Moja mala nema mane…

Foto: Mladen Sekulić

Srela sam Ivana jučer – kaže Goga. Kojeg Ivana…? Kako kojeg, Sanjinog?! To SANJINOG izgovara kao da su u najmanju ruku Ivan i ona i Sanja – rod rođeni, pa zamisli sad – kako ja ne znam kojeg Ivana?! Dobro, i…? Ništa. Još se nije oženio. Kaže – čeka pravu. Nije se još pojavila. E pa, ako mu se nije pojavila do četrdesete, ni neće. Njegova ti je prava k’o Halleyjev komet, prolazi svakih 76 godina…

Premda… znam ja Ivana. Nije da nema prave, nego njemu nijedna nije dovoljno dobra. Imao je on jednu ozbiljnu vezu, tamo na četvrtoj godini faksa, i ostavio ju je zbog spuštenih stopala. Neće on neku s ‘felerom’. Neku s, kako je rekao, ’’iskrivljenom koščicom.’’ Umislio si dečko da je bogomdan, pa mu nijedna ne valja. Traži nešto, ne znam ni ja što.

To su ti oni koji bi samo manekenke. Hoće da mu cura bude avion, a nikad se nije zapitao što to on nudi zauzvrat. Sigurno će neka pasti na to što još živi s tatom i mamom u stanu od pedesetdva kvadrata! Ili će ju šarmirati svojom pameću? Ta pamet već dvadeset godina čeka da diplomira. Ili možda karijerom noćnog čuvara? Mišićima? Golfom dvojkom? Lovom koje nema? Ma daj, mislim si, budala, malo se spusti na zemlju, da vidiš gdje si i što si.

Jer, vidiš, dragi moj Ivane, lijepo je to što imaš tako visoko mišljenje o sebi, i to godinama već, ali bojim se da si malo pobrkao lončiće. Znam da hoćeš savršenu i da imaš podugačak popis. Ti bi, pretpostavljam, htio neku koja, recimo, voli nogomet, ali da ju ne moraš voditi na utakmice. Ili da nema ništa protiv piva sve dok si ti taj koji ga ispija s prijateljima.

Da je obdarena i sprijeda i odostraga, ali da te svoje atribute nekako skromno nosi, zapravo, da se zakamuflira tonom odjeće, tako da ih samo ti možeš vidjeti. I da bude šarmantna. Vjerojatno želiš neku koja dijeli tvoja uvjerenja, odnosno koja kima glavom na sve što ti kažeš i da nema svoje mišljenje. Da od tebe učini boljeg čovjeka i izazove sažaljenje pred nepravdom, ali ne toliko dobrog da moraš volontirati u centru za stare i nemoćne. Da bude, kako da kažem, jedna stabilna djevojka, osoba od povjerenja, kojoj možeš sve reći, što te ipak neće natjerati na to da joj priznaš koliko zarađuješ ili koliko si znao ostaviti u kladionici. I da je ambiciozna, naravno.

Svi mi imamo svoje snove i ti to najbolje znaš. Zato – srednju školu mora završiti, ne zvao se ti Ivan. I da ne bude sebična, mislim, nagledao si se onih koje misle samo na sebe, je l’ da…? Ne može njezina maskara biti preča od tvog novog joysticka za Wii.

Zamalo da zaboravim, ti bi neku pametnu. Mislim, budući da ćete već provoditi toliko vremena zajedno – mora znati voditi konverzaciju. Da bude mudrica, kad vam dođu gosti, a ona sipa viceve iz rukava. Da pamti važne datume, godišnjice, utakmice, posebno kad igra Chelsea – ne možeš ni ti sve.

Treba tebi jedna takva, mislim – čovjek si, od krvi i mesa. Pa kad nisi siguran, ti samo upitaš nju – a ona sve zna. Il’ ako ne zna ona, da zna bar izguglati. I da te voli bezuvjetno. Onako kao Lesi, kao Lajka. Kad te pogleda, da ti krenu suze. I da te voli baš takvog kakav si.

Počne li s onim ’’pa zašto ne promijeniš košulju, ona ti bolje stoji, vidi kako si neobrijan, kad si se zadnji put okupao…’’ – piši kući propalo. Nema sreće od tih koje žele da je po njihovom. E, da, i da se slaže s tvojom obitelji. Da tvoju majku zove Mama. A kod svojih da ide samo nedjeljom. Radnim danima samo ako nekome pukne žuč ili krene kamenac.

I dragi Ivane, spuštena stopala nisu tek ’’jedna iskrivljena koščica’’. Prosječno stopalo sastoji se od 26 kostiju. Upornim radom i vježbama – deformitet se s vremenom ispravi. A što ćeš ti, nesrećo?