Beneficiji tuge: Kako prigrliti melankoliju i pretvoriti je u svoju snagu?

Jeste li se ikad pitali zašto uživate u poeziji Leonarda Cohena ili u dramama koje gledate stišćući maramicu u ruci? Zašto pronalazite utjehu i nadahnuće u kišnim danima, na misi, u prirodi ili u muzeju? Zašto ponekad svim srcem prigrljujemo osjećaj tuge kad, po svojoj prirodi, činimo sve da je u životu izbjegnemo? Iako se na ovom pitanju, koje stručnjaci nazivaju paradoks tragedije, lome koplja, Susan Cain, autorica bestselera Tišina, u svojem novom naslovu Sjeta (Mozaik knjiga) – u kojem proučava snagu tuge, čežnje i melankolije – tvrdi da je to zato što potajno žudimo za blagotvornim stanjem čežnje.

Stanje u kojem se radost isprepliće s tugom obično doživljavamo u nekom izuzetno dirljivom momentu, u nečemu što nam se čini kao da je poteklo s drugog svijeta. “Zato vrhunske slikare, kantautore, olimpijske sportaše gledamo kao božanstva jer oni su ti koji nam donose dašak čarolije”, pojašnjava Cain u svom TED govoru. “Nažalost, magija koju nam donose traje samo koji trenutak, a mi želimo vječno biti povezani s tim zanesenim stanjem.” Budući da većinu svog vremena provodimo zarađujući za život, odgajajući djecu i živeći svoje živote, rijetko smo u dodiru s tim dubljim stanjima pa biramo umjetnost ili melankoličnu glazbu kao portale koji nas povezuju s najprimarnijim stanjem našeg postojanja, diveći se onima koji su svoju bol znali pretvoriti u ljepotu.

Bilo da čeznete za partnerom koji vas je ostavio ili žudite da upoznate nekoga; bilo da čeznete za svojim sretnim djetinjstvom ili domovinom; bilo da čeznete za nekim koga ste izgubili; bilo da sanjate o osvajanju planinskih vrhunaca ili se sa sjetom prisjećate ljetovanja, sve je to, kako smatra Cain, odraz iste velike boli.

Beneficiji tuge

Možda vam zvuči depresivno, ali ta čežnja koju osjećamo je humanost i u njoj se skriva veliki generator mogućnosti. “Sjeta je skriveni izvor koji nas potiče na velike pothvate, na to da stvaramo remek-djela, da se predajemo ljubavi. Zbog čežnje sviramo Mjesečeve sonate i odlazimo u misije na Mars”, piše 54-godišnja autorica otkrivajući, dokazima potkrijepljene, beneficije tuge.

Jedan od razloga zašto bismo trebali prigrliti melankolična iskustva je taj što su usko povezana s kreativnošću i transcendencijom. David Yaden, profesor na Johns Hopkins Medicine, i kognitivni znanstvenik dr. Scott Barry Kaufman, direktor Centra za znanost o ljudskom potencijalu, otkrili su da ljudi koji preferiraju gorko-slatka stanja uma imaju veće predispozicije za kreativnost, strahopoštovanje, čuđenje, duhovnost i transcendenciju (trenutak u kojem vaše “ja” nestaje i osjećate se povezani sa svime). Psihologinja Laura Carstensen sa Sveučilišta Stanford pokazala je da oni koji su usklađeni s onim što ona naziva krhkošću života – činjenicom da su nam dani odbrojani – imaju tendenciju lakše pronaći smisao života i gaje veći osjećaj zahvalnosti. Osim toga, više su usredotočeni na stvaranje dubljih odnosa i manje je vjerojatno da će se osjećati ljutito i razdražljivo.

Tuga je i glavni pokretač kreativnosti, kako ističe Cain. Čini nas fokusiranijima i usmjerenima na detalje, poboljšava naše sjećanje i “ispravlja” naše kognitivne predrasude. “Kreativnost ima moć pogledati bol u oči i odlučiti ga pretvoriti u nešto bolje”, napisala je.

