Vila pehistica

Duda od ranog jutra ima probleme – krepao joj je bojler, neonka u kupaonici, akumulator na automobilu i to sve zbog susjede sa sedmog, koju, čim je ugleda, tri dana nema sreće. Pa, zar se mora baš uvijek nacrtati tamo gdje ne treba?! I što će se sljedeće zbog nje dogoditi?

Ustanem ujutro, uđem u kupaonicu da se istuširam, voda nešto hladnjikava, O.K., mislim si, nije strašno, dobro je za cirkulaciju, i samo što sam stavila šampon – nestalo je tople vode u potpunosti. “Ni trunke“, jadala sam se Gogi, iznova preživljavajući agoniju kupanja ledenom vodom. “Zamisli koji sam ja pehist! Tresem se u onoj kadi, usta su mi poplavila, al’ nema mi druge. Negodujem usput i psujem Vladi sve po spisku, mora da je on sinoć isključio bojler, kad imam što za vidjeti – lampica gori, a kazaljka ispod nule. Znači, otišao je grijač… Lijepo mi je krenulo. Spremim se na jedvite jade, jer mi je u međuvremenu pregorila i neonka u kupaonici, pa sam se šminkala u polumraku, i sve si mislim – što sad slijedi…? Znaš, kad te krene, krene te, moraju biti bar tri zaredom. Bojler, neonka i…? “Trčim do automobila, krenem ga upaliti…” “Neće nikako…”, pogađa Goga. “Ma, ne samo što neće upaliti”, brže-bolje je ispravljam, “nego izgleda da je otišao akumulator. Mora da sam sinoć zaboravila ugasiti svjetla, u onoj žurbi.” “Stvarno te hoće”, priznaje Goga. “Da, priznajem. A znaš li zašto? Zato što sam preksinoć naletjela na onu susjedu sa sedmog. Kad god je vidim, tri dana nemam sreće!”

Nešto puta tri

I dok Goga umire od smijeha zbog disertacije na temu susjedinog karmičkog utjecaja na moju auru, pokušavam nabrojati sve pehove koji su me zadesili nakon svakog susreta s dotičnom. Nije meni ona ništa skrivila, ali jednostavno je tako – žena donosi nesreću. Bad luck. Kad je vidim iz daljine, smrači mi se. Ne pomaže ni da prijeđem ulicu, da je ne sretnem, ni tri puta pljunem, vratim se tri koraka unatrag; sve sam probala, ne vrijedi. Ako je vidim, nešto me mora zadesiti. I to ne jednom, nego po defaultu – NEŠTO puta tri. “Ima takvih ljudi”, kaže moja mama. “Nisu oni krivi, ali jednostavno je tako. I ne moraju oni biti ništa posebno ni spretni, ni nespretni, ni pametni, ni glupi, ali dovoljno je samo da se nađu u tvojoj blizini pa da ti krene nizbrdo. Imala sam i ja u starom susjedstvu jednu bakicu od koje sam bježala k’o vrag od tamjana. A ona, k’o za inat, uvijek se nacrta gdje ne treba. Sjećam se, jednom krenem na neki važan razgovor za posao, sva sam se uljepšala, sredila, kad eto ti nje. Ja se lijepo, ni pet ni šest, vratim kući, znam – nema smisla da idem i gubim vrijeme, posao dobiti neću. Tako ti je to, kao što je sreća kad vidiš dimnjačara, tako je nesreća ta tvoja susjeda.”

Vladin svijet

“Ne mogu vjerovati da si toliko praznovjerna”, buni se moj muž dok mu prepričavam anegdote od prethodnog jutra. “Gluposti, bajke, naklapanja… Krepao bojler, pa što?!” “I neonka”, dodajem. “Možda je iskočila faza u zgradi”, uporan je. “Ma je l’? Faza? A zašto mi onda akumulator ne radi? Da nije i on prikopčan na trafostanicu? Sve je to zbog nje, pazi što sam ti rekla”, ponavljam i upirem kažiprstom u njega. “Ti nisi normalna”, zaključuje. Naviknut na egzaktne i dokazive činjenice i potpuno nespreman za susret s onostranim pojavama, moj muž se udubljuje u jučerašnje novine, što je siguran znak da je razgovor na temu parapsihologije završen. U Vladinom svijetu, dva i dva su četiri. Uvijek su četiri, i tu nema dalje. On ne prihvaća misterije, čuda, pojave s one strane znanosti, horoskop, predosjećaje ni vjerovanja. Kod njega je sve vrlo jasno, precizno definirano i matematički dokazivo. Za razliku od mene, kojoj su dva i dva nekad tri, najčešće pet, ali gotovo nikada četiri.

Parapsihološki signali

Tako je i s fatalnom susjedom. Vlado ju je mogao sretati i da ga nakon toga snađe sto nesreća, nikada ne bi povezao to dvoje, niti tražio vezu između uzroka i posljedice. Nasuprot tome, kod mene sve ima neko svoje dublje, ili barem preneseno značenje. Ne volim vidjeti crnu mačku. Niti se vraćati kući kad nešto zaboravim. Na crveno slovo ne uzimam glačalo u ruke i ne uključujem perilicu za rublje. Ne stanujem na broju trinaest. I uvijek u torbi nosim svog sretnog Zmaja (za neupućene – malog crvenog reptila kojeg je Beba dobila u kinder-jaju, iz nekog razloga mislim da mi donosi sreću). Ne volim kad mi poklone prazan novčanik. I ne uzimam upaljače i šibice ni od koga. Izbjegavam držati torbu na podu, i ne volim sjediti na rubu stola. Kad mi "zatitra" lijevo oko, znam da ću plakati. Ako me svrbi nos, ljutit ću se. A ako me zasvrbi uho, netko me ogovara. Kad me zasvrbi lijevi dlan, dobit ću novce. I nisam jedina koja u to vjeruje. Eto, Goga na primjer, ta ne bi prošla ispod ljestava ni za živu glavu. I kad ide na neki važan sastanak, tjera me da prolijem vodu za njom. Moja mama i dalje čuva prešanu djetelinu s četiri lista, u onoj debeloj knjizi recepata.

