Kad se osvrnete na svoju grupu prijateljica, za koliko njih možete reći da su doživjele neki oblik nasilja ili zlostavljanja? Ja, nažalost, za dvije od svojih osam bliskih žena mogu reći da su pretrpjele ozbiljan oblik nasilja (psihičko i/ili fizičko), dok su se gotovo sve ostale susrele s napastovanjem koje se smatra pa… normalnim. Znate ono, na koje se odmahne rukom s izjavom u stilu “ma takvi su ti dečki”. Neke priče koje samo moja mala grupa žena može ispričati o neugodnostima koje su im prouzrokovale muške osobe toliko su nevjerojatne da biste pomislili da pripadaju kakvom scenariju filma. No, nažalost, one su realnost za većinu žena.
Realnost je i duboko ukorijenjena normalizacija nedopustivih oblika ponašanja, baš kao i inertnost sustava koji bi nas trebao štititi. Realnost je naša šutnja i izostanak reakcije na zlodjela kao produkt takvog nezainteresiranog sustava. Realnost su izjave policajaca koji na prijave nemoćno sliježu ramenima i izgovaraju obeshrabrujuće riječi poput “zaključajte se”, kao i one sirovije, poput “pretjerujete”. Realnost je kontinuirano umanjivanje naših doživljaja i iskustava, gledanje preko ramena dok koračamo prema doma, trljanje o nas u tramvajima, baš kao i naše promišljanje o tome jesmo li previše pristojne s vozačem Ubera i hoće li on to shvatiti kao poziv da nas napastuje porukama. Tužna su realnost i predatori s kojima smo se gotovo sve susrele tijekom svog života, a kojima se, ako je suditi po našim nadležnim institucijama, ne može – ništa.
Sve se ove realnosti naslanjaju na poraznu statistiku koja kaže da će jedna od tri žene doživjeti neki oblik nasilja, kao i onu da ga svakih 15 minuta jedna žena u Hrvatskoj doživi. Godinama se apelira na promjene zakona, na pravodobne reakcije nadležnih institucija, na odgovarajuće kazne za počinitelje, a kroz medijski se prostor pokušava i mijenjati svijest javnosti o ovom problemu. Usprkos naporima, malo se toga uistinu promijenilo u svakodnevici žena. Osjećaj bespomoćnosti praćen strahom i jezom pri susretu s predatorom, a kamo li trauma koju iza sebe ostavlja zlostavljač, mnogim su ženama i dalje dobro poznati.
Upravo su “status quo” pozicija, nagomilano nezadovoljstvo, kronična ogorčenost i zabrinutost (ne)djelovanjem institucija, neprocesuiranjem počinitelja i njihovim premalim kaznama bili okidači nekolicini žena koje su stvar odlučile preuzeti u svoje ruke te su osnovale Facebook stranicu “BUDNE SMO”. Ideja ove inicijative je anonimno objavljivanje iskustava i upozorenja o predatorima i zlostavljačima, reakciji policije i sudova. Živite li u uvjerenju da se ovakve stvari ne događaju u vašoj okolini, budite sigurni da će vas iskustva žena na ovoj stranici preneraziti.
Kako bismo doznali više o ovoj inicijativi, razgovarali smo s autoricama.
Što je potaknulo pokretanje stranice “BUDNE SMO”?
Pokretanje inicijative i Facebook stranice “BUDNE SMO“ izvorno su potaknula dva recentna događaja. Prvi je bio uhođenje djevojke na zagrebačkoj Trešnjevci od strane dvojice manijaka i predatora. Slučaj se dogodio oko 18 sati na javnom mjestu gdje se u tom trenutku nalazilo puno ljudi, što je dodatno zabrinjavajuće jer se nije radilo o kasnim noćnim satima kad se takvi predatori čak i pretpostavljaju, kao niti o izoliranom i samotnom mjestu bez prolaznika. Djevojka je, nakon toga, istog dana napisala i javno objavila svoje iskustvo u Facebook grupi “Ženski recenziraj“ kako bi upozorila ostale sugrađanke. Njezina objava naišla je na lavinu komentara, dijeljenja i poruka. No, “kap koja je prelila čašu“ i bila konačan poticaj za stvaranje stranice o problematici sigurnosti i zaštite žena i djevojaka bila je medijska objava ponovnog uhićenja tzv. “fantoma s Trešnjevke“. Naime, svi smo bili upoznati sa slučajem spomenutog “fantoma s Trešnjevke“, no gotovo nitko od nas nije znao da je dotični pušten na slobodu i to ubrzo nakon što je uhvaćen. Činjenica da isti manijak uspješno “operira”, uznemirava i traumatizira žene po zagrebačkim kvartovima još od 2019. godine, da nije dobio nikakvu kaznu, da se nadležne institucije uopće ne osjećaju dužnima javnosti obrazložiti svoju odluku te da čitavo vrijeme uopće nismo svjesne opasnosti i njegove ponovne slobode, izazvala je ogorčenost, bijes i svojevrsni revolt kod svih žena i djevojaka. Cijelo to vrijeme policija nije dala niti jedno upozorenje građankama o prisutnosti dotičnog i možebitnom ponavljanju njegovih djela, a njegov identitet se još uvijek vješto skriva, čak i nakon ponavljanja djela i našeg upita policiji.
