Limited Edition – dok traju zalihe!

Foto: Mladen Sekulić

Stajala je na blagajni i i bogarala pred punim dućanom. Mislim, kako to može? Ona je, zaboga – mušterija? Kako joj može to tek tako stornirati? Gdje su njezini kuponi za posteljinu? Njoj se to nikad nije dogodilo. Ona to nigdje nije doživjela. Nemamo mi pojma. Na Zapadu se to ne događa. Tko joj daje to pravo? Njezina puna košara, naravno. Ona ovdje ostavlja SVOJ NOVAC. Za taj ’svoj novac’ može se iživljavati i jahati do sutra, je l’ da. Kao da nitko nema zlatnu kreditnu karticu, samo ona. Mi, ostali, inače kupujemo na bonove, što li…?

Mlada blagajnica se preznojavala. Devetnaest godina. Dijete. Pokušala je smiriti situaciju, ali što se više trudila – to je ova više ludovala. I trudila se da je svi čujemo. Kako će se žaliti tom i tom. Kako je iznenađena. I uvrijeđena, doda netko.

Jedna žena se nasmijala, na što je ova tek planula. Hoće šefa. Dajte šefa…! Nema se ona što tu više raspravljati, pisat će službeni prigovor ako joj u roku od tri milisekunde ne vrate novac, i to dvostruko, ona će… pa u najmanju ruku izvaditi poluautomatsku pušku iz cekera i pobiti nas sve na licu mjesta.

Dosta mi je takvih. Onih što sve znaju. Onih bogomdanih. Željnih publike. Pažnje. Frustriranih. Onih što im se nikada ništa nije dogodilo. Oooo, mislim si, što mi se sve nije dogodilo – pa evo me – živa sam. Stornirali su mi sve, od mlijeka, vrhnja, četkice za zube, cipela. Jednom su me zamalo cijelu stornirali, ostala mi je ona zujalica u suknji, pipali su me uzduž i poprimeko, pištala sam tjedan dana u svakom dućanu u koji sam ušla. Pa, opet, nisam tražila šefa. Nisam galamila. Nisam radila scene. A osobito nisam dovodila prodavačice s dva i pol dana radnog iskustva u takvu fuj poziciju.

Zemljo, otvori se. Nit’ luk jela, nit’ luk mirisala, a meni je neugodno zbog njezine vlastite sramote! E baš mi je tako bilo dok sam je slušala kako ’zahtijeva’ i ’inzistira’ i upire prstom… Kao – vidjet će ona mala na blagajni svoje. Helou, mislim si, nedjelja je ujutro. Ljudi su došli po kruh i mlijeko, nitko nije željan tvojih scena. Idi kući, lezi. I ostavi to jadno dijete na miru, nije ti ništa skrivila.

A ’mala s blagajne’ se pravila da je sve u redu, kao – velika je djevojka, kao – nema problema. Dobro – svakakvih ljudi ima, što se tu može. Bože moj, idemo dalje. Samo da se nekako izbori s tom knedlom u grlu i tim ručicama koje drhte…

Nemoj, mislim si, ne živciraj se, tek si počela raditi, znaš li koliko će takvih luđakinja biti još? Koliko god želiš, srećo. Ubrzo ćeš ih početi razlikovati do najsitnijih detalja. Znat ćeš koje su već došle s namjerom da se posvađaju, jer im je tako ’zapisano’, i znat ćeš da nije do tebe i da to ne možeš spriječiti.

Bit će i onih drugih, kratkog fitilja, kojima malo nedostaje i koji će planuti čas posla. Neki će reći da si spora, drugi da prebrzo radiš, jednima ćeš biti beskrajno simpatična i uvijek će dolaziti u tvoju smjenu, na tvoju blagajnu, drugi će te zaobilaziti u širokom luku, opet iz nekih samo njima poznatih razloga.

Jedni će se cjenkati za dvije kune, drugi ostavljati po deset kuna. To su ljudi, nije to ništa novo. A svijetu ne možeš ugoditi i točka. A dućani su sjajna mjesta da se iznese mišljenje. Uglavnom, susretat ćeš se s raznim ljudima, i različitim karakterima. Radi svoj posao najbolje što znaš i ništa se ne brini, sve to na kraju dođe na svoje. I plus i minus i sve. Ali što prije naučiš stornirati – to bolje za tebe. Stvari. I ljude. Ljude pogotovo.

Ima onih koje treba ukinuti odmah. Kako se pojavljuju – storno. Ma ne moraju ni usta otvoriti – odmah storno. I da, nema ali, i nema samo – nego odmah – storno. Za ovu od jutros ne brini, ona će se stornirati sama od sebe. Ne treba njoj nitko drugi pomagati, takvi su ljudi sami sebi najgori. Do podne mrze sebe, poslijepodne sve oko sebe. Ali ne trpim nepravdu, eto to je.

Kalimero i ja – braća rođena. Ne znaš tko je Kalimero? Pilić, kako to ne znaš? Crni pilić. Ne možeš ni znati, mlada si, davno je to bilo. I znaš što, nešto razmišljam, evo ti moj broj. Mobitela. Bude li pisala prigovor, a mislim da hoće, molim te – nazovi me, hoćeš? Bodovi za posteljinu…? Ne skupljam, hvala ti. Ali znam da sam upravo zaradila nekoliko gratis kupona za miran san.

Dijele se tamo gore. Kod glavnog i odgovornog.

Limited edition. Dok traju zalihe.