelja na Fejsu, izbrisati njegov broj na mobitelu, riješiti se njegovih mailovai mail adresa, prestati pratiti njegove postove na Twitteru. Mogla je računato na najbolju prijateljicu, na mamu, tatu, sestru, tete. Mogla je naći novi hobi, zanimati se nečim, posvetiti pažnju napuštenim psima, volontirati u call centru. Manje bi mislila o njemu, bila bi korisnija i ne bi provodila svaki budni trenutak misleći što je i koga izgubila.

’’Jadna ja’’ epizode nikome nisu donijele dobro. Petnaest minuta dnevno je O. K., sve više od toga vodi u problem. Nina je za jednim svojim bivšim tugovala tako što je svaki dana plakala po pola sata. Počela je tamo negdje prije drugog dnevnika plakati i nije prestajala sve do vremenske prognoze. Zbog drugog je otputovala u tropske predjele, odmah nakon prekida. Taj bijeg s mjesta zločina stajao nas je živaca, jer dok smo mi obijali pragove bolnica, kafića i pogrebnih poduzeća u potrazi za njom, ona je hvatala prvi let za Sejšele preko Beča ili Frankfurta, ne znam više.

Eto, i ova mala je mogla otputovati. Ili promijeniti frizuru, boju kose, odjeću. Nije morala potrgati  brisače. Nikako to nije smjela. Zaboravit će onu noć kad ga je mokra kao miš do pola dva čekala na stanici. Zaboravit će s koliko se pažnje spremala za taj prvi izlazak. Zaboravit će kako se zvao film koji su gledali u kinu one noći kada je prespavala kod njega prvi put. Neće se sjećati ni kako joj je dobro stajala ona njegova svijetloplava košulja ujutro. I kako se nije odvajala od njega kad je ležao u gipsu tri tjedna. Zaboravit će sve što je ikada bilo lijepo i vredno, jer će pamtiti samo smrdljive brisače.

Vlado ulazi sav zadihan. Što je, zaboga…? Ne može doći do zraka. Domaći film…? Dvije reči…? Što je, reci?! Što se dogodilo…?! Srce…? Mlatara rukama lijevo-desno. Ne shvaćam. Bri…sači, kaže. Brisači – što s njima…? Ništa. Potrgali su mi brisače. Tko…? Nemam pojma. Imam ja, kažem. Kako ti se zvala ona bivša….?