Iz tuge proizlazi i naša sposobnost suosjećanja i povezivanja jednih s drugima, naš instinkt da se osjećamo loše kad vidimo da se netko drugi osjeća loše – i da želimo nešto učiniti u vezi s tim. “Tamo gdje patite isto je mjesto gdje i silno marite – dovoljno da nešto poduzmete”, napisala je autorica ističući da je tuga čimbenik povezivanja i ljubavi.

Kultura koja se boji mraka

Usprkos tome, suvremeno nam društvo priča drukčiju priču. Živimo u kulturi usiljene pozitivnosti gdje nam se kaže: “Nasmij se i kreni dalje”. Naravno, pozitivno razmišljanje je snažan alat i ako se previše zapletemo u klupko tužnih misli, taj nas labirint može odvesti ka depresiji, a ova knjiga to nikako ne zagovara. Cain nas samo podsjeća na to da živimo u svijetu u kojem svjetlo i tama uvijek dolaze u paru te da ne trebamo okretati leđa i zatvarati oči pred “tamom” jer se trenutačno naša kultura boji mraka.

Kako pojašnjava, jedni druge vidimo kao pobjednike i gubitnike. Što je jača ta dihotomija, to se više želimo ponašati na način koji pokazuje da smo pobjednik, a ne gubitnik. Nitko ne želi biti “luzer”, pa se sve što se povezuje s gubitnicima, poput tuge, čežnje, tuge ili melankolije, odbacuje i osuđuje. “Filtriramo” svoje živote pokazujući svijetu samo njegovu bolju polovicu jer više nije moderno (pretjerano) žaliti se, ali se odbacivanjem osjećaja tuge i sjete udaljavamo od humanosti, esencije ljudskog roda.

No zakon prirode ne možemo prevariti. Uvijek će postojati život i smrt, svjetlo i tama, lijepi i teški trenuci. Cain apelira da se, kada dođu teška vremena – “dani meda, dani luka”, kako to kaže arapska poslovica – sjetimo kako ih možemo iskoristiti na najuzvišeniji način. U stanju elegične samorefleksije, nemojte zanemarivati niti podcjenjivati nalete tuge i melankolije. To je isto ono stanje u koje uđete kroz portal omiljene Cohenove pjesme, u šetnji katedralom ili u nježnoj samilosti koju osjećate prema čelistu koji svira nasred ulice dok se Sarajevo bombardira. U tim se trenucima, s knedlom u grlu i suznim očima, upitajte za čim žudi vaša duša, koja je najdublja želja vašeg srca. Pratite svoju čežnju kao mudri kompas jer vas vodi putem stvaranja boljeg, ljepšeg i povezanijeg svijeta. Pokušajte, poput umjetnika kojima se divite, svoju bol pretvoriti u ljepotu.

Sarajevski violončelist

Jedne noći sanjala sam da se s jednom prijateljicom, pjesnikinjom po imenu Mariana, sastajem u Sarajevu, gradu ljubavi. Probudila sam se sva zbunjena. Sarajevo, simbol ljubavi? Nije li Sarajevo bilo poprište jednog od najkrvavijih ratova krajem 20. stoljeća?
Tada sam se sjetila.
Vedran Smailović.
Sarajevski violončelist.

***

Dan je 28. svibnja 1992., Sarajevo je pod opsadom. Muslimani, Hrvati i Srbi stoljećima su zajedno živjeli u ovom gradu tramvaja i slastičarnica, labudova koji plivaju u jezercima u parkovima, otomanskih džamija i pravoslavnih crkvi. U gradu triju religija, triju naroda iako su se ljudi donedavno rijetko obazirali na to tko je tko. Znali su, ali nisu znali; radije su se smatrali susjedima koji zajedno piju kavu ili jedu kebab, idu na isti fakultet, katkad ulaze u brak, imaju djecu.

