Bruna Bajić, filmska redateljica i spisateljica o transformativnom putu samospoznaje kroz majčinstvo

Bruna Bajić filmska je redateljica, autorica knjige “Redateljski memoari: Put u Modri kavez te Modri horizonti i njihovi čuvari”, a nedavno je izdala i novu knjigu naziva ”Kako je mama tražila istinu- putovanje kroz prve 3” u kojoj progovara o emocionalnom putu svoje nove uloge.

Suočena sa spoznajom kako su dimenzije majčinstva tabu teme, odlučila je napisati knjigu bez tajni te na 300 stranica i kroz 1000 emocija podijeliti svoje iskustvo samootkrivenja. Knjiga je namijenjena, osim za mame, isto tako i za osviještene očeve i muškarce. Također, knjiga je za one koji žele da ih se čuje i vidi te mjesto gdje ni jedan osjećaj nije stran. Bruna će nas povesti na svoj put od rođenja sina kroz majčinstvo, kako je tražila istinu te zašto je važno da majka ne bude samo dobra već i dobro.

Bruna Bajić o transformativnom putu kroz ulogu majke

Za početak, recite nam tko je Bruna, kako biste sebe predstavili čitateljima koji Vas još nisu imali prilike upoznati?

Tek kada vidim ovo pitanje, shvatim koliko smo mi bića koja postoje u puno ”dimenzija”, na puno načina i u puno uloga. Formalno sam filmska redateljica i spisateljica, magistra filma, medijske umjetnosti i animacije, autorica više filmova od kojih je najpoznatiji dokumentarni film o Maksimu Mrvici i “Modri kavez”, te nadolazeći u svibnju ”Zaustavi me ako možeš”. Autorica sam tri knjige, a o trećoj ”Kako je mama tražila istinu- putovanje kroz prve 3” ovdje razgovaramo. Ujedno sam i na terapeutskoj edukaciji pri ITP centru za integrativni razvoj za tjelesno orijentiranu psihoterapiju. Psihologija je moja velika ljubav, a kad sam dobila dijete, Rani razvoj i sve što sam stekla kao roditelj kroz edukaciju, ali i kao individua jako me obogatilo. Mama sam četverogodišnjeg dječaka koji je sa mnom podijelio rođendan, tako da taj duboki osjećaj odgovornosti i ljubavi me prati od velike 2020. Motivira me ljubav, stvaranje, samorazvoj i rast, rast, rast. U svim smjerovima.

Napisali ste knjigu “Kako je Mama tražila istinu – putovanje kroz prve 3”. Iako iz naslova dobivamo uvid u temu, čime se dominantno bavite u knjizi i što biste voljeli postići kod čitatelja?

Knjiga je nastala kao jedno introspektivno putovanje kroz duboki osjećaj neobične usamljenosti kroz trudnoću i majčinstvo. Iako se sve nešto oko vas i dalje događa toliko toga je jednostavno duboko iskorijenjeno, promijenjeno i na svim razinama drugačije. Na jedan način ne postojiš više kao prije, a opet te ima više nego ikad. Kad i imaš osjećaj da si tako umoran da nestaješ, opet više ne biraš nestajanje – nego svakodnevnu ljubav i postojanje. Duboka odgovornost, strast, želja da ne izgubim sve o čemu sanjam, a da sve što imam predam dalje kao roditelj vodili su me na ovo unutarnje putovanje koje sam htjela ostaviti kao neku vrstu nasljedstva, traga o vremenu koje je transformiralo moj život, a vjerujem da majčinstvo transformira živote mnogih žena. Iznenadila sam se kad sam shvatila da se žene u mojoj priči s lakoćom pronalaze. Moja želja bila je ispričati svoju priču i slušati priče drugih, ali kako vrijeme odmiče, vidim da me tako puno ima u mnogima i tako puno mnogih mama u meni. Ovo je jedan glas za sve one mame koje gledaju na djetetovo odrastanje kao na proces u kojem se raste simultano. U isto vrijeme, iako rastemo simultano, neizmjerno je važno da se zna tko igra koju ulogu jer granice, samoregulacija, osjećaj sebe, zrcaljenje emocija, sve je to zadatak majke i ona jednostavno ima zadatak ostati dobro, nastaviti postojati i van okvira majčinstva kako bi mogla davati, a ne crpiti na tom izvoru.

