Biznis plan – za medalju

Duda mora priznati: ne osjeća nikakvu strast, ni najmanje zrnce strasti, prema svom poslu. Ali vrijedi li, uz posao koji plaća račune, sanjariti o tamo nekom poslu koji se voli? 

Ne možeš više tako”, rekla je Goga. ”Raspadaš se na tom poslu. Odeš u sedam ujutro, vratiš se u sedam navečer. Sjedneš, buljiš u taj TV, legneš, spavaš pa onda sve ispočetka. Da znaš da to i nije neki život.” Da znaš da i nije, pomislila sam. ”Život nije nešto što nam se nameće. Moraš naći neki hobi, nešto što te ispunjava, čini sretnom”, predložila je. ”Evo, na primjer ja…” Udahnula sam duboko i pustila je da priča. Bila sam toliko umorna da je nisam imala snage prekidati. ”Strast”, rekla je. ”Bitna je strast. Moramo osjetiti strast u onome što radimo. Ako čovjek radi to što voli, nikad nije umoran, i na takvom poslu vrijeme jednostavno leti. Osjećaš li strast u svom poslu, Dubravka?” ”Pa… ne znam, možda ponekad.” ”’Možda ponekad’ nije dobar odgovor. Ne osjećaš. Točka. A čovjek koji radi nešto što ne voli – nije sretan čovjek!”

Loša karma plus dobra veza…
Moja Goga. Brzi tečaj life coachinga, dva tjedna joge, tri odlomka iz XJedi, moli, voliX i već
misli da sve zna! Kao da ja nisam svjesna toga da me posao koji radim ne ispunjava… Kao da se
meni sviđa ustajati svako jutro u šest! Kao da ja uživam zbrajati i oduzimati do beskonačno!
Ulazne fakture, izlazne fakture, roba, dobavljači, rokovi plaćanja – nema puno romantike u tome. Strast, malo sutra. Ali bar plaća račune. I zato se ne usuđujem sanjariti o tamo nekom poslu koji se – voli! Mislim, nije da ja ne volim svoj posao. Kad nešto radiš godinama, pa još se i trudiš – ne može ne valjati, kad-tad rezultati se pokažu. ”Ali ti ne voliš svoj posao”, rekla je Goga. ”Voljeti i znati raditi nisu jedno te isto. Imala si dvojku iz matematike, sjećaš se? Nisi znala riješiti najjednostavniju jednadžbu, a pogledaj se sad – ‘štrikaš’ knjigovodstvo. Slovila si za umjetnika. Poezija, književnost, jezici. Blistava budućnost. Sve samo ne to. Kako ti je samo pošlo za rukom?” ”Ne znam”, rekla sam. ”Valjda te na kraju ipak stigne sve ono što pokušavaš izbjeći. Bježala sam sa satova matematike, i sad mi se sve vraća. Karma. Loša sreća.” ”I kako je jednom tako suptilnom biću uopće pošlo za rukom da se zaposli na jednom tako nemaštovitom mjestu?”, upita Goga. ”Ne znam. Koliko se sjećam, tata je imao neku vezu i…”

Kud još na ovu krizu…
”Nisam jedina”, pomislila sam. Toliko ljudi radi posao koji ne voli. Pa samo u našem uredu
– talenata koliko hoćeš. I to ne malih talenata, hobija, već onih stvarno nadarenih osoba koje se nikada nisu odvažile za korak dalje. ”Što misliš ti”, sasjekla me je mama, ”da sam se ja rodila da budem prodavačica u robnoj kući? Nisam. Pa, opet – bila sam to toliko godina. I nikad se nisam pitala volim li ili ne volim. U moje vrijeme – bilo je sramota izvolijevati. A znaš li da sam mogla s ovim glasom daleko dogurati. Sopran, čisti talent, a radi na odjelu trikotaže. Pa…?
Toliko njih bilo bi sretno kada bi našli bilo kakav posao i nikako ne bi postavljali pitanje vole li ili ne vole”. ”Danas, na ovu krizu, kada je jedino bitno zadržati radno mjesto – nije li luksuz raditi baš i samo ono što voliš i što te ispunjava?” ”Čak i po cijenu kada s tog istog posla dolaziš totalno neupotrebljiva?”, upitala sam. ”A što je?”, dočekala me je. ”Što ti fali? Pa ne kopaš valjda tamo?”

