Andrea Buča o otocima koji su je promijenili, perfekcionizmu i ljubavi prema životu

Nakon što nas je natjerala da (ponovno) otkrijemo, a potom se i nepovratno zaljubimo u Liku i Zagorje, nagrađivana autorica i redateljica Andrea Buča krajem 2022. godine povela nas je na putovanje čudesnim horizontima hrvatskih pučinskih otoka. Svakog smo ponedjeljka tada znatiželjno iščekivali kojim će nas to otočkim puteljcima Andrea povesti, u kakvu ćemo barku ovaj put sjesti i čijim ćemo se forama smijati dok sunce polako nestaje na obzoru, zrcaleći se u čaši domaćeg vina na stolu. Tih dvadesetak minuta, koliko je trajala epizoda, lako je bilo otploviti u slatki, usporeni “Mediteraneo život”, i prisjetiti se da je ljepota života upravo u njegovoj jednostavnosti.  

Uspjeh putopisnog serijala Stani na otoku dokazuje i nominacija za Zlatni Studio u kategoriji Najbolja TV emisija, a dok se glasanje polako završava, s Andreom smo razgovarali o samom serijalu, životnim i poslovnim lekcijama, majčinstvu i izazovima…

Rekli ste kako Vam je serijal Stani na otoku promijenio život. Na koje je sve načine utjecao na Vas i što ste sve naučili snimajući ga, ali i ponovno ga proživljavajući kroz montažu?

Vjerujem da se sve događa u svoje vrijeme i s razlogom, postoje neke kozmičke sile koje poguraju kad mi krenemo. Kao i svaki veliki projekt ni ovaj nije bilo lako realizirati – stalno nailaziš na prepreke, vodiš borbe sa sustavom, sa samim sobom, a negdje u pozadini postoji podrška koja ponavlja: “To će biti najbolje ikad, moraš to snimiti!“ Jedna priča je vodila drugoj, jedan čovjek je vodio drugim ljudima, vrlo sličnih senzibiliteta i stavova – ljudi na moru, na dalekom moru, oni su jedan poseban svijet. I kad završiš projekt i dočekaš emitiranje, treseš se ispred ekrana iako si tisuću puta u montaži već pogledao epizodu. Završi, a ja ostanem u tišini jer znam da smo napravili nešto veliko ali toliko nježno, iskreno i jednostavno. I onda krene lavina poruka, intimnih, najiskrenijih misli i emocija; svatko tko voli more i ima neki svoj otok, proživio je nešto tamo daleko na pučini, javio se i grlio me najljudskijim rukama. A to je, u tom trenutku, bilo nenormalno potrebno. I hvala im. Svima.

Svi Vaši serijali, uključujući i Stani na otoku, izgledaju magično i odašilju pozitivnu energiju. Ipak, nije tajna da na njima radi tek nekoliko ljudi, te da ih Vi i kreativno osmišljavate, režirate, organizirate, voditeljica ste na samom snimanju, kao i redateljica, a potom i montirate… Nedostatak ljudi je, ako smijemo primijetiti, česta priča na hrvatskom tlu i stres je neminovan. Kako se nosite s tom golemom količinom stresa? 

Za ovaj posao moraš biti predoređen: 40 dana na terenu, stotine milja i kilometara, izbivanje od kuće ženi, majci, nije najjednostavnije i u samom startu imaš ozbiljnu reorganizaciju života. Na terenu se stalno događaju izmjene i kako vrijeme odmiče sve si umorniji, zadnjih dana snimanja ti nije do ničeg, fizički je naporno, a onda i psihički. No sve je to očekivano i ljudi s kojima radim nisu tašte budale nego normalni ljudi koji razumiju prirodu posla i spremni su i na ekstremne uvjete rada. Kad se dogodi završni produkt – svi zaborave na porođajne muke.

Spomenuli ste kako ste zbog stresa na poslu, kojem su pridonijeli i potres te pandemija, vrlo vjerojatno “zaradili” i svoju autoimunu bolest. Kako se nosite s vitiligom, što Vam je pomoglo da ga prihvatite i što je najbitnije znati kad je riječ o ovoj autoimunoj bolesti?