Uvijek se sjetim kad sam upisala školu Ranog razvoja, kad je Tomislav Kuljiš rekao u jednom videu: nije važno samo je li mama dobra već i je li mama dobro. Kad se dijete rodi, rijetko tko pita mamu: “Kako si”. Jednostavno se pretpostavlja da po prirodi postojanja mora biti dobro. Ali to je početak svih zabluda i današnje pandemije samoće majki u svijetu roditeljstva. Svakako ova knjiga služi kao prostor koji nudi ‘’razgovor’’. Optimistična je, ali i duboko iskrena. Svaki redak nosi dozu intimnoga i univerzalnog i vjerujem da je to jedan od razloga zašto su ju žene s takvom lakoćom primile i zavoljele.

U jednom intervjuu naveli ste da je datum rođenja Vašeg sina ujedno i Vaš datum rođenja u smislu metamorfoze. Tko je bila Bruna prije rođenja sina, a sada to možda više nije i obrnuto?

Iskreno ne znam zašto mi se oči još uvijek na ovo pitanje zacakle i nakon četiri i pol godine od kada sam svog dječaka primila u naručje. Mislim da je ta simbolika podijeljenog datuma, 7. rujna, plus njegov dolazak te velike 2020. kad je cijeli svijet odjednom počeo neku svoju transformaciju ili ja barem to tako vidim za mene stvarno bio jedan oblik ponovnog rođenja i po prvi puta sam shvatila koliko sam vezana za vlastiti identitet, a koliko je sve to zapravo jedna velika iluzija i igra prolaznog i promjenjivog karaktera. U jednom trenu si srednjoškolac, pa si fakultetski obrazovan, pa si uspješan manje ili više, pa si ispod svega toga tko? Kad sam postala mama, osjetila sam potrebu da zađem dublje ispod imidža. Osjećala sam odgovornost da postanem netko potpuno stvaran, netko od krvi i mesa, netko opipljiv ispod svih tih opisnih pridjeva.

Mislim da mi je moj dječak toliko suzio mogućnost bijega od svega i ostavio čisto postojanje pred očima. Time sam shvatila da sam snažnija nego što sam mislila, ali kroz osjećaj velike slabosti i straha. Shvatila sam da sam mudrija nego što sam mislila, ali kroz osjećaj duboke bespomoćnosti na trenutke. Shvatila sam da dubina kontakta počinje od naše mogućnosti da mu se predamo, a sve to sam naučila kroz strah od toga da nisam dovoljna preko svijesti o tome da sam nekome trenutačno sve. Shvatila sam da kreativnost dolazi kroz tu grčevitu transformaciju koja na kraju, izgleda, surađuje s odrastanjem. Shvatila sam da odrasti ne znači uozbiljiti se, već biti ozbiljan po potrebi, sposoban osjetiti sebe i životne periode i pripitomiti se dok postaješ slobodniji nego ikad. Svakako bih rekla da nisam ista osoba na puno razina. Ostala je ona srž – ona djevojčica koja je uvijek tu, samo sada joj konačno drži ruku odrasla osoba koju ne znam bi li ikada ugledala u sebi na ovakav način na koji se to dogodilo kroz roditeljstvo.

Pretpostavljam da ste kao buduća majka imali neku predstavu o tome kako bi majčinstvo trebalo izgledati. Što je bilo neočekivano u toj novoj ulozi, a da Vas ništa nije moglo pripremiti na to?

Meni je iskreno sve bilo neočekivano u kontekstu količine emocija, izlaska iz zone komfora (koja ujedno ne mora predstavljati ugodu, već samo zona poznatoga), promjene svega meni do tada poznatoga. Od rođenja sam osjećala ogromno strahopoštovanje prema ulozi majke. Slušajući priče o samom porodu, osjećala sam napetost u cijelom tijelu. Ali kako je vrijeme prolazilo, shvatila sam da ne možeš biti nikada dovoljno pripremljen za tu ulogu, da će taj strah trajati sve dok se u njega ne stane i iskusi ga se. I tada sam odlučila ići tim putem. Iskreno, vjerujem da je iskustvo individualno, ali isto tako slušajući brojne majke primjećujem da današnje vrijeme nosi izazove sa sobom o kojima se nedovoljno priča. Samo kada krenemo od osnovnih potreba, sna i hrane, jednostavno sve se mijenja iz temelja. Sjetim se ovog citata iz knjige: ”Ne znam što bih rekla za posljednjih sedam dana osim da imam osjećaj kako je sve san, pa tako i sami snovi. Legnem, dignem se i imam osjećaj da nisam ni legla, a već je vrijeme da se dignem i onda imam osjećaj da se nisam ni digla već je vrijeme da legnem.” Partnerski odnos mijenja se, obveze koje su prije postojale sada moraju stati u te “uske vremenske procijepe” u danu. Rodilište je isto jedno individualno iskustvo, ja sam o svome pisala u knjizi, ali svakako puno emocija se podiže u isto vrijeme i čak i kad si izvana miran, unutra je splet svega. Mislim da je nerijetko neshvaćeno da mame u istom trenutku žongliraju i svoje poslove, strasti, nesigurnosti, kućanstvo, obveze, konstantne stimulacije, osobne nesigurnosti, kronični nedostatak vremena, umor. Dijete je najdivniji dio priče. Tu su hormoni, strahovi, perfekcionizam, a s druge strane veselje, ljubav i osjećaj ispunjenosti kakav nikada nisam osjetila. Pomiriti te potpuno suprotne emocije koje nastaju u isto vrijeme traži vrijeme i viđenost. To sam ja dobila ovom knjigom. Pravo na svoj način na sve što je bilo i što dolazi.

