A mir u svijetu…?

Foto: Mladen Sekulić

Što radiš večeras, pita me Goga. Ništa. Kako ništa? Tako, lijepo. Želim se uvaliti u krevet i prespavati cijelu noć. Ali, Nova godina je… Dobro, i…? Ne možeš tako, kakav to čovjek može prespavati novogodišnju noć. Za čovjeka ne znam, ali znam kakva žena sigurno može. Eto, na primjer, jedna baš kao ja. Ona koja je dovoljno puta ostala budna da zna da to i nije ništa posebno.

Ispričavam se svima, al’ stvarno nisam euforična, ne glumim ludilo, ne ponašam se kao da mi je petnaest. Jer mi i nije petnaest. Nemam vremena donositi krupne odluke. Da želim želje, one goleme, velike. Razumna sam. Sasvim pri sebi. Ne obećavam i ne obećava mi se. Ne ‘palim’ se na to da će od sutra, tek tako – sve biti bolje. Bit će mi onako kako napravim da mi bude. Što želim…?

Nemam pojma. Želim imati više vremena za sebe. I za Bebu. I za Vladu. Željela bih se promijeniti na bolje. Želim naučiti biti neka bolja ja. Strpljivija. Pažljivija. Želim naučiti prihvatiti i ono što mi se ne sviđa. Želim zamisliti nemoguće. Biti hrabrija. Znati zatvoriti ova svoja lajava usta kad treba.

Želim se češće smijati od srca. Biti pozitivnija. Ne želim imati loše misli, ni riječi, ni djela. Ne želim se živcirati. Želim manje jurcati za poslom. Bolje živjeti. Nikad ne saginjati glavu. Ne podmetati leđa. Biti dobra osoba.

Želim naučiti nešto novo. Upisati talijanski. Početi ozbiljno reciklirati plastiku na plastiku, papir na papir. Voditi računa o majčici Zemlji. Zatvarati slavinu dok perem zube. Štedjeti struju. Ne zato što sam cjepidlaka, nego zato da se ne razbacujem resursima.

Želim prestati psovati. Ozbiljno, prestati. I to ne samo izbaciti samo one najgore, najkočijaškije psovke – nego baš sve, uključujući i tjeranje u peršin i sl. Znači, živjeti zdravije, sve u svemu. Želim usvojiti, kako se to stručno kaže – neke dobre navike. Skupiti novce za onu traku za trčanje. Ili početi trčati po kvartu.

Želim smršavjeti. Piti više vode. Izbaciti slatkiše, sol, bijelo brašno, šećer. Jesti više svježeg voća. Otići na Stingov koncert još jednom. Odgledati bar dvije predstave. Ne zavaravati samu sebe kako stvarno čitam, kad samo dovlačim nove i nove knjige u kuću. Želim sortirati foldere na My Documentsu. Želim razviti slike s kompjutera. Srediti ostavu. Presložiti ormar. Učiniti neka dobra djela. Bar jedno dnevno. O. K., neka bude tjedno. Mislim, može i mjesečno – što sad… Bitna je namjera.

I da, naučit ću štedjeti. Za godinu dana imat ću pristojnu ušteđevinu pa ćemo moći otići na neko lijepo putovanje u daleke egzotične krajeve. Kao na primjer Maldivi… ili tako nešto.

I nikad nikada neću dozvoliti da mi se nagomila prljavog suđa. Ovo se osobito odnosi na tepsije, plehove i tome slične zakorjele stvari. Prestat ću blejati u računalo. Prestat ću koristiti Facebook samo da bih se usporedila s ljudima koje nisam vidjela godinama. Kao – sjećaš se Sanje, juuuuu, jedva sam je prepoznala, si vidjela kako je propala…? E, sad mi je lakše – nisam ja najgora. Pamtit ću rođendane i bitne datume. O. K. – počet ću konačno zapisivati rođendane i bitne datume. Dobro, umemorirat ću u mobitel rođendane i bitne datume.

Radit ću vježbe. Svaki dan po pola sata. Bez da zabušavam s trbušnjacima i sklekovima. Krenut ću na jogu. Stvarno. Ići ću u kupovinu samo s popisom. Dakle – kupovat ću samo ono što mi je stvarno potrebno. Prije toga ću tri puta promisliti je li mi to što mislim da mi je stvarno potrebno – stvarno i potrebno.

Otići ću s Gogom na kavu. Otići ću i s Martinom na kavu. Znam da sam to rekla i prošle godine, ali ovaj put ćemo stvarno popiti tu kavu. Zašto misliš da previše često koristim riječ stvarno? Misliš…? Stvarno…?