Želite sretnu djecu? Nemojte ih ometati tijekom igre

Biolog Peter Gray tvrdi kako je dječja igra nešto što ga posebno oduševljava. Pogotovo kad se djeca igraju samostalno, bez da ih odrasli ‘vode” ili prekidaju. Umiješati se u dječju igru njemu se ​​čini kao da netko puca u patke koje se spremaju sletjeti na vodu.  U knjizi “Freedom to Learn” dijelom priča o tome kolika je ljepota u dječjoj igri, ali i ističe kako njihovu igru znaju odrasli uništiti nadzorom, hvaljenjem ili drugim nekim drugim načinom intervencije. Zato je Gray opisao dva načina dječje igre i kako roditelji mogu utjecati na njih ako ih prekidaju.

Primjer 1: Nemojte-ih-ometati igra

Gray je opisao igru četrnaestero djece, oba spola i u dobi od tri do 12 godina, koji se igraju sa napuhanom loptom, veličinom otprilike dvostrukog promjera od one košarkaške.

“Četrnaest ljudskih tijela vrlo različitih veličina brzo se kreće naokolo, a svako slijedi prilično slučajni put, ima vlastiti tempo, i svoj štih”, opisuje Gray i dodaje da mu takva igra izgleda kao da gleda lijepi koreografski ples, ali bez koreografa. Nitko ne dominira, nitko nije izostavljen, nitko se ne zaletava u nikoga drugog, nitko se ne žali, a sva vriska je od radosti. Svako dijete koje želi loptu dobiva ju na priličan vremenski period.

Unatoč razlikama u dobi, veličini i sposobnostima igranja, svi igrači se tretiraju kao jednaki, jednako vrijedni i jednako zaslužni da ostvare svoje potrebe. Gledanjem dječje igre možemo puno naučiti o pokretima, ritmu, koordinaciji i nesebičnom samoizražavanju, u kojima radost dolazi od predviđanja i ispunjenja potreba i želja ostalih.

“To je demokracija, u njezinom najidealnijem obliku”, tvrdi Gray.

Često takve igre unište dobronamjerni odrasli koji su intervenirali – zbog sigurnosti ili zato što su vjerovali da se prema nekome nepravedno postupa, ili zato što su vjerovali da misle da znaju bolje od djece kako da igra bude više zabavna. Previše brižni odrasli mogu upropastiti igru čak i ako nemaju namjeru intervenirati. Djeca ih doživljavaju kao potencijalne osiguravače sigurnosti i rješavatelje sukoba. Ta percepcija poziva djecu da se ponašaju nesigurno, da se svađaju i galame. Za igru ​​je potrebna samokontrola, a previše očita prisutnost odraslih može navesti djecu da se te samokontrole odreknu.

Primjer 2: Izrada božićnog ukrasa

Kad odrasli izrađuju božićne ukrase, većina ljudi to radi vrlo brzo, željni da čim prije nešto naprave i prijeđu na drugi stol kako bi mogli završiti sve na vrijeme. Izrađuju velike, blistave ukrase, koristeći mnogo materijala, ali u njihovu izradu ulažu relativno malo pažnje. Dok rade, smiju se i šale se s drugima oko sebe. Ti ljudi se ne igraju ili, ako se igraju, njihova igra leži u njihovom druženju, a ne u izradi ukrasa. Izrađuju ukrase samo zato što to moraju raditi. Ali tu je i jedan dječak, koji ima oko četiri ili pet godina, i ima potpuno drugačiji pristup. Njegov pristup savršeno oslikava pristup sve djece koja bi se naša u ovakvoj situaciji.

On zanemaruje žurbu oko sebe i dopušta si da u potpunosti bude zaokupljen svojim “projektom”. Odlučio je sam zalijepiti mali, okrugli bijeli grah na krupni češer tako da će svaki, od otprilike 60 režnja češera, imati točno jedno zrno graha u središtu.

“Njegov izraz lica odaje snažnu koncentraciju. Pomoću pištolja za ljepilo, on vrlo pažljivo svojim malim rukama, istisne jednu malu kapljicu vrućeg ljepila četvrtasto na središte jednog dijela češera, a zatim, prije nego što se ljepilo stvrdne, grah nježno stavi na kap ljepila”, opisuje Gray.

U međuvremenu je žena upitala zašto se tako mali dječak koristi vrućim ljepilom, i nije li to za njega opasno. No on je pažljiviji nego bilo koja duga odrasla osoba. Nema potrebe za upozoravanjem, niti da ljudi lijepe umjesto njega. Tako bi prekinuli njegovu koncentraciju, ali i igru. Dječakovi roditelji i svi ostali oko njega bili su dovoljno mudri da ga ostave na miru. Kad bi se odrasla osoba uključila u igru, odmah bi upropastila dječakovu zabavu. Odrasla osoba bi umjesto dječaka radila sve teške ili “opasne” dijelove, odvratila mu koncentraciju, požurila ga da dođe do drugih projekata ili pohvalila njegov rad na načine koji bi mu odvraćali pozornost od procesa (koji mu je najvažniji) prema proizvodu (što je manje važno). Budući da ga nitko ne uznemirava, ovaj dječak doživljava samostalno umjetničko stvaranje. Uči lekcije samoodređenja, koncentracije, upornosti i mukotrpnog rada.

Prema riječima i iskustvima autora knjige, igra je najvažnije iskustvo u djetinjstvu jednog čovjeka. Zato kao roditelj nemojte previše ograničavati svoju djecu, već pustite da uživaju i sami shvate ako nešto krivo naprave ili im se nešto dogodi. Pustite da i njihova mala krila ponekad polete, kako piše Psychology Today.

Foto: Caleb Woods / Unsplash

IZVOR: 24SATA.HR