CHARLIE DESIGN priča svoju modnu priču, neopterećen prolaznim trendovima

Koncept je potpuno u prepoznatljivom Charlie stilu; podijeljen na crnu i bijelu priču. Fluidni oblici izmjenjuju se s krutim formama, spoj različitih tekstura stvara dinamičnu igru. Gotovo svi komadi reciklirani su iz prethodnih Charlie kolekcija te je nadogradnjom stvorena nova serija modela. Originalnim printovima, dodatkom perja, aplikacija na samoj tkanini, uporabom traka na neuobičajenim mjestima, stvara se začudan dojam. Ova kampanja na najjednostavniji način zapravo pokazuje svevremenski Charlie stil te priča svoju modnu priču, neopterećen prolaznim trendovima.

Mare nije trebala asistenta; imala ga je u originalnoj kulisi; zvuku mora i vjetra. Saša je najboljeg asistenta imao upravo u naletima vjetra, te dobio frizuru iz snova. Nježna,gotovo transparentna šminka Petre Sever, imala je asistenciju morske soli… Odlično odrađen posao obavila je mlada Emma Galogaža, koja je glumila djevojku koja se nađe na pustoj plaži, a zapravo tu ne pripada. Koliko je more i sam njegov zvuk inspirativan za Loredanu, koja ga izvorno nosi u sebi, najbolje pokazuje serija fotografija.

Mare Milin o suradnji:

Nakon uglavnom komornih kampanja (lijepih i dragih), Charlie je izašao na more, pod otvoreno nebo – na sunce i slani zrak. Jednostavno nam je jednoglasno “puklo” i otišli smo. Kad dugo nešto ne radiš na određeni način, sve to dobiješ mnogostruko. Sunca, mora, neba i južine koliko treba, i više od toga.

Mala, moćna ekipa, eteričan, tih i vrlo izdržljiv model i jedan štender s odjećom, na, za Hrvatsku atipičnoj plaži, koju mi od milja zovemo Normandija, u začuđujuće malo vremena složila je jedan esej kojeg je Lori nazvala “One Day” a ja prevela u “Jednom”. Osjećala sam se kao da otvaram pjenušac – malo se pomučiš oko čepa, plop! i idemo doma sretni i energizirani, lagano pijani od radosti stvaranja.

Ovaj put odlučila sam se na crno bijelu priču, koju pričam kroz diptihe, poput velikog editorijala, povezujući fotografije modela i okoliša, u kojem se u tom trenutku nalazimo. Osnova priče je osoba u velikom pejsažu, pod velikim nebom. Je li izgubljena, nađena, sretna, nesretna, otkrivena, skrivena – na promatraču je da doživi. Fotografije sam snimila stihijski, ne birajući tehnička sredstva, svjesno sam ih miješala.

Kao što sam rekla, svaki format sastoji se od dvije fotografije, koje su međusobno povezane, i svaki format, opet, vuče drugi. Jedini imperativ je bio da krenem s bijelom pričom i završim s crnom, obrnuto od načina na koji smo snimali.

Ponekad je poveznica između fotografija čisto grafička, ponekad su unutar formata dvije različite fotografije istog stylinga, čisto zbog dinamike ovog eseja, a ponekad je poveznica više emotivna. Naime, pokušala sam prikazati taj “one day=jedan dan”, to “jednom”, kroz oči osobe koja je na fotografiji. Dakle, izmjenjujem, filmskim jezikom rečeno, objektivan i pseudo-subjektivan kadar. Pseudo, kažem, jer sam ja snimila ono što moj model “vidi”. To nije njezina fizička stvarnost, već moja, kroz moje oči, s intencijom da svoj doživljaj i emociju režijski posudim njoj, i svima vama.