Bakine vradžbine

A tek moja baka, eh, baka je živi show. Ona zna sve radnje, vradžbine, brojalice, stihove da se otjera nesreća… Kad god čuje da netko hvali mene, mamu, Bebu ili čak one njezine usidjelice, ona samo protrlja nos i kaže ono svoje čuveno: "Pu, pu, pu, ne bilo im zlih očiju". A kad mijesi kolače, uvijek stavi jednu žlicu brašna više nego što piše u receptu. Kaže, tako to treba. Kad miješa jelo, miješa samo u smjeru kazaljke na satu, jer, ako miješaš unatraške, i u kući će ti sve ići unatrag. Nikada ne okreće kruh naopačke i ne kupi mrvice sa stola rukom. I ne da nam da zviždimo u kući. O otvorenom kišobranu da i ne govorim. Navečer uvijek složi sve cipele u predsoblju, iako mi imamo običaj da se izuvamo posvuda. Kaže, kad su ti cipele jedna ovamo, druga onamo i pamet ti onda bude takva, na sve strane. Kad se pojave mravi, kaže – bit će kiše. A bubamara na prozoru – e to znači da stižu gosti. A kad nas isprati, nikad ne posprema za nama dok se ne javimo da smo stigli kući. Znači ima nas još. Nisam sama. Da zlo ne čuje.

Obiteljsko nasljeđe

“Mora čovjek u nešto vjerovati”, kaže Nina. “Što bismo da nam nije toga? Zamisli da se sve svede na realno, racionalno…?! Ti mali znakovi daju nam nadu da nešto možemo predvidjeti, da smo možda u stanju zaštititi sebe, svoje najbliže. Praznovjerje je postojalo i bit će ga dok je svijeta i vijeka. Ja sam učila od moje majke, ona od svoje i sve tako. A čak i da se ne radi o obiteljskom nasljeđu, neke navike sami usvajamo s vremenom. Znaš ono: ako ustanem na lijevu nogu, cijeli dan ću biti loše volje? E pa, kod mene je suprotno. Ja kad vidim crnu mačku, znam da će se nešto lijepo dogoditi. I da znaš samo, vjerujem u ono što su naši stari vjerovali, a sad ova današnja mladež – kad mi krenu slati one forvarduše, pa proslijedi ovo na pet osoba, ispunit će ti se želja u roku od pet dana, ako ne prosljediš, pratit će te nesreća cijeli život… Eh, pa stvarno ne znam tko može uopće povjerovati u te budalaštine?! I ta tvoja susjeda, ako ćemo iskreno, ima i za to lijeka. Jesi li čula nekad za moć pozitivnog mišljenja? Auto-sugestiju? Ti spaaavaaaš, ti spaaavaš… Tvoji kapci su teeeeškiiiiii…”

Kao bumerang…

“Znaš li da te rođena majka nije iznosila četrdeset dana iz kuće kad si se rodio?”, bocnula sam Vladu sinoć u krevetu. Nisam mogla izdržati, morala sam. “I pelene nije sušila po mraku? I da si nosio crven konac oko ruke sve do krštenja?” “Ne znam”, brecnu se Vlado i povuče deku na svoju stranu, u znak protesta. “Bio sam mali”, ne sjećam se. “A kako to da onda nosiš različite čarape?“, bila sam uporna. “Protiv uroka, je l’ da, priznaj…” “Luda ženo, nosim ih jer ne mogu spariti dvije iste, eto!” Sutradan mu sat iz nepoznatog razloga nije zvonio. A onda je prolio kavu po novoj novcatu košulju. Zakasnio je na posao. Nisam ništa rekla. Do podne je već bjesnio. "Upalim kompjuter, vidim, zavija nešto, huči, kad ono – otišlo napajanje. Odem u servis, kupim drugo, vratim se, kad ono ne odgovara utičnica. Izvadim cijeli hard, prespojim se na laptop, al’ ne radi ni to, tamo mi ne čita drivere…’’ Stvarno ti nije lako, pomislim. “Što ima za ručak, Dudić…? Ajde, napravi onu tvoju musaku, da razbijemo niz nesreća, hoćeš?” Dobro, mislim si, da ti ugodim kad si navalio. Znam koliko voli musaku. Uzmem luk, ispirjam, dodam meso, posolim, popaprim, stavim sve da se krčka, sad će to za tren oka, uđem u smočnicu, kad ono – nema ni jednog jedinog krumpirića. Znala sam! Navučem jaknu, pa trk do trgovine. Kad tamo, na blagajni, pogodite tko…? Susjeda!!! “Izvolite?” “Krumpir mi treba.” “Jao susjedice, maloprije se sve prodalo, ode cijela kašeta, nema pet minuta…” “Maloprije, kažete…? PEHISTICAAA!!!!”

izvod

Moja baka zna sve radnje, vradžbine, brojalice, stihove da se otjera nesreća… Kad god čuje da netko hvali mene, mamu, Bebu ili čak one njezine usidjelice, ona samo protrlja nos i kaže ono svoje čuveno: ‘’Pu, pu, pu, ne bilo im zlih očiju’’

Fotografije: Dreamstime