Potraga za ljubavi u nemoralnom svijetu

Dragi dnevniče,

Sasvim normalan dan je bio čista uvertira u potpuno nenormalnu večer. Kako sam se cijeli dan spremala za spojak sa gospodinom Virtualnim, nisam niti pomišljala u tom trenutku da bi on mogao biti sve samo ne nenormalan.

To je valjda nepisano pravilo da nakon potpunog razočaranja u ljubavi nepromišljeno zagazite u minsko polje nakon kojeg pušete i na hladno.

Kako sam bila gotova dva sata prije dogovorenog vremena u glavi se pokrenuo kotačić koji je ispuštao nepoželjne misli poput što ako je oženjen i ima djecu,što ako je potencijalni ubojica ili patološki lažljivac ili sve to u jednom?

Niz negativnih (i normalnih) razmišljanja u rekordnom vremenu je prekinula vizualizacija bivšega i njegove sadašnje. Što bude biti će, sudbini se ionako ne može pobjeći. Ukoliko mi je suđeno da me zapadne manijak tada će me vrlo vjerojatno taj isti napasti i u nekoj potpuno klasičnoj svakodnevnoj situaciji tipa kupovanja kruha ujutro ili odlaženje s posla predvečer.

Bez okolišanja, nazvala sam Ivu i Marka da dođu u park preko puta. Za svaki slučaj da se ponovno pokrene kotačić i nastupi panični napadaj te spriječi ljubavnu romansu stoljeća.

Stigavši u park vjerni dvojac me već čekao s kokicama u krilu.

Pogled mi je zastao na velikoj blještećoj reklami prodajnog centra kada sam osjetila nježni dodir na ramenu.

Okrenula sam se sva naježena i ostala u šoku. Ispred mene je stajao dječak nagelirane kose, namirisan tatinim dezodoransom i losionom poslije (tatinog) brijanja. Čelo mu je bilo ispunjeno svježim aknama,a iznad usana par perjanaca naspram kojih ja u zapuštenoj fazi izgledam poput Mate Miše Kovača ili Magnuma.

„Ne, ti nisi….“ u šoku sam izgovarala u nadi da se radi o zabuni

„Jesam! Ja sam tvoj virtualni friend i tvoj budući ljubavnik mala!“, rekao je i namignuo

„Pa…pa…pa ti nisi onaj lik sa slike uopće!“, zamucala sam od šoka

„Pa normal da nisam.. he he..to je moj buraz. A kužiš,malo sam mu sliku zlouporabio da zavedem koju stariju koku i to kužiš.“, objašnjavao je dok mu je glas mutirao nenormalnom silinom

„Gade balavi, sram te može biti! To…to je… „

„Što je to?“ prekinuo me i nastavio: „Kaj si se uzrujala tak?! Pa zakaj tražiš frajere po ineternetu? I ako ih već tamo tražiš, nije li ti svejedno koji će pasti? Znaš kak se veli, mlađe je slađe!“

Opus slijedećih riječi upućenih hrabrom, ali vrlo priglupom klincu, vjeruj mi dragi dnevniče, ne želim upisivati.

U trenutku odlaska preda mnom se doslovno stvorio visoki, plavooki muškarac u kojeg sam se zaletjela.

„U čemu je problem, što urlate na malca?“ upitao je

„Taj malac je potpuni idiot!", odgovorila sam vidno uzrujana

"Hvala. To mi je mlađi brat. Oduvijek sam želio imati puno mlađeg brata idiota i šogoricu svojih godina.", odgovorio je s podsmjehom.

Dobro sam ga pogledala i vidjela sliku onog muškarca koji mi se javljao putem interneta i uljepšavao mi dan.

"Kako možeš dopustiti bratu takvu ljigavu igru? Zar se tako skupa igrate u slobodno vrijeme? Tražite ženske po internetskim mrežama i ismijavate ih? Ako je tako onda vam svaka čast!", ponašala sam se poprilično suludo, pogotovo kada sam im obojici čestitala na odličnom pothvatu i zapljeskala.