Tko stoji iza ove stranice, odnosno kako ste se kao autorice okupile?
Trenutačno na Facebook stranici rade tri djevojke, dvije od nas aktivno i svakodnevno, a treća djevojka, ujedno i spomenuta žrtva dvojice manijaka na Trešnjevci, samo povremeno i savjetodavno – po svojoj želji i odluci. Znamo se već dugo, u kasnim smo dvadesetima te pored vođenja i rada na stranici “BUDNE SMO“ imamo svoje poslove i karijere. Često smo u razgovorima komentirale objavljene slučajeve zlostavljanja ili uznemiravanja žena i reakcije nadležnih kojima smo uvijek bile nezadovoljne. Nismo ni pomislile išta učiniti po tom pitanju sve dok jedna od nas nije doživjela iskustvo uhođenja i uznemiravanja. Svi mislimo da se takve stvari uvijek događaju “drugima“, a tako smo i mi razmišljale. No, kad takvo iskustvo doživite vi ili netko vama blizak, pritom udaljeni nekoliko minuta od vlastitog doma, shvatite u kakvoj iluziji sigurnosti živite. Kako bismo se zaštitile od potencijalnih ugroza i prijetnji, zasad inzistiramo na vlastitoj anonimnosti. Aktivno tražimo i druge volonterke koje su voljne pomoći u vođenju stranice i realizaciji naših ciljeva budući da brzo rastemo i svaki dan imamo sve više članova/članica. Od osobite važnosti nam je pronaći osobu pravne struke koja bi nam pomogla svojim savjetima, znanjem i iskustvima, ali najbitnije – predlagala rješenja.
Koji je cilj inicijative “BUDNE SMO”?
Primarni cilj naše inicijative je objavljivanje anonimnih iskustava i upozorenja o predatorima i zlostavljačima, kao i objava slučajeva u kojima policija nije (pravovremeno) reagirala, a sudovi zakazali kad je u pitanju ženska sigurnost i zaštita. Dugoročni ciljevi su, naravno, vidljive promjene i napreci na tom polju. To možemo postići jedino promjenom svijesti građana, njihovim upoznavanjem s apsurdnim zakonima i nepravilnostima prakse institucija – tako da se i to podrazumijeva kao naš cilj. Potrebna nam je društvena pobuna te odbacivanje prihvaćanja “statusa quo“. Moramo inzistirati na promjenama, pogotovo jer je situacija davno izmaknula kontroli.
Kako će inicijativa sve djelovati, možete li nam otkriti više o planovima?
Planovi su daljnji napredak Facebook stranice, djelovanje na drugim društvenim mrežama, rast podrške i broja pratitelja, pronalazak volonterki koje će pomoći i doprinijeti ovoj inicijativi te angažiranje pravnih stručnjaka. U bližoj budućnosti nadamo se da će se platforma “BUDNE SMO“ oformiti kao potpuna i organizirana građanska inicijativa, a poslije i kao udruga koja će moći relevantno predstavljati žene i djevojke. Također ne odbacujemo mogućnost suradnje s drugim inicijativama i udrugama koje se bave istom ili sličnom problematikom.
Koje su sve aktivnosti kojima ćete se baviti?
Osim objave iskustava i upozorenja, na našoj Facebook stranici objavljujemo zanimljive, provokativne i poučne tekstove o problematici zaštite i sigurnosti žena, djevojaka i djevojčica. Nastojimo i nastojat ćemo napraviti intervjue (anonimne ili javne) sa žrtvama ili osobama koje su doživjele određeno iskustvo te sa stručnjacima poput psihologa, psihijatara, pravnika i svih drugih čije je djelovanje usko povezano s problematikom kojom se bavimo, a čiji bi savjeti i prijedlozi rješenja doprinijeli žrtvama i našoj inicijativi. Na taj bi način platforma “BUDNE SMO“ djelovala kao informativni i savjetodavni portal.
Koji su osnovni zahtjevi na kojima ćete inzistirati?
