Anđela Mužinić Vincetić: “Najvažnije je znati što želite”

Iza najbolje hrvatske parastolnotenisačice godina je ovjekovječena najvećim sportskim priznanjem – paraolimpijskim zlatom. No čak i bez ove prestižne medalje, Anđela bi bila žena kojoj se divimo.

Da se u dobi od 13 godina i perspektivnom odbojkaškom karijerom pred sobom odjednom nađu u invalidskim kolicima, većina bi se ljudi zauvijek zaogrnula velom očajanja nad vlastitom sudbinom. No ne i Anđela Mužinić Vincetić. Samosažalijevanje za ovu vrhunsku sportašicu nikad nije dolazilo u obzir. “Život ide dalje”, reći će, otkrivajući nijansu svog čvrstog karaktera, ali i sportskog uspjeha – onog potpomognutog nepokolebljivim duhom, fokusom i disciplinom. Anđela svoje vrijeme ne troši na “što bi bilo, kad bi bilo” priče, već ide za onim u čemu istinski uživa, sportom, kao i posljednjom medaljom koja joj nedostaje u karijeri – zlatom na Svjetskom prvenstvu.

Kakav je osjećaj za Vas bio osvojiti paraolimpijsko zlato?

Predivan osjećaj, uživala sam u tom momentu. Bila sam prisutna, svjesna svega, zadovoljna, a najviše ću pamtiti osjećaj kad me trenerica Mirela podigla na stol te smo u tom trenutku shvatile da smo osvojili svijet.

Mislite li da biste ovako veliki sportski uspjeh postigli i da nije bilo nesreće, u odbojci?

Danas je teško pretpostaviti kakav život bih uopće vodila da nisam imala prometnu nesreću. Želje su jedno, a stvarnost je drugo. Ne znam bih li uopće odletjela na fakultet u Ameriku i ondje pronašla klub jer je to bio jedan od ciljeva. Ali gotovo sam sigurna da ne bih s velikih natjecanja mogla donijeti ovoliko medalja koliko ih imam sa stolnog tenisa.

Sjećate li se trenutka u kojem ste shvatili da više nećete moći hodati? Kako je 13-godišnja Anđela gledala na ovu veliku životnu prekretnicu, a kako na taj događaj gledate danas?

Nije bilo nikakve drame oko prihvaćanja novog stanja, jednostavno život ide dalje, još u tim trenucima nisam bila ni svjesna svoje nesvjesnosti. Tada sam se još uvijek nadala da ću za pet godina opet igrati odbojku, ali eto, ovoga puta nada je ostala za sada samo nada. Danas, u potpunosti svjesna, gledam na to da svatko u životu ima svoje breme, različite situacije iz kojih treba izaći kao pobjednik. To su sve situacije iz kojih nešto naučite i koje vas oblikuju kao osobu.

Cijela Vaša obitelj je u sportu, a sami ste rekli kako je Vaš jedini cilj bio uspjeti u sportu. Mislite li da su ovakav mindset, fokus i odlučnost početna točka za sportski uspjeh?

U potpunosti se slažem. Sve kreće od roditelja. Oni su ti koji vas usmjere na pravi put! Onda, kad imate potporu, najvažnije je znati što želite u životu i koji su vam ciljevi. Ako imamo ciljeve i želje, tada smo na pravom putu. Tada neće biti ni teško odreći se raznih stvari, neće biti teško raditi uporno i predano.

Što je ono zbog čega toliko obožavate sport?

Volim se natjecati, odnosno volim pobjeđivati. To je ono što me zadovoljava jer ja moram svakog dana biti bolja. Ne postoji granica koja se može dostići jer mislim da uvijek ima mjesta za napredak. Volim sport jer se vrednuje trud i rad, upornost. Volim putovati i družiti se, a to mi isto donosi sport.

Kako se nosite s očekivanjima drugih, bilo obitelji, javnosti ili trenera, i kako uspijevate održati vlastiti ritam i viziju uspjeha?