Ali sad plamti rat. Ljudi na brdima koja okružuju grad prekinuli su opskrbu strujom i vodom. Stadion na kojemu su otvorene Zimske olimpijske igre 1984. spaljen je, a teren je pretvoren u privremeno groblje. Fasade zgrada izrešetane su granatama, semafori ne rade, ulice su puste. Jedino se čuju rafali.

Sve do ovog trenutka, kad su se na ulici ispred uništene pekarnice začuli zvuci Albinonijevog Adagia u g-molu.

Je li vam to djelo poznato? Ako nije, možda biste trebali napraviti predah i smjesta ga poslušati: youtube.com/watch?v=kn1gcjuhlhg. Moćno je, posebno i beskrajno tužno. Vedran Smailović, prvi violončelist orkestra Sarajevske opere, svira ga u spomen na 22 ljudi koji su dan prije poginuli u minobacačkom napadu dok su čekali kruh. Smailović je bio u blizini kad je granata udarila; pomogao je ranjenima. Sad se vratio na mjesto pokolja, odjeven kao da će večer provesti u operi, u svečanoj bijeloj košulji i crnom fraku. Sjedi nasred ruševina, na bijeloj plastičnoj stolici, s violončelom između nogu. Čeznutljivi zvuci Adagia dižu se prema nebu.

Oko njega se čuju pucanje iz pušaka, eksplozije, paljba iz strojnice. Smailović i dalje svira. Radit će to 22 dana, po jedan dan za svaku osobu ubijenu ispred pekarnice. Nekako ga meci neće zahvatiti.

Ovaj grad izgrađen je u kotlini i okružen je brdima s kojih snajperisti gađaju izgladnjele građane koji dolaze po kruh. Neki ljudi satima čekaju da prijeđu cestu, a onda je pretrče kao gonjeni jeleni. Ali ovaj muškarac mirno sjedi na otvorenom trgu, odjeven u koncertno odijelo, kao da ima sve vrijeme ovoga svijeta.

“Pitate me jesam li lud što sviram violončelo u ratnoj zoni”, kaže. “Zašto NJIH ne pitate jesu li oni ludi što granatiraju Sarajevo?”
Njegova gesta odjekuje gradom, na radiju. Uskoro će potaknuti stvaranje romana, snimanje filma. Ali prije toga, tijekom najmračnijih dana opsade, Smailović će nadahnuti druge glazbenike da glazbalima izađu na ulice. Ne sviraju vojnu glazbu da bi motivirali vojnike protiv snajperista, ni pop glazbu da bi oraspoložili stanovnike. Sviraju Albinonija. Okupatori napadaju puškama i granatama, a glazbenici odgovaraju najsjetnijim glazbenim djelom koje znaju.

Mi nismo ratnici, kažu violine; nismo ni žrtve, nadovezuju se viole. Mi smo samo ljudi, poje violončela, samo ljudi: nesavršeni, prekrasni ljudi koji čeznu za ljubavlju.

***

Nekoliko mjeseci kasnije: rat bjesni, a strani ratni dopisnik Allan Little gleda kako povorka od 40 000 civila izlazi iz šume. Točno 48 sati probijali su se kroz šumu, bježeći od napada.

Među njima je i jedan 80-godišnjak. Izgleda očajno, iscrpljeno. Prilazi Littleu, pita ga je li vidio njegovu ženu. Kaže da su se razdvojili tijekom dugog puta.

Little je nije vidio, ali onaj novinar u njemu nije mogao izdržati da ne pita tog starijeg muškarca je li Musliman ili Hrvat. Zbog starčeva odgovora, rekao je Little godinama kasnije u prekrasnom prilogu za BBC, sram ga je i sad, kad ga se prisjeti nakon nekoliko desetljeća.

“Ja sam glazbenik”, rekao je starac.

Ulomak iz knjige Susan Cain Sjeta (Mozaik knjiga)

Foto: Polina Lebed, ilona titova/iStock/Getty Images Plus