Bajkoviti snovi

Želite li da vam ispričam bajku?

Jednom davno, dobro ne baš tako davno, bila jedna djevojčica po imenu Ella. Imala je dva starija brata koja je jednostavno obožavala. Pratila ih je u stopu, oni u šumu, Ella u šumu, oni rade praćku, Ella hoće praćku, oni se igraju vojnicima, Ella se hoće igrati vojnicima… Ukratko, bila je naporna i dosadna, al’ za čudo Božje, braća su imala visok stupanj tolerancije. I dok su ostale djevojčice željele biti princeze, te su nosile mamine haljine i štikle, Ella je željela biti poput svoje braće. Svaka normalna djevojčica željela je imati dugu kosu, a znate li što je Ella željela imati??? Dlakave noge, baš kao i njezina braća. Da, dobro ste pročitali, ni manje ni više nego dlakave noge! To je bio Ellin san. The END! Gotova bajka.

Znate kako kažu, pazite što želite, jer bi vam se želje mogle ostvariti! Sva sreća, tko god da je ispunjavao želju, nije je ispunio u potpunosti, al’ ispunio ju je u dovoljnoj mjeri da Ella svaki mjesec odlazi u kozmetički salon na egipatsku depilaciju. Naime, britvica je luksuz koji si Ella ne može dozvoliti, dok izdepilira jednu nogu, dlake na drugoj su već narasle… od epilatora joj urastaju dlačice…od voska joj ostaju crvene točkice… za laser nema para (možda bi i imala da je htjela biti princeza, a ne dečko s dlakavim nogama), tako da joj jedino preostaje šećerna pasta.

I tako, uputih se ja jednom prilikom u svoj omiljeni kozmetički salon na depilaciju. U tramvaju su pokraj mene stajale tri djevojke. Sve tri „napucane“ do maksimuma. Štikle na nogama, umjetni nokti na rukama, ispeglana duga kosa, pola kile pudera na licu, u jednoj ruci markirana torbica (prava ili ne, stvarno ne znam procijeniti), u drugoj smartphone. Na prvu, nikako ne možeš zaključiti koliko imaju godina. Mogle bi imati 18, a mogle bi imati i 30. Onda kreće razgovor:

“Kužiš, meni ti starci daju svega 1000 kn mjesečno za džeparac?!?”

“Kaj samo 1000 kn???”

“Ahaaaaa! Mislim, kaj da radim s tim? Kupim svaki dan cigarete i odem na kavu i to ti je to?!?!?”

“A jadnaaaaaa.”

… ostatak ovog dubokoumnog razgovora nećemo prenijeti kako se ne bismo izložili tužbi za ubijanje moždanih stanica.

Čini se da nemaju ni 18. Nemaju ni 18, ali već znaju sve bitne stvari u životu. Znaju koji smartphone ima najbolju kameru, znaju koliko stoji najnovija Gucci torbica, znaju koja kozmetičarka u Zagrebu radi najbolje umjetne nokte, znaju koja frizerka radi najbolji ombre, a koja najbolji flambojaž (valjda sam dobro napisala). Upravo su „opalile“ nekoliko selfieja (iliti SEBIĆA – zar nije hrvatski jezik uistinu divan?!) za svoje profile na Instagramu, Facebooku i inim društvenim mrežama. San im je postati instagram celebrity, nešto kao Kim Kardashian, bilo je zadnje što sam čula prije izlaska iz tramvaja.

Zar smo stvarno postali društvo u kojem su nam takve stvari najnormalnije? Je li jedino bitno ono što nosimo na sebi, a nitko ne pita što zapravo nosimo u sebi???

U salonu me dočekala nova djelatnica, mlada djevojka. Djelovala je pomalo uplašeno, al’ bila je izuzetno ugodna, kako svojom pojavom, tako i pričom, pomalo sramežljiva. Primijetih da nema trunke šminke na sebi, imala je predivnu dugu kosu i plave oči.

“Ja sam Valerija, izvolite.”

“Ella, drago mi je.”

“Pozovite me kad ste spremni za depliaciju.”

“Može.”

Pokreti su joj bili još pomalo nespretni, al’ Bože moj, kako će naučiti ako ne praksom. A i tko je bolji model za depilaciju od tebe Ella, pomislila sam.

“Koji to parfem imate?”, upitala me dok me depilirala. “Jako lijepo mirišete.”

“Hvala, Magnetism, Escada,” odgovorih.

“Molim?”

“Magnetism, Escada, moja ljubav već dugih 10 godina”, nasmiješih joj se.

Nasmijala se pomalo posramljeno i s upitnikom iznad glave.

“Parfem se zove Magnetism.”

“Ahaaa”, kaže i nasmije se sramežljivo.

“Magnetism od Escade.”

“A što to znači?”, ponovno se pojavio onaj upitnik iznad glave.

“Misliš, Escada?”

“Da…?”

“Pa Escada je modna kuća koja je izdala velik broj parfema, jedan od njih je Magnetism”, pokušavala sam objasniti.

“Ahaa (upitnik je i dalje bio prisutan), ja jakoooo volim parfeme.” Onaj divan djevojački osmijeh razvukao se od uha do uha.

Na trenutak sam ostala zabezeknuta zato što ne zna što je Escada, a onda kad sam malo bolje razmislila, nasmiješih joj se, onako od srca i rekoh samoj sebi: “Ella, kozo jedna dlakava glupa, pa zar nije divno da u današnjem svijetu, kada su svi toliko opterećeni materijalnim stvarima, kada je jedino bitno koje je marke torba koju nosiš, imaš li najnoviji mobitel, hoćeš li objaviti što provokativniju fotografiju na Instagramu, još uvijek postoje takva divna mlada stvorenja koja su neiskvarena, koja su prirodna, koja ne mare za marke, koja ne mare za nebitne stvari.”

Ona se želi jednog dana vratiti u svoj rodni gradić, otvoriti vlastiti kozmetički salon, imati kuću s vrtom u kojem će se igrati djeca, imati psa i mačku, živjeti u blizini svojih roditelja kako bi im mogla pomoći ako zatreba. To su njezini bajkoviti snovi, o tome sanja. Sve mi je to ispričala dok je vodila borbu s mojom ostvarenom dječjom željom. Ne znam zašto, al’ uvijek su mi se ljudi voljeli otvarati, često puta nepoznati ljudi, ispričati mi svoje želje, snove, strahove, trenutačne muke i probleme…

Zar nisu divni snovi ove 18-godišnje djevojke?! Nadam se da će joj se ispuniti svi do jednoga. I ne mislim da svatko mora dijeliti njezine snove, ne mislim da su njezini snovi pravi a nečiji drugi krivi (tko sam ja da govorim o krivim i pravim snovima, ipak sam ja kao mala sanjala o tome da imam dlakave noge), samo mi nije jasno zašto smo postali društvo u kojem su takvi snovi rijetkost? Zašto nas većina sanja ono što nam serviraju mediji i društvo?

Zaronite duboko u sebe, nađite ono što vas istinski usrećuje i to sanjajte, to želite, za to živite! Neka vaši bajkoviti snovi uistinu budu VAŠI! Nemojte dozvoliti da netko drugi kreira vašu bajku! A jednom, kad se ona ostvari… Nemojte požaliti! 🙂