Mislim da je nerijetko neshvaćeno da mame u istom trenutku žongliraju i svoje poslove, strasti, nesigurnosti, kućanstvo, obaveze, konstantne stimulacije, osobne nesigurnosti, kronični nedostatak vremena, umor. Dijete je najdivniji dio priče. Tu su hormoni, strahovi, perfekcionizam, a s druge strane veselje, ljubav i osjećaj ispunjenosti kakav nikada nisam osjetila. Pomiriti te potpuno suprotne emocije koje nastaju u isto vrijeme traži vrijeme i viđenost.

Prilikom čitanja opisa knjige stoji kako roditeljstvo nije ono što je stvoreno kroz reklame. Možete li nam onako iskreno reći je li Vam majčinstvo “isprovociralo” i neke manje ugodne emocije, kako ste se tome prilagodili, što ste naučili o sebi?

Ovo bi možda bio neki stup mudrosti koji sam sebi zapisala i kojeg se nastojim prisjetiti kad zaboravim:
Pravi put zahtijeva:
1. Pogled unaprijed
2. Duh u trenutku
3. Svijest o prolaznosti teških emocija
4. Uranjanja u radost onda dok je tu
5. Ostavljanje za sobom svega što nije na našoj frekvenciji.

Kad postoji sumnja – prigrli ju.
Kad postoji nada – umnoži ju.
Kad postoji strah – zamoli ga da se pretvori u znatiželju.

Knjiga je puna i ugodnog i neugodnog. I tuge zbog osjećaja usamljenosti koja prati i sreće zbog jedne takve ispunjenosti kakvu meni nije izazvalo apsolutno ništa u životu. Tu je u isto vrijeme želja da se predaš na zdravi način, da te bude dovoljno i za dijete dok je malo i da te ostane dovoljno i kad jednog dana ode svojim putem. Jako puno toga se u životu žonglira istovremeno, mislim da je napuštanje perfekcionizma i predaja životnim procesima ključ. O sebi sam naučila koliko vječno sumnjam u sebe, a koliko svaki put dam sve i iznenadim samu sebe. Ali ne znam, opet svaki put ispočetka sumnjam u svoju sposobnost. Bilo bi divno jednog dana samo spontano reći – mogu sve. Vjerujem da će to biti jedno lijepo mjesto temeljeno na dovoljnom iskustvu sebe kroz razne životne okolnosti. Majčinstvo mi je definitivno podiglo ljestvicu želje da kao čovjek u ovom životu napravim sve što je u mojoj moći da ga živim punim srcem.

Naglasili ste važnost toga da majka prije svega bude dobro. Kako joj u tome mogu pomoći bližnji, okolina, društvo, partner? Drugim riječima, što je potrebno zadovoljiti da bi majka bila dobro?

