Moja priča: “Moja supruga zbog agresivnog karcinoma više ništa ne može sama. Od prve dijagnoze više nisam isti”

Postoje one neke priče nakon kojih vam bude teško udahnuti jer u svakoj njihovoj riječi osjećate nepremostivu bol, patnju, tugu, strah, ali i nemjerljivu snagu i želju za životom.

Teško je i zamisliti što karcinom u nekoj obitelji napravi psihi, ali i tijelu njezinih članova, ako to barem u nekom obliku niste doživjeli, ali zamislite da vas nešto kida na tisuće komadića i bol ne prestaje. Konstantna je i traje godinama. Imate osjećaj kao da se raspadate i to neće nikada prestati. Želja za životom i borbom nadjačaju je s vremena na vrijeme, ali bol je nemilosrdna i utječe na svaki aspekt života. Upravo takvu priču i bitku vodi već tri godine 40-godišnja Zagrepčanka Ana Mari Ljutić kojoj je tijekom druge trudnoće dijagnosticiran agresivni karcinom dojke s metastazama po cijelom organizmu, a dobila je i edem na mozgu. Upravo zbog takve teške dijagnoze koju trenutno proživljava, popričala sam s njezinim suprugom Dinom, jer Ana više ne zna čitati ni pisati, voziti automobil ili provoditi bilo kakve jednostavne radnje koje je prije znala. Dino i njihovi sinovi Marko i Matias njezin su najveći oslonac. Znate ono kada u nečijim riječima osjećate ljubav zbog koje odustajanje ne dolazi u obzir? Upravo sam to osjetila kod Dina, koji će se, bez obzira na sve kalvarije koje prolaze, za svoju suprugu Anu rastrgati, samo da joj olakša sve kroz što prolazi.

„Ana je dijagnozu agresivnog karcinoma dojke dobila 17. veljače 2017. godine, nekoliko sati prije hitnog carskog reza. Do tog trena, bili smo sretna, mlada i ispunjena obitelj koja nije ni sumnjala ni na kakvu bolest. Imali smo našeg Marka koji je tada imao godinu i šest mjeseci, oboje smo bili zaposleni, a Matias samo što nam nije stigao“, započeo je priču Dino koji je ostao bez posla uslijed pandemije, a njihova borba je sada teža nego ikada.

U samom početku, Ana za svoju dijagnozu nije ni znala. „Ana je za dijagnozu saznala nakon par mjeseci, koliko je uopće mogla i razumjeti jer je tumor oštetio neposredno i mozak. Ona ni danas, u dogovoru s liječnicima, ne zna svoju cijelu dijagnozu, kako bi što bolje mogla održati svoje opće stanje. Ja kad sam saznao što je sve posrijedi – raspao sam se. I kao suprug i otac i čovjek. Od tog dana više nikad nisam bio isti“, priča prepun osjećaja, s velikom tugom u glasu.

Ipak, najteži trenutak bio je onaj kada je tek rođeni Matias stigao kući dva mjeseca prije nego što mu je mama stigla. Dino je bio sam s 1,5-godišnjim Markom i bebom Matiasom, dok je Ana bila u bolnici na aparatima. „Ani još tada nismo ni smjeli reći da je rodila, a ona toga nije bila ni svjesna. Bilo je ponizno i poražavajuće. Upoznavali smo Anu i Matiasa kroz fotografije i priče, tjednima. Mjesecima. Pokušali smo se cijelo vrijeme fokusirati na to da ona dođe k sebi dovoljno da može upoznati svog drugog sina, dok je liječenje po protokolu bilo u bolnici“, priča.

Ana je doista proživjela pakao. Bila je u komi četiri mjeseca, a višestruki epileptični napadi prerasli su u neepileptičke psihogene napadaje koji su još uvijek neistraženi i zahtijevaju nastavke liječenja i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Bila je poput biljke, a sve osnovne radnje koje smo naučili još kao djeca, Ana je morala učiti ispočetka.