Najteže mi je nositi se sa sobom samom. Perfekcionist sam i to mi nekad ide na živce jer sam rijetko zadovoljna učinjenim. Uvijek nađem sitnicu koja je mogla biti bolja. S druge strane, taj perfekcionizam me gura da budem bolja, tako da koliko god me živcira, u jednu ruku ga i volim.

Haljina eNVy room. Nakit Garderoba Store

Što Vas je sport naučio o granicama ljudskog tijela i uma?

Prvo i ono najbitnije – granice se smanjuju ili pomiču onoliko koliko radimo na sebi/ne radimo. Ako svaki dan treniraš i radiš na sebi, pomičeš granice. Naravno, na početku ćeš pomicati granice puno, a kasnije manje, ali to je jednostavno tako, pogotovo u sportu.

Često spominjete da je mentalni trening dio Vaših sportskih priprema. Koja je najveća mentalna prepreka koju ste morali nadići da biste ostvarili svoj najveći uspjeh?

U mentalnom treningu sam od 2014. godine. Danas vidim da je to jedan dug put koji je trebalo proći. Krenuli smo od faze u kojoj sam bila jako nervozna prije meča, pa sam par godina nakon toga bila toliko opuštena da bih morala gubiti 2 : 0 kako bih se resetirala i shvatila da ja igram meč. Najteža faza bila je prepoznati stanje tijekom turnira i regulirati misli koje nas oblikuju. Danas već prepoznajem situaciju i znam koristiti metode koje mi pomažu prije i tijekom meča. Stoga mi je najveći uspjeh to što u trenucima kada gubim 7 : 1 u setu, a igra se do 11, mogu razmisliti koja se taktika igrala u tom trenutku i mijenjati ju u trenu, a ne se opterećivati i stavljati fokus na rezultat odnosno na krajnji cilj.

Kad pogledate unatrag na svoj put, koja je najvažnija lekcija koju ste naučili o sebi i svijetu oko sebe?

Lekcija koju sam naučila je ta da se ne smijem fokusirati i čvrsto držati rezultata jer u tim trenucima izgorim u želji i nemoguće je dati sve od sebe… Onog trenutka kad sam maknula pritisak rezultata i počela više uživati na treninzima i mečevima, tada se sve poklopilo.
Svijet će uvijek pričati o tebi, ali bitno je ono što ti znaš.

Što je nešto što svaki sportaš zna ili je savladao, a htjeli biste da znamo svi?

Nije tajna to da bi kao sportaš uspio, koliko god da si talentiran, moraš prije svega biti discipliniran.

Kako gledate na položaj sportaša s invaliditetom u društvu i mislite li da su se stvari promijenile u posljednjih nekoliko godina?

Kad gledamo sliku Hrvatske, napredujemo u odnosnu na prije iako me i dalje kad imam/o intervju svi uvijek pitaju o nesreći, tj. invaliditetu koji stavljaju u fokus. Uvijek imam osjećaj da ta tema zanima ljude/novinare više od sportskih uspjeha jer naslov uvijek kreće tim redom: invaliditet pa uspjeh. A što se tiče usporedbe s ostatkom svijeta, dalo bi se tu puno “diskutirati”. Od nekih smo bolji, a od nekih lošiji.

Koji su Vaši ciljevi nakon osvajanja zlata na Paraolimpijskim igrama i postoji li još neki izazov kojem se želite posvetiti?

Nakon godišnjeg odmora, vratila sam se treninzima, tako da nastavljam sa sportskom karijerom. Trenutačno sam u najboljim godinama. U karijeri, od zlata mi još fali svjetsko. Bila bi to lijepa zaokružena priča ako bih mogla ostvariti i taj uspjeh. Voljela bih se ostvariti i kao roditelj u skorijoj budućnosti.

Fotografije i kreativno vodstvo: Jelena Balić
Styling: Lea Krpan
Make-up: Simona Antonović i asistentica Ivana Češljar
Kosa: Martin Posavec