"Gledaj, mali i ja skupa koristimo isti profil. Moj. Pod uvjetom da se on predstavi osobi s kojom komunicira. Tebi se očito nije predstavio svojim likom, pa je sve ispalo naopako. Žao mi je zbog toga, ali me u isto vrijeme i zabavlja. Predlažem da idemo na jedno pomirdbeno piće. Što kažete na taj prijedlog golupčići, ha?!" predložio je vrlo veselim tonom što je u meni izazvalo mučninu i nevjericu u ono što čujem.

Pogledala sam ih oboje, okrenula se i otišla. Iva i Marko su otišli već kod samog dolaska Gospodina Balavog tako da sam put do kuće prelazila potpuno sama sa svojim mislima.

Izula sam cipele koje su bile ionako preneugodne da bih u njima više i koraka napravila. Bacila sam ih u prvu kantu za smeće te dalje nastavila bosa nesvjesno pričajući sama sa sobom.

Glavu mi je razaralo milijun pitanja poput "Zar sam ja jedina koja ne može pronaći nikog normalnog", "Kako netko skače iz veze u vezu i pronalazi preljubnike,a ja ne mogu osobu koja će me razumjeti", "Zar sam ja jedini pajac u ovom cirkusu i jedina maskota na paradi?", a niti za jedno od tog pitanja nikakav,a kamoli konkretan odgovor nije postojao.

Stigavši pred zgradu, sjela sam na stepenicu i zapalila cigaretu. Pogledala sam u svoje sada već potpuno prljave noge od vrućeg i čađavog asfalta te sam prvi puta otkako sam sama, poželjela da me bivši dočeka u stanu. Slika bi bila potpuno neprivlačna. On bi sjedio na kauču s nogama podignutim na stol dok bi mu dlan krasio daljinski. Na televiziji bi bila potpuno (meni) neprivlačna sportska emisija i ne bi mu palo napamet da gledamo nešto skupa. No ta neprivlačna slika, vrlo brzo se pretvara u onu prekrasnu, privlačnu na kojoj se on prilikom moga ulaska u stan okrene prema meni, uputi mi osmijeh i dobrodošlicu u naš dom.

U tom trenutku virtualna ljubav bi ostala samo mit,a moj životni prostor bi obuzeo osjećaj topline i bliskosti sa životnim suputnikom.

Nakon te slike u glavi, napokon sam dobila odgovor na sva prethodna pitanja.

Ja sam potpuno prosječna osoba. Uistinu jesam. Možda se razlikujem jedino po tome što je u mojoj izbrazdanoj kacigi skrivenoj pod mekim tjemenom i svilenkastom kosom aktiviran jezik i želja za romantikom.

To se može protumačiti blagoslovom, no ipak stojim iza toga da je to prokletstvo. Jer, tko bi htio imati sposobnost i mogućnost nečega čiji jezik nitko ne priča. Čije osjećaje nitko ne gaji i čije je vrijeme umrlo.

I što sada? Da se pretvaram i da budem suprotno od opisa moga karaktera ili da jednostavno prokletstvo pretvorim u blagoslov?!

Ne, ispričavam se, ipak nisam prosječna osoba, jer da to uistinu jesam, ne bih tražila iskrenu ljubav u svijetu prepunom nemorala. Ne bih tražila iglu u plastu sijena. Jednostavno ne bih tražila ama baš ništa niti od sebe, niti od svijeta.

Polako sam se stepenicama popela do stana.Otključala sam vrata i ugledala Marka i Ivu na kauču s potpuno nesuvislim programom na televiziji i Markovim nogama na stolu dnevne sobe.

Gledajući ih, ne znam kako sam uopće mogla pomisliti da moj dom nije ispunjen toplinom i ljubavi. Ta malena nota u mom životu koja nedostaje, ne može se silom izazvati nečijim nagovaranjem na internetske mreže. Sigurna sam, moje vrijeme ljubavi ne prolazi,ono tek sigurnim korakom korača prema meni. A ja neću tražiti niti ću čekati. Ja ću samo željeti.