Spomenut ću opet citat Tomislava Kuljiša koji je u šali rekao: “Mama drži dijete, dok tata drži mamu”. Kad su ga upitali što radi tata, u šali je rekao: “Tata nađe terapeuta”. Metafora iza toga je da jednostavno prve tri godine, a prvu godinu posebno, djetetu nitko ne može zamijeniti mamu. Mislim da mama treba da ju se vidi, čuje, osjeti. Da se ne pita samo kako je dijete već da je nekome i ona važna. Da ju se prigrli i ako nije posve racionalna dok traju hormoni, stres, dojenje, adaptacija. Premalo je svijesti o tome koliko transformativno može biti iskustvo toga da je samo netko tu, uistinu tu. Da sasluša bez osude, da ne “trabunjaju” ljudi rečenice poput “ajde ja ih imam troje, petero, sedmero, šta sve ljudi izdrže” i slične nebuloze koje nikome ne pomažu. U redu je imati svoje iskustvo, ali kad mama treba pravo na to da osjeća nešto – zbog čega se već ionako sama grize – mora postojati “suosjećajni svjedok”. Nekad jedno “čujem te, uz tebe sam, idemo dan po dan” možemo cijelu navalu hormona pretvoriti u čisti “serotonin”. Mama treba znati da je netko tu. Netko kome je bitna. To mijenja sve. Očevi koji prve tri godine drže takav prostor majci, neizmjerno profitiraju u budućnosti – ljubav majke prema partneru raste, a dijete s vremenom ulazi u reciprocitet odnosa s majkom i ocem i time se stvara zdrava obiteljska dinamika. Teško mi je vidjeti koliko toga nedostaje danas i svi se još drže grčevito onoga “u moje vrijeme ili kad sam ja”. Nema više tog univerzuma. Ovo je multiverzum.

Kako biste definirali majčinstvo, kako objasniti taj pojam ženama koje se još nisu ostvarile kao majke?

Duboko vjerujem da je majčinstvo individualno iskustvo i nikako ovim projektom nisam htjela uzeti dirigentsku palicu majčinstva u ruke. Moje dijete ima tek četiri godine i ponizna sam i puna želje da upijem sve znanje i kroz iskustvo steknem iskustvo koje je tek pred nama. Hoće li žena biti majka ili ne – apsolutno poštujem svaki izbor i nikada, ali baš nikad ne bih vrijednost žene tražila u njezinoj odluci da bude majka ili ne. Predivno je sve što dolazi iz naše odluke, svijesti i ideje o našem životnom putu. Ono što znam jest da bih osobno teško odrasla u pravom smislu riječi bez postajanja majkom, što ne znači da je univerzalno iskustvo svake majke i nije ni cilj da postoji jedan osjećaj, već da se možemo osjetiti i čuti, ma kako različita iskustva bila. Ako bih išla generalno opisati majčinstvo kroz prizmu svog dosadašnjeg iskustva, rekla bih da je to toliko blizu neopisivom da je teško opisati koliko je neopisivo. Svi slojevi života dobiju potpuno jedan drugačiji puls. Smijeh djeteta, zagrljaj, miris tjemena ili malih nogica. To je jedna sinestezija svega ikad doživljenog. Za mene.

Za kraj, koju ste to istinu pronašli kako sugerira naslov i u kojem trenutku se rodila ta potraga za istinom?

Potraga je startala već samom odlukom o izlasku iz zone komfora i razmišljanjem o trudnoći. Prve tri godine djeteta su formativne godine. Tada uči suptilnu istinu o sebi i svijetu. Roditelj mu zrcali velike i male emocije, roditelj je prozor u svijet. Roditelj je i prozor i svijet. Leće koje mama stavi djetetu svojom energijom formiraju na jednoj energetskoj razini puno toga unaprijed i neizmjerno je važno da je baš tada mama dobro. Ja sam tragala za tim osjećajem i nastojala dodirivati to dobro mjesto u sebi, kako bih ga mogla susresti i voditi do njegove snage. Regulirati dijete, smirivati ga, pružiti mu prostor da njegov mozak formira svoju strukturu prije nego što se od njega traže da spava mirno, sjedi za stolom, dijeli igračke – poznavati osnove razvojnog puta svog djeteta po meni bi trebao biti obavezni priručnik majki i očeva. Svakako osim teorije tu su realne životne okolnosti i to je možda ključ istine za kojom sam tragala – život je vječna potraga za ravnotežom. Mjestom gdje je neutralni naboj, gdje je čovjek miran i sposoban gledati u isto vrijeme i kompas i zalazak sunca. Život je baš balansiranje. Projektom želim osvijestiti ljepotu, ali i kompleksnost majčinstva i dati jedan miran, topli prostor za samospoznaju kroz drugoga. Mi smo bića koja se vole reflektirati u drugima. To nam na kraju dana vraća osjećam intimnosti, postojanja i sigurnosti. Potraga za istinom se svakako nastavlja, tko zna, možda i kroz neku novu knjigu.

Pročitajte: “Biologinja Iva Čupić, čije videe rado gledamo na društvenim mrežama, o svom putu do dijagnoze autizma”

Foto: Privatne fotografije