Želimo promjenu apsurdnih zakona i njihovih provođenja poput toga da se počinitelju smanjuje ili ne izriče kazna zbog olakotnih okolnosti – primjerice statusa branitelja i sl. Zahtijevamo pravovremeno (!) upozorenje javnosti od strane policije i medija o prisutnosti predatora i zlostavljača na određenom području i njihovom možebitnom ponavljanju djela. Zalagat ćemo se za javnu objavu identiteta predatora i zlostavljača, kao što se to čini i u drugim slučajevima. Osim toga, javno očitovanje institucija, preuzimanje odgovornosti i posljedica ukoliko zbog njihovih krivih ili zakašnjelih odluka počinitelj ponovi svoje djelo prema istoj ili novoj žrtvi. Ako se liječnike javno proziva i poziva na odgovornost ugroze li pacijenta svojim djelovanjem ili odlukama, nema razloga zašto isti princip ne bi vrijedio i za institucije. Želimo veću transparentnost i cjelovito procesuiranje zaprimljenih prijava i dojava o predatorima i zlostavljačima, a ne rečenice da smo previše ozbiljno shvatile prijetnje i uhođenje, jesmo li ičime isprovocirale počinitelja te jesmo li situaciju pokušale riješiti mirnim putem. Nismo naivne i znamo da ovo neće biti lako ostvarivo u dogledno vrijeme, ali nitko nas ne može uvjeriti da je to nemoguće postići.
Smatrate li da će javno objavljivanje predatora i zlostavljača dovesti do promjene i kakve promjene očekujete?
Apsolutno. Skrivanje njihovog identiteta ne koristi nikome, osim njima samima. Kad smo kod skrivanja identiteta počinitelja, možemo primijetiti dvostruke kriterije i zamijetiti kako je princip zaštite počiniteljevih podataka izrazito selektivan. Prisjetimo se da je javnosti objavljen, i to za samo nekoliko sati, identitet mladića koji se autom zaletio u policajca, mladića koji je izveo napad na Markovom trgu ili silovatelja pasa. Njihova imena i fotografije bili su objavljeni u gotovo svim medijima. Gdje je bio princip zaštite podataka i anonimnosti u tim slučajevima? Kako su ti slučajevi drugačiji od slučaja “fantoma s Trešnjevke“ ili muškarca koji je pretukao i zamalo ubio svoju suprugu, a čije identitete još uvijek ne znamo? Godinama čitamo samo inicijale pedofila. Nemoguće je da javnost ima koristi samo od objave identiteta počinitelja koji su napali policiju ili političare. Predatori, zlostavljači i pedofili ostaju nepoznati svojoj neposrednoj okolini, na svojim radnim mjestima, u svom susjedstvu ili čak obitelji. Na taj način ih u potpunosti zaobilazi društvena osuda koju zaslužuju i zbog koje bi možda dvaput razmislili hoće li počiniti ili ponoviti svoje djelo. Sram je najmanje što im možemo priuštiti, pogotovo naspram onoga što oni priušte svojim žrtvama.
Što smatrate najvećim problemima institucija u Hrvatskoj, koje nikako da počnu štititi žene?
Institucije su pasivne, inertne i trome. Bježe od odgovornosti, priopćenja i obrazloženja svojih odluka. Ne štite žrtve, nego sebe. Više nego često donose krive, subjektivne i korumpirane odluke. Postoje i djeluju kao svijet za sebe. Ne upozoravaju javnost na prisutnost predatora i zlostavljača, kao niti o njihovom puštanju na slobodu i mogućem ponavljanju zlodjela. Godinama uspješno odolijevaju nužnim promjenama i brane se izgovorima kako su zakoni takvi kakvi jesu. Rečenica “takvi su zakoni“ postala je svojevrsni lajtmotiv kojim se institucije svakodnevno bezobrazno razmeću i zlorabe.
Mnoge udruge godinama djeluju s ciljem zaštite žena i žrtava nasilja, no dojam je da se nije puno toga promijenilo kad je riječ o zaštiti žena i kažnjavanju počinitelja. Koji su, prema vašem mišljenju, osnovni koraci koji se trebaju poduzeti kako bi se nešto uistinu promijenilo na ovom polju?
Posljednjih smo godina svjedočili brojnim udrugama, inicijativama i pokretima, no gotovo nitko od njih, unatoč plemenitim ciljevima, nije ostvario osobit i relevantan rezultat. Korjenitih promjena još uvijek nema. Dojam je da godinama stojimo na mjestu, zarobljeni u “statusu quo“ s kojim su se mnogi čak i pomirili. Upravo taj izostanak “vidljivih“ promjena navodi ljude na pogrešno razmišljanje kako promjene nisu moguće, kako trebamo prihvatiti trenutno stanje i kako smo nemoćni protiv sustava. Tako zapravo ne izlazimo iz začaranog kruga u kojem nam se ne sviđa biti. Promjene i bilo kakav napredak u ovoj osjetljivoj problematici naprosto nisu mogući bez osvješćivanja i angažiranja javnosti, tj. društva. Javnost je ta koja na nešto odlučuje pristajati ili ne. Kad ljudima priložite iskustva žrtava i primjere te ih suočite s time kakve apsurdne sudske i policijske prakse svakodnevno prihvaćaju i protiv kojih se ne bune – zaprepaste se. Razmišljajući zašto druge udruge i pokreti ne uspijevaju u svojim ciljevima, zaključile smo da je za dugoročan uspjeh u ovoj problematici nužno pet glavnih odrednica: ideološko/političko nesvrstavanje (kako ne bi došlo do golemog otpora u društvu, a time i neuspjeha inicijative), kontinuitet djelovanja, “provokacija“ (faktor koji privlači javnost i sprječava “mrtvi hod“ inicijative kad opadne zanimanje za nju), optimizam (vjera da su promjene moguće) i ponuda rješenja (a ne samo nabrajanje problema). Shvatile smo da su skoro sve udruge i inicijative zakazale barem u jednom od nabrojanog. Mi ne možemo garantirati kako ćemo ostvariti veći uspjeh od njih, ali svakako ćemo se truditi zaobići navedene prepreke koje opstruiraju mogućnost promjena. Primjerice, ako sama udruga ili inicijativa zajedno sa svojim predstavnicima ne vjeruje da su promjene ostvarive i dostižne, naravno da se onda to ne može očekivati ni od njihovih članova i cjelokupne javnosti.
U svega nekoliko dana od pokretanja inicijative, Facebook stranica “BUDNE SMO” ima velik odaziv. Kako to komentirate i što generalno primjećujete kad je riječ o učestalosti djelovanja predatora i zlostavljača, te problema i situacija s kojima se žene najčešće susreću?
Izrazito nam je drago što svakim danom nailazimo na sve veću podršku i odaziv. Vjerujemo da će tako i ostati budemo li dovoljno angažirane i kontinuirane. Ogromna podrška i sve veći broj pratitelja pokazatelj su kronične ogorčenosti, nagomilanog nezadovoljstva i zabrinutosti društva (ne)djelovanjem institucija, neprocesuiranjem počinitelja i njihovim premalim kaznama. Generalno primjećujemo kako se sve manji broj žena i djevojaka odlučuje na prijavu počinitelja policiji. Došli smo do točke gdje su takve prijave policiji postale besmislene i uzaludne jer se počinitelja ubrzo pušta na slobodu, a često i ugrožavajuće za samu žrtvu zbog potencijalne osvete počinitelja. Javljaju nam se žene kojima je od strane policije bilo rečeno da ne mogu učiniti ništa jer ih je počinitelj “samo“ pratio i uznemiravao, a ne i ozlijedio, što je golemi apsurd. Treba li doista doći do teškog ozljeđivanja, silovanja ili ubojstva kako bi se nešto poduzelo i zaustavilo počinitelja? Na što mi to pristajemo? Predatori i zlostavljači sve rjeđe biraju mjesto i vrijeme svojih napada, pa se tako osim kolodvora, pothodnika i osamljenih dijelova grada, sve češće spominju i tramvaji, prometne ulice i trgovine.
Kakav je vaš dojam javnosti kad je riječ o ovom problemu, odnosno mislite li da je interes za ove teme i rješavanje problema malen, govori li se premalo o ovome…?
Interes je očigledno premalen. Javnost često nije niti upućena koliko su žene i djevojke svakodnevno ugrožene te koliko su reakcije institucija neprimjerene i nepravilne. U moru vijesti kojima smo svakodnevno “bombardirani“, ljudima to jednostavno promakne. Tu su zakazali mediji koji bi o tome trebali izvještavati i upozoravati jer jedini oni imaju toliku moć informiranja te oblikovanja svijesti društva i javnog mnijenja. Nijedna udruga ili inicijativa ne može učiniti koliko to mogu mediji. Najbolji dokaz tome je emisija “Provjereno“ koja je praktički postala nadležni akter kojem se žrtve obraćaju prije negoli institucijama ili udrugama. Osim toga, javnost je vrlo često sklona zaboravljanju te izrazito brzo gubi interes za bilo koju problematiku, a posebno ovu. Ako neki slučaj čak i uspije zainteresirati javnost i navesti je na reakciju, to i dalje ostaje samo na razini tog pojedinačnog slučaja, a ne kolektivnog problema.