Duda frajerica u epizodi… PUBERTET VS. KLIMAKTERIJ

Što je zahtjevnije: imati kćer u pubertetu ili majku u menopauzi? I je li estrogen možda krivac za to što je odnos između majki i kćeri tako pun turbulencija, pita se Duda.

“Poludjet ću zbog Mrvice…”, žali se Goga. ”Ništa me ne sluša, radi sve po svom, svakom loncu je poklopac, uvijek njezina mora biti posljednja… Ne znam što ću s njom…”. ”Pubertet je čudo”, kažem. ”Sjeti se samo što smo sve ti i ja radile.” ”Dođi na kavu”, predloži Goga. ”Ne mogu. Moram mami, nešto me hitno zvala.”

Tata na tapeti
Prva točka dnevnog reda bio je tata, kao i svaki put. ”Poludjet ću od tvog oca…”, žali se mama. ”Uhvatile su ga neke bubice, potpuno se promijenio, ne mogu ga više prepoznati, to nije čovjek za kojeg sam se udala”, verglala je na telefon. ”Dobro, mama, ostavi nešto i za kasnije, vozim se, stižem za pet minuta, pristavi vodu.” ”Kupio je sobni bicikl, molim te lijepo. A kad je meni trebalo za novi štednjak, nije htio ni čuti, kaže, imamo i važnijih stvari”, prosula je paljbu po sirotom tati a da se nisam stigla ni izuti. ”Grozan je, samo da znaš, pa neka ti je otac i stotinu puta. Kad ga zamolim da baci smeće, ne može se odlijepiti od trosjeda, a sad ne silazi s onog bicikla cijeli dan. Sigurno ima neku…” Tu već krećem s prevrtanjem očima. Mislim, moj tata nije tip koji bi u 58. imao NEKU. Ne zato što je moj tata, već jednostavno – nije taj tip. Za ovih trideset i kusur godina nijednom nisam vidjela da se moj otac okrenuo za nekom suknjom ili komentirao da je druga žena lijepa ili, ne daj Bože, ljepša od mame, i sad da ima neku – nema šanse.

Vruće – hladno
”To ti misliš…”, prekine me mama. ”Znaš li da je kupio bokserice na cvjetiće i srca i sve s nekim likovima iz crtanih filmova?! Zamisli, molim te, otvorim perilicu i šlagira me kad vidim: Paško Patak, Zekoslav Mrkva… Pa gdje to može starac nositi gaće s Disneyevim junacima?” ”Bože, mama…”, branim ga. ”Možda je samo podjetinjio. Događa se u tim godinama…” ”Aha…”, ne da se mama. ”Podjetinjio, veliš… A briju li se djeca ujutro i navečer? Presvlače li se djeca triput dnevno? Kupio je i novi mobitel, pa stavio i šifru da mu ja ne mogu čitati poruke. Ma mogu staviti ruku u vatru da je našao neku drugu.” ”A da ti malo ne pretjeruješ?” E tu je tek osula paljbu. Kako je ne razumijem, kako nju NITKO ne razumije i da smo svi na njegovoj strani, nije ona to zaslužila, cijeli život se žrtvovala za nas dvoje, a mi joj tako vraćamo… Bila sam u blagom šoku. ”Mislim, do jučer si bila normalna, što ti se sad najednom dogodilo, mama?” ”Klimakterij, eto to mi je! Čas mi je hladno, čas vruće, začas planem, naljutim se i odljutim za minutu, smijem se, plačem, gladna sam i nisam gladna. Samo se ti smij, nije te sram, vidjet ćeš i ti jednog dana…” ”Daj, mama”, smirujem je. ”Pa ne može biti taj klimakterij tako strašan.”

Nitko me ne razumije
”Strašan je, meni je strašan. Svi me gledaju kao da sam poludjela, i ti, i tvoj tata, i svi. Nitko me ne razumije. Pijem šaku tableta dnevno, jedne za srce, druge za tlak, a od tih što mi spuštaju tlak, od njih mi se spava, pa onda moram uzimati još neke dvije vrste da bih mogla držati oči otvorene, ali one mi otvaraju i apetit, pa sam se počela i debljati… Tužna sam, neraspoložena, nemam volje, depresija me ubija, teško mi ide s valunzima, taman preguram jedan, eto ga drugi. Pola tvrtke me psuje, po cijele dane samo hodam i otvaram prozore.” ”O hormonima da ti i ne govorim”, nastavlja sva usplahirena. ”Rasturili su me. Najobičnija reklama za jogurt u stanju me rasplakati. Gledam turske serije kao da mi život ovisi o njima. Čitam Anu Karenjinu. Pokušavam se uvući u stare traperice, a već kod koljena me stežu. Svako jutro ugledam novu boru, još jednu sijedu. Starim preko noći, a tvoj otac glumi Paška Patka. Kao da je meni do toga…?!” ”A do čega ti je, mama?”, pitam je.

Estrogen nije začin
”Ne znam ni ja. I ja bih vratila vrijeme, ali ne mogu. Ne mogu ga ni zaustaviti. Ide, leti i ništa me ne pita. Do prošle godine mislila sam da je estrogen vrsta začina, a vidi me sad! Naglavačke sam se strmoglavila u menopauzu, jajnici su mi na rezervi. Imam osjećaj da mi je život proletio a da nisam stigla ništa posebno napraviti.” ”Uh, mama, nemoj tako, živjet ćeš ti još sto godina.” ”Možda hoću, a možda i neću. Mogu sutra nestati, školske prijateljice sam počela obilaziti po bolnicama, svako malo čujem da je neka od njih završila na intenzivnoj njezi… Tako ću i ja. Samo će te jednog dana pozvati na mobitel i javiti ti da sam…” ”Bože, mama, prestani! O čemu pričaš? Samo da znaš da mi ne pada na pamet da te obilazim na intenzivnoj bar još koje desetljeće… I nemoj ni pomišljati na takve gluposti, znaš da mi nema tko čuvati dijete sljedećeg vikenda.”

Mamino dijete
Treba mi moja mama. Bez obzira na sve, bez obzira na to koliko godina ja imam – moja mama mi još uvijek jako treba. I to ne samo da mi pričuva Bebu ili pošalje sarmu, ispegla set Vladinih košulja dok mene nema… Potrebna mi je jer još uvijek želim biti nečije dijete. Lijepo je biti nečije dijete. Sjajan osjećaj, ma koliko god da ti je godina. Kad odem kod mame, ona je nekako uvijek super prema meni. Pita me jesam li gladna, što sam jela, kako je bilo na poslu, kritizira me kao da mi je pet godina – zašto ne nosim potkošulju, gdje su mi rukavice, izvrće mi čizme da provjeri da ne propuštaju, sprema mi omiljenu čokoladnu tortu za rođendan, kupuje mi sitnice, razne drangulije, uvijek mi gurne u džep neku kunu, krišom da nitko ne vidi, priča sa mnom, razumije me, klima glavom na sve što ja kažem, uvijek je na mojoj strani. Gotovo uvijek. Ovo sad se ne računa. Klimakterij se ne računa.

Vječni krug
Život je čudo. I naš odnos s majkama je čudo. Dok smo mali, super se slažemo, ali to zlatno doba ne traje dugo. Nakon nekoliko godina uđemo u pubertet, pa se više nikako ne slažemo, ponašamo se kao najgori neprijatelji, skroz nekompatibilno. A onda, kad taj pubertet prođe, a mi uđemo u neke lijepe i pametne godine, majke su nam opet najbolje prijateljice. I to je primirje koje traje taman dok majke ne zađu u menopauzu, kad se opet nikako ne razumijemo. Kad njihov klimakterij prestane, onda naša djeca ulaze u pubertet, a kad izguramo i taj pubertet, mi smo te koje drma kriza srednjih godina i opet sve ispočetka. Ne vrijedi. ”Što se događa”, pita me Goga. ”Ništa, Beba je u vrtiću, ja u autobusu, a moja majka u klimakteriju. Poludjet ću od nje”, žalim se Gogi. ”Pokušala sam razgovarati s njom, ali ništa me ne sluša, radi sve po svom, svakoj je vreći zakrpa, uvijek njezina mora biti posljednja… Ne znam što ću s njom.” ”Pa što ćeš?”, pita me. ”Ne znam. Za početak, pristavi jednu. Duplu. Evo me za minutu.”