Vedrana Rudan: Nisam borac, samo obična žena koja govori što misli

by | 29 travnja, 2014

Hrvatska književnica, kolumnistica, blogerica i borac za ljudska prava Vedrana Rudan spada u najintrigantnije dame s prostora bivše Jugoslavije. Svojim beskompromisnim stavom i hrabrošću da uvijek kaže ono što misli ova 64-godišnja Riječanka odlično zna isprovocirati svoje čitatelje širom regije i postaviti bolna pitanja.

IMG_8977-Rudan-izdvojeno

Zbog britkog jezika dva puta je ostala bez posla – 1991. na radiju, a osamnaest godina kasnije i na televiziji. U međuvremenu, na nagovor svog sina koji je po struci informatičar, započela je pisanje bloga koji je jedan od najčitanijih, a svaka njezina knjiga po pravilu je bestseler. Najviše pažnje javnosti izazvao je roman “Uho, grlo, nož”, po kome su napravljene kazališne predstave u Zagrebu i Beogradu, u kojima je otvorila pitanje o nasilju nad ženama. Po prirodi skromna, sebe smatra običnom ženom koja živi u skladnom braku i slobodno vrijeme najradije provodi s unukom, a javna pojavljivanja i posjećivanje različitih događaja je ne zanimaju. Izuzetak radi samo kada je riječ o konferenciji “Pro-Femina” u organizaciji matičnog časopisa “Lepota i zdravlje”, koju rado posjećuje da bi sa ženama iz regije podijelila stavove o različitim društvenim temama.

Bili ste jako uzbuđeni pred dolazak na konferenciju “Pro-Femina 2014.”, što ste podijelili s čitateljima vašeg bloga. Dijelite li isto uzbuđenje i po završetku te manifestacije i jeste li uspjeli zaboraviti gdje živite bar na taj jedan dan?
– Ja nikada ne zaboravljam gdje živim. Zbog mjesta življenja nisam frustrirana jer znam da obični ljudi u koje spadam ništa bolje od mene ne žive ni u Belgiji, Francuskoj ili Njemačkoj. Muke su iste na Istoku i na Zapadu. Skup na kojem sam bila, inače ne idem ni na kakve skupove, privlačan mi je jer su teme o kojima se tamo govorilo životne, a događaj je odlično organiziran. Veseli me kada na jednom mjestu mogu sresti žene iz pokojne Jugoslavije. S vršnjakinjama dijelim uspomene, a mladim ženama pričam kako je to nekad bilo. One ne mogu vjerovati da smo mi imale pravo na bolovanje, da nikad bolesnu djecu nismo vodile u vrtić, da su roditelji bez problema mogli školovati svoju djecu. Jugoslavija je u usporedbi s ovim nakaza-zemljama u kojima hara, kako je to lijepo rekla moja prijateljica, redateljica Tanja Mandić-Rigonat, demokracija, bila raj.

Na panelu u kojem ste sudjelovali raspravljalo se o tome kakvi su muškarci iz bivših jugoslavenskih republika u seksu i postoji li razlika između, recimo, Hrvata i Srba. Može li se zaista raditi razlika na osnovu geografije?
– Naravno da ne može. Panel u kojem sam sudjelovala jedini je bio neozbiljan jer je organizator na kraju dana htio malo opustiti atmosferu. Voditeljica panela Duška Jovanić dobro se snašla za razliku od mene. Prisutne dame proglasile su Dalmatince za najpoželjnije ljubavnike. Drago mi je, jer je to potvrda mog dobrog ukusa. Moj je muž Dalmatinac.

Zbog čega smatrate da bi se žene između dobrog seksa i dobrih cipela uvijek trebale opredijeliti za cipele, što ste istaknuli na panelu?
– Mislim da se do dobrih, dakle, skupih cipela teže dolazi nego do dobrog seksa. U seksu muškarcu samo treba reći kojim putem mora krenuti i stići će na cilj. Zgrabiti dobre cipele u ovo teško vrijeme pravi je podvig kada je plaća oko petsto eura, a dobre cipele tristo.

Vaš dolazak u Beograd gotovo svi mediji željeli su iskoristiti kako bi vas intervjuirali. Jeste li veća zvijezda u Srbiji ili u Hrvatskoj?
– Ja nisam zvijezda. Možda, ipak, jesam, ali blogerska. Na stranici imam sto tisuća fanova i ako procjenjujemo moj zvjezdani sjaj po tom podatku, onda sam turbozvijezda. Veseli me uspjeh na internetu, jer to znači da me čitaju mladi. Hrvatska, službena Hrvatska, medijska Hrvatska nije mnome baš oduševljena. Osjećaji su obostrani. Ja se u Srbiji osjećam odlično jer susrećem samo ljude koji me vole. Kod kuće često nalijećeš na one koje bi rado zaobišao.

Volite doći u Beograd. Imate li neki ritual kada dođete?
– Volim doći u Beograd jer u njemu žive ljudi koji su mi zaista u srcu. Velika srpska kazališna redateljica Tanja Mandić-Rigonat, toliko velika da sigurno, osim u matičnom kazalištu, nakon uspjeha “Gospođe ministarke”, više u Srbiji neće raditi. Ljubomora pokreće svijet. Volim i Flavija Rigonata, vlasnika izdavačke kuće “Lom”. Ono što on izdaje u Hrvatskoj će se izdati za pedesetak godina. Samo zahvaljujući njemu Srbi znaju tko je Fante. Najveći srpski glumac Goran Jeftić čovjek je koji me uvijek nasmije do suza. Volim i Katarinu Marković, Tanju Nježić, Uroš Đurić je moj najdraži srpski slikar i veliki zajebant, najveći srpski pisac Vladimir Arsenijević također je moj prijatelj. Da toliko fenomenalnih ljudi susrećem u Hrvatskoj, vjerojatno se ne bih maknula iz svoje zemlje.

Jedna ste od prvih blogerica s naših prostora. Kako ste se odlučili na takav korak?
– Na to me je nagovorio sin koji je informatičar.

Kako reagira publika na vaš posljednji roman “Amaruši”, u kojem opisujete različite bolne životne teme viđene očima jedne djevojčice?
– Do mene nikad ne dopiru reakcije na moje knjige. Moj izdavač u Srbiji nema novaca za neku reklamu, knjižare u Srbiji propadaju iako se drže bolje nego u Hrvatskoj. Kako u Srbiji prolaze “Amaruši”, pojma nemam. Meni je ta knjiga posebno draga jer govori o besmislu življenja u Hrvatskoj i poteškoćama s kojima se bore i stari, i mladi, i oni najmlađi. Dok sam pisala knjigu, mislila sam da će to biti zajebantska ljubavna priča s hepiendom, ali budući da likovi nikad ne slušaju pisca, sve se promijenilo u nešto sasvim drugo.

Poznato je da ste baka jedne djevojčice. Je li vas vrijeme provedeno s njom možda natjeralo na pomisao da u novom romanu svijet promatrate očima djevojčice?
– Imate pravo. Unuka raste, mijenja se svakog dana, poželjela sam je u knjizi zadržati kao djevojčicu. Zapisivala sam njezine “fore” i imala na umu da će jednom kad odraste pročitati knjigu jer je ona u njoj. Dok bude čitala o sebi, čitat će i o meni. Ja sam još jedna od milijun baka koje misle da unucima nešto znače ili će značiti. Nikad neće saznati koliko je volim, a ja već sad znam da ona mene voli manje nego što bih ja to htjela.

Kako volite provoditi slobodno vrijeme? Što radite kada ne pišete?
– Kad ne pišem, čitam ili kuham mužu ručak. Uglavnom živim u kući sama, rijetko izlazim. Trenutno pišem dvije priče koje su od mene naručili Amerikanci. Zadali su mi rokove, teme i broj riječi. To mi je veliki kompliment i golemi izazov. Krajem 2015. u Americi će mi izaći “Ljubav na posljednji pogled”. Sve me to veseli.

Koliko je u Hrvatskoj danas potrebno raditi kako biste mogli živjeti od pisanja?
– Moj “rad” je moja opsesija, pa ne brojim sate. Knjige pišem od 2002., a za dvanaest godina napisala sam ih deset. Da pisanje doživljavam kao “rad”, rekla bih da crnčim bar šest sati dnevno svaki dan u tjednu, ali ja zapravo uživam, bar šest sati svakog dana u tjednu. Opsjednuta sam pisanjem onako kako je to pijanac punom bocom.

Uvijek glasno iznosite svoje mišljenje i govorite ono što većina misli, a nema hrabrosti reći. Stoji li vas sloboda ponekad skupo?
– Koliko me stoji to što govorim i pišem ono što mislim, pojma nemam. Možda zbog mog načina izražavanja nikad neću postati ministrica, gradonačelnica ili predsjednica kućnog savjeta, ali to me ne zanima. Zbog mog načina govora i pisanja neću dobiti kolumnu u nekom od hrvatskih dnevnika ili tjednika, ali ni to me ne zanima. Radim što volim i kako volim, slobodna sam kao ptica jer od prijevoda, tantijema i naslijeđa koje su mi ostavili roditelji imam dovoljno novca da mogu platiti slobodu. Malo ljudi živi kao ja. Radim što me volja, govorim što me volja, a to baš ničim ne plaćam. Lijepo je zbog svog načina življenja izgubiti samo ono što ionako ne želiš.

Biste li voljeli dobiti konkurenciju, da ima više onih koji će se beskompromisno boriti za istinu?
– Nisam nikakav borac, obična sam žena koja govori što misli. Ne smatram da tako misli “većina”. Da misli, ta bi većina nešto promijenila. U manjini sam. Bih li željela “konkurenciju”? Tko meni može biti “konkurencija” kad nikad ne idem ni na kakva natjecanja? Ja trčim samo svojom stazom.

Nedavno ste kritizirali dolazak Angeline Jolie u Srebrenicu, što je, po vašem mišljenju, najlicemjernije u njezinoj borbi za “mir u svijetu”?
– Nije Jolie problem. Problem je u našim ljudima koji ne prepoznaju manipulaciju i licemjerje. Jolie nije borac za ljudska prava nego američka punjena ptica koju Ameri šalju da blebeće ono što oni misle da bi trebala blebetati. Njezini posjeti jugoslovenskim stratištima bili bi smiješni da nisu odvratni. Ona “tješi” Bošnjake i ostale koji su u ratu izgubili sve, a koji u ratu ne bi izgubili ništa da nije bilo Amera. Da Amerima pokolj u Srebrenici nije odgovarao, ne bi ga bilo. Boli me kad ljudi na našim prostorima to ne shvaćaju, pa onda sirotu Angelinu doživljavaju kao anđela mira. Možda im to i ne bi trebalo zamjerati. Njihova bol vapi do neba. Ako im zabluda može pomoći da im bude lakše, tko sam ja da im sudim?

Sveprisutni diktat ljepote nikako ne zaobilazi ni javnu scenu na Balkanu. Što je vaša poruka ženama srednjih godina. Bi li se trebali obazirati na vladajuće trendove?
– Žene se moraju obazirati na vladajuće trendove ako žele opstati u modernom društvu. Ni najotkačenija žena danas se ne usuđuje hoadti svijetom dlakavih nogu, bez frizure i debele. Svijetom, i Balkanom, vladaju muškarci. Oni diktiraju količinu dlaka koju mi, žene, smijemo nositi na tijelu i na kojim mjestima. Kad pobijedimo u ratu s muškarcima, onda će oni voskom morati skidati dlake. Do tada “normalna žena” znači žena koja prati trendove.

Što kažete onima koji vam kažu da imate koji kilogram viška ili da biste trebali “ispeglati” bore?
– Meni se nitko ne usuđuje reći tako nešto jer sam ja opaki dečko.

Kada je žena, po vašem mišljenju, najseksepilnija?
– Kad je sa ženom ili muškarcem koju ili koga voli.

Zbog čega je dobro imati 64 godine?
– Nije dobro imati 64 godine. Dobro je imati 46 godina.

Zašto muškarci poslije pedesete ne bi trebali birati partnerice koje su u tridesetima, o čemu često govorite u javnim nastupima?
– Ja im od srca želim da imaju partnerice od trideset godina. I imaju ih svi oni koji ih mogu platiti. Uvjereni su kako ih mlade cure zaljubljeno gledaju jer im je neodoljiva njihova otromboljena trbušina. Volim gledati svog neprijatelja dok gubi utakmicu.

U vašim knjigama obično pišete o ljubavi. Smatrate li da ste osoba koja je doživjela pravu ljubav?
– Na moju veliku sreću, jesam. Ili moju veliku nesreću, jesam? Često pomislim da bi možda bilo lakše živjeti s nekim kretenom i jedva čekati da ga se na bilo koji način oslobodiš nego živjeti s čovjekom bez kojeg ne možeš zamisliti život. Ni na tjedan dana. Ni na dan. Često ni na sat. Sreća ponekad boli.

Intervju: Ivana Nikolić, Life Content
Foto: Mirko Tabašević, Life Content