Pro Femina 2014.! Isidora Bjelica: Spoznala sam na najteži mogući način koliko sam griješila

Razgovarala: Brankica Treskavica

Sigurni smo da svi, koji prate našu stranicu, znaju da časopis „Ljepota i zdravlje“ dana 3. travnja u hotelu Hyatt u Beogradu organizira veliku regionalnu Pro-Femina konferenciju. Teme, koje smo odabrali, nagnat će nas da se zamislimo, zabrinemo, nasmijemo, da budemo kritični i samokritični, da usporedimo navike i stavove… Da bismo djelić svega toga već sada osjetili, svakog dana na portalu predstavljamo po jednog sudionika. Neki će nam otkriti dijelove svog izlaganja ili poglede na određene teme, a neki su krenuli od slogana konferencije „Što radimo dok čekamo bolja vremena“.

Danas nam Isidora Bjelica otkriva djelić spoznaja do kojih je došla u trenucima svog najvećeg životnog iskušenja…

– Nažalost, na najteži mogući način spoznala sam koliko se moram mijenjati, koliko sam griješila i koliko je pogrešno bilo tražiti uzroke živciranja izvan mene same… Dugo sam, čak, vjerovala da je na meni da promijenim sve to što me oko mene živcira, uvjerena kao i većina u svoju nepogrešivu objektivnost, koja je zapravo samo agresivni iskaz moje nemirne subjektivnosti. Prinuđena, zbog najteže bolesti u odmaklom stadiju, mijenjati sebe i fizički i duhovno, shvatila sam da sam otrove unosila na različite načine – i kroz hranu, i kroz kozmetiku, ali i na taj način što me previše toga živciralo a premalo veselilo. Zavist, ljubomora, nezadovoljstva, primjedbe, živciranja uzrokovana drugim ljudima – znak su da čovjek pod hitno mora mijenjati sebe. Kako bi otac Pajsije rekao – postoje pčele i postoje muhe, jedne vide sve dobro, druge sve loše. Borba za pozitivne misli, za ljubav prema drugim ljudima, možda je čak teža od promjene mojih fizičkih navika i odluke da živim i hranim se zdravo. Svaki dan iznova, beskrajno sam zahvalna Bogu što uopće imam taj još jedan dan života, otkrivam koliko je malo toga potrebno za radost, a kako sam tratila vrijeme na živciranje, prigovore, zapitana zašto se moram nositi s tako nepodnošljivim situacijama. Osvajanje radosti, prije svega, znači uključivanje receptora u sebi, jer frekvencija našeg bića može biti podešena tako da primjećujemo samo loše ili da u svemu otkrivamo dobro; da opravdavamo sebe a kudimo druge, ili da beskrajnu energiju opravdanja trošimo na druge. Shodno tome, raduje me još jedno jutro koje sam dobila, zagrljaji i smijeh moje djece, pisma mojih čitatelja, činjenica da imam obitelj i prijatelje, da sam živa i da imam šansu postati bolja. S druge strane, čim me netko ili nešto živcira, što u meni izaziva bijes, ljutnju i nezadovoljstvo, to je uvijek alarm da sa mnom nešto nije u redu.

Program cijele konferencije možete pogledati OVDJE.