Za sebe mislim da sam puno više od nedostatka pigmenta na licu, moje vrijednosti nisu fizički izgled i svi koji imaju vitiligo tako bi trebali razmišljati. Prošla su vremena kad su takve nepravilnosti na koži bile “sramota“. Moje lice je na ekranu, često nemam ni osnovni puder ili kremu u boji jer tereni su takvi da se ne stignem našminkati, ali nije me briga. Mene stvarno nije briga. I onda s vremenom prestaneš primjećivati… A kad ti ne primjećuješ, ne primjećuju ni drugi.

Snimati velike projekte poput putopisnih serijala složeno je i nije nimalo lako. Kako se nosite s očekivanjima, što svojima, što nadređenih, a što onih publike?

Uvijek dajem maksimum, perfekcionist sam po prirodi što suradnicima ponekad stvara neprilike. Znam biti pain in the ass jer uvijek može i mora bolje. I onda se to u konačnici vidi i zato je Stani na otoku magičan, punokrvni putopis.

U jednom ste trenutku života, uz završeno novinarstvo, upisali i studij režije. Tada ste bili samohrana majka te ste uz dva sina radili i studirali. Što Vam je najviše pomagalo u žongliranju studentskih, majčinskih i poslovnih obaveza i koje su najveće lekcije iz tog razdoblja? 

Nije bilo lako uskladiti studij, posao i majčinstvo, ali, srećom, u to vrijeme imala sam urednicu, Andrijanu Škorput, koja je podržavala moju ambiciju da postanem redatelj, pa mi je “gledala kroz prste“. Demian je često sa mnom išao na predavanja, bilo je to zanimljivo vrijeme. Najveće lekcije iz tog razdoblja? Na Akademiju sam došla kao formirani televizijski novinar i onda sam sve novinarske postulate pospremila u jednu ladicu i krenula ispočetka, na potpuno drukčiji način promatrati svijet i promišljati stvari. Bila je to ozbiljna borba u kojoj sam zakopala ego i progovorila filmskim jezikom.

Rekli ste da ste uz režiju počeli potpuno drukčije promatrati svijet oko sebe. Kako na to sada gledate?

Sad ga gledam kao redatelj.

Od svih lokacija koje ste posjetili tijekom snimanja Stani u Lici, Zagorju i na hrvatskim otocima, gdje se volite vraćati?

Volim lutati planinama, Lika i Velebit imaju posebno mjesto u mom srcu. Otoci su, rekla sam, jedan mirni Mediteraneo život i uvijek rado odem na Dugi Otok, Vis, Paklene otoke…. Pali su i dogovori da ponovno otplovimo na Palagružu, tome se posebno veselim.

Što biste rekli, koja je magična formula Vaših serijala, koji Vaš “začin” je krucijalan?

Citirat ću dragu mi novinarku Tinu Lončar koja je to najbolje napisala: “Stani na otoku je dao optimizam, neki drukčiji pogled na svijet, toplinu, ljudskost i prisnost koju smo putem zaboravili, te podsjetnik na život u svoj svojoj ljepoti i jednostavnosti.“ Eto, to su ti moji magični začini.

Od svih životnih lekcija i filozofija koje ste čuli od živopisnih sugovornika u svojim serijalima, za koje biste misli voljeli da čujemo baš svi?

Protagonisti mojih serijala su jednostavna, skromna, karakterna bića čiji životi i zanimanja pričaju divne priče i da ih je sve okupiti na jednom mjestu to bi bila takva divna družina, orio bi se smijeh, pričale bi se anegdote, dogodila bi se opća ljubav. A to je ono za čim svi čeznemo, za jednostavnim odnosima, za eteričnim trenucima, za iskrenim smjehovima koje nosimo zauvijek. Život je čudo i trebamo ga voljeti iz petnih žila. Umjesto životne lekcije nekog sugovornika, ja sam se usudila reći svoju.

Što nam sljedeće pripremate?

Trenutačno sam u pregovorima, imam neke zanimljive ideje koje tek trebam “prodati“ nadređenima. Držite palčeve!

Razgovarala: Matea Martek

Foto: PR