Brzi tečaj life coachinga
Istina je – ne kopam. Ali se tako osjećam. Goga tvrdi da kada radimo to što volimo – umora nema, ne postoji. Jer tada posao postaje sastavni dio nas samih, naše osobnosti. Ali Goga filozofira, a i može. I Goga je promijenila barem deset poslova, koliko znam. ”Nema to veze”, rekla je. ”Najvažnije je da otkriješ što je to što voliš raditi, što te pokreće i što bi bila u stanju raditi dan i noć, čak i kada bi znala da nećeš dobiti ni jedne jedine lipe za to.” Pogledala sam je bijelo. ”Kod mene stvarno ne prolazi to – kao ja ću raditi, a ti mi nemoj platiti.” ”Čekaj”, rekla je, ”moram preformulirati pitanje. Htjela sam reći – kada novac ne bi bio problem, kada apsolutno ne bi morala razmišljati o tome, čime bi se bavila u životu?”

Biznis svjetskih razmjera
Mmmm… kuhala bih, pomislila sam. Da, mogla bih se zamisliti kako po cijele dane kuham, i kako iz moje kuhinje izlaze sve sama divna jela. I kako se kućom širi miris domaće hrane, kao nekada. Pekla bih kruh, pravi domaći veliki kruh s hrskavom koricom koja se presijava. Pa onda malo maslaca, i džema od šljiva, ali pravog džema s pravim šljivama, a ne onog obojenog želea koji kupujem u dućanu. To za doručak, a poslije neko lagan predjelo, pa juhica, pa ručak, pa kolači. ”Stvarno bih mogla kuhati po cijeli božji dan”, priznah. ”Da”, reče Goga. ”I to je nešto. Eto vidiš, ipak postoji nešto što voliš više od knjigovodstva. Kuhanje. Ima li još nešto što te ispunjava?” ”Pa, eto, mogla bih imati svoj mali hotel. Da, time bih se mogla baviti. Da negdje na nekom lijepom mjestu imam kućicu, brvnaru na planini, ili vikendicu, što god, pa da ja to polako sređujem, rentam, dočekujem goste, ispraćam. Etno-motivi, dvije-tri kozice oko kuće i amen.” ”Stranci se sad jako pale na te stvari, znaš? Još ako im daš da kose, čiste staju, sade papriku – a oni se takvom egzotikom ne bave često – eh, ima da dođu sljedeće godine i da dovedu još pola rodbine.” I tako od malog obiteljskog posla napravimo biznis svjetskih razmjera.

Brak u gradu ili kuća na selu?
Ako ništa drugo, sjajno smo se zabavile. Goga je naprosto blistala, osjećala se zaslužnom za moje dobro raspoloženje. Frcale su ideje, jedna za drugom. ”Zamisli, Dudi”, rekla je, ”lijepo nađeš neku kućicu, pa je središ, onako po svojem guštu. Znaš ono, spoj tradicije i želje za napretkom. Malo heklane zavjese i slatko od trešanja, pa malo kablovska i bežični internet. Pa onda lijepo opalimo reklamu na sve strane, evo ja ću ti biti PR i slat ću ti ove moje paćenike s posla na odmor i rehabilitaciju, a onda kad ih ti tamo dočekaš sa svojim poslasticama, i kad se odmore na svježem planinskom zraku – ima da budemo poznatiji od Klinike Schwarzwald.” ”Lijepo si ti to sve smislila, nema što. Biznis plan za medalju. Ali ti znaš, a znam i ja, da Vlado nikada ne bi pristao da ovaj divni grad i ovo malo kvadrata zamjeni za tamo neki pastoralni predio. On ti je dijete s asfalta, navikao na kolaps, promet, gužvu, smog. Ne mari ti taj za ljekovita svojstva seoskog turizma, znaš? A mijenjati kuću na selu za brak u gradu nekako i ne zvuči kao razumna investicija.” ”Pa dobro”, ne da se Goga. ”Onda sjedi tu i uživaj. Kuhaj, spremaj, dočekuj goste. Ionako si rekla da te to ispunjava.”

Jedi, moli, voli
Vlado se javio da će kasniti. Ništa novo. Svaki dan ostaje sve duže na poslu. Ali barem radi to što voli i ne kuka kao ja, nikad se ne žali. Okupala sam Bebu. Stavila je u krevet. Ispričala joj priču za laku noć. Ugasila sam svjetlo i išuljala se na prstima. Uključila TV. Odgledala dokumentarac na Discovery kanalu. Skinula šminku, navinula sat, provjerila mailove. ”Je l’ ima nešto za klopu?”, pitao je Vlado. ”Ima. Pita sa sirom. Podgrij u mikrovalnoj! Jedi. Moli.Voli.”