U cijeloj situaciji i bolesti koja je dovoljno teška sama po sebi, tu su i Marko i Matias, njihova djeca koja još uvijek nisu krenula ni u osnovnu školu i sve što trebaju je roditeljska ljubav i pažnja. Maleni nisu ni svjesni što se događa, kao što ni mnogi od nas koji su proživjeli istu ili sličnu kalvariju, čak i u dobi starijoj od tih malih 5 godina, nisu mogli pojmiti realno stanje stvari. „Djeci dan dana nismo rekli da mama boluje od karcinoma. Njima to zapravo ništa ne bi značilo, jer ne znaju što je karcinom. Sve što znaju je da je mama teško bolesna i da puno toga ne može napraviti. Nedavno su me pitali, za blagdan Svih Svetih hoće li mama umrijeti. Objasnio sam im da ćemo svi jednom umrijeti, ali da će mama još dugo biti s njima. Doista su premaleni za takve teme i štitimo ih maksimalno od svega, ali kada pitaju neke stvari, pokušam im na najbolji mogući način objasniti, kako znam i umijem“, govori neutješni Dino.

Situacija je to u kojoj se svi jedni zbog drugih pokušavaju držati čvrsto, stajati na nogama, ali postaje sve teže i teže zadržati snagu na takvom putu. „Ana, ja, naši roditelji, njezini i moji, svi mi padamo i dižemo se. Izvana izgleda kao da su svi jaki, ali unutar srca vode se bitke o kojima nitko ništa ne zna. Drže nas Marko i Matijas, naša dva mala anđela koja tek trebaju početi živjeti i kojima smo potrebni svi mi“, priča Dino o svojoj obitelji kojoj se život sveo na bolnicu – kuću i posao.

S obzirom na dugi tijek trajanja bolesti, globalnu pandemiju i sve što ona donosi posebno za ugrožene skupine kao što je Ana, društveni život im sve sveo na jednu do dvije osobe, izolirani od svih. „Nema više druženja, jednostavno kada je najgore svi su ti tu, no život s bolesti traje i ljudi nastavljaju svoje živote, što je normalno, a mi uvijek ostajemo u tom nekom čudnom, paralelnom svemiru, ni na nebu ni na zemlji. Patimo mi, pate i djeca. Nikad nikuda ne možemo otići kao obitelj, nas četvero. A kada i dođu oni rijetki trenuci da odemo svi zajedno negdje – uvijek pazimo da smo u blizini kuće, napeti i pod stresom hoće li se nešto dogoditi. To je život koji nikome ne bih poželio, ali naš je i živimo ga najbolje što znamo“, kaže Dino koji smatra da ih je sve zajedno bolest naučila da se život sastoji od malih, značajnih stvari i uspomena, malih ciljeva za još veće uspomene.

„Bolest se ne događa drugima. Kad je čovjek zdrav, misli da je bolest tuđa, a živimo u nepoznanici od toga da ti bolest već sutra može postati život“, priča.

Bez obzira na sve, Ana ne odustaje. Čekaju je još brojne kemoterapije, zračenja, neurokognitivna liječenja, rad i borba: „Planiramo i dalje koristiti alternativnu i opću medicinu, te eksperimentalna liječenja. Ništa ne odbijamo, nego sve saslušamo i proučimo. Naravno, to stoji, vremena i novca, a ni jednog ni drugog više nemamo.“

Ako želite podržati ovu hrabru obitelji u daljnjoj borbi za još jedan dan, mjesec ili godinu te pomoći u tome da Marko i Matijas mogu upoznati svoju majku izvan bolničkog kreveta, nasmijanu i punu energije, u nastavku vam donosimo podatke za pomoć.

Zagrebačka banka:
IBAN: HR9623600003216762209
Swift za uplatu iz inozemstva :ZABAHR2X
IME:ANA-MARI LJUTIĆ
ADRESA:ZAGREB

Hrvatska poštanska banka:
IBAN:HR8623900013222243457
IME :DINO LJUTIĆ
ADRESA :ZAGREB

SWIFT CODE ZA INOZEMSTVO